U Bosni i Hercegovini u ožujku 2020. godine zabilježen je prvi slučaj Covida-19, bolesti koju uzrokuje virus koji se pojavio u Kini. Nekoliko dana kasnije, Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je pandemiju. Kakav je bio odgovor domaćeg zdravstva?

U BiH je najprije uvedena obavezna 14-dnevna izolacija, a potom je obustavljena nastava. Uslijedilo je proglašenje stanja prirodne i druge nesreće, a zatim i policijskog sata. Izlazak na ulice, pa čak i javljanja reportera, bila su nezamisliva bez zaštitnih maski. Nakon toga su uvedene i druge mjere poput zatvaranja i ograničavanja kretanja.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu je do sada zabilježeno oko 777 milijuna slučajeva zaraze koronavirusom i više od sedam milijuna smrtnih ishoda, no vjeruje se da je stvarna brojka znatno veća. Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH iz studenoga 2022., u zemlji je od posljedica virusa preminulo oko 17.000 ljudi, dok je ukupno zaraženih bilo 400.447.

“Kao epidemiolog uvijek sam očekivao i razmišljao u kontekstu gripe, jer gripa može prerasti u pandemiju, ali ovo je bilo nešto slično. Promatrali smo ulazno i izlazno mjesto, način širenja, duljinu inkubacije, je li osoba zarazna… Problem s Covidom bila je upravo duljina inkubacije,” kaže epidemiolog Mladen Grujičić.

“Nitko ne može biti potpuno spreman na nešto takvog opsega i na takav način. Nije bilo nimalo jednostavno ostati sam, no organizirali smo službe, svi su liječnici bili uključeni u liječenje,” navodi infektologinja Aleksandra Radojičić.

Ograničenja koja su uslijedila ostavila su posljedice na sve, a osobama starijima od 65 godina u jednom je trenutku bilo potpuno zabranjeno kretanje.

Težak udar pretrpjela je i ugostiteljska industrija.

“Ovisno o broju zaraženih i epidemiološkoj situaciji, mjere su se mijenjale. Imali smo razdoblja potpunog i djelomičnog zatvaranja. Financijska situacija i dalje se osjeća, a posljedice su bile ogromne, i materijalne i druge,” ističe Milena Stanišić, menadžerica ugostiteljskog kompleksa.

Nekoliko mjeseci nakon proglašenja epidemije, farmaceutske su kompanije razvile cjepiva za imunizaciju. U drugoj polovici 2022. godine stopa zaraze i smrtnost značajno su se smanjile, a virus je u međuvremenu postao manje opasan.

Danas, pet godina kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje osjeća posljedice Covida-19, kako u zdravstvenom, tako i u ekonomskom sektoru. Ipak, pandemija Covida-19 donijela je i važne lekcije – o brzom reagiranju, o važnosti ulaganja u znanje i preventivne mjere.

Prvi kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran, 13. ožujka 2013. oko 20.15 sati, pojavio se na svečanoj urešenoj loži vatikanske bazilike sv. Petra i nakon tradicionalne objave na latinskom: „Habemus Papam!“ (Imamo Papu!) obznanio je da su kardinali elektori na konklavi izabrali za papu argentinskog kardinala Bergoglia koji je izabrao ime Franjo. Papa je izabran drugoga dana konklave, u ukupno petom glasovanju.

Papa Franjo u svom prvom obraćanju nakon izbora zahvalio je mnoštvu okupljenom na Trgu sv. Petra na dočeku te je pozvao vjernike da ga prate svojim molitvama. Pojavljivanje novog poglavara Katoličke Crkve na loži bazilike sv. Petra okupljeno mnoštvo pozdravilo je burnim pljeskom i usklicima „Živio Papa!“ i „Franjo, Franjo!“

„Braćo i sestre, dobra večer! Poznato vam je da je dužnost konklave bila Rimu dati biskupa. Izgleda da su ga moja braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta“, našalio se novi Papa na račun svog argentinskog porijekla.

„Hvala vam na dočeku. Biskupijska zajednica Rima ima svog biskupa: hvala! I prije svega, želim se pomoliti za našeg biskupa u miru Benedikta XVI. Molimo svi zajedno za njega, da ga Gospodin blagoslovi i da ga Majka Božja čuva“, rekao je Papa, a zatim je zajedno s vjernicima izmolio Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.

Sada započinjemo taj put, put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja. Molimo uvijek jedni za druge, za čitav svijet da zavlada veliko bratstvo. Želim da ovaj put Crkve koji danas započinjemo bude plodonosan za evangelizaciju ovog tako lijepog grada, rekao je Papa.

Prije blagoslova Sveti Otac zamolio je vjernike za jednu uslugu. „Prije no što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene: bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svog biskupa. U tišini molite za mene.“

Sveti je Otac zatim podijelio svečani blagoslov „Urbi et orbi“. Nakon blagoslova Papa se još jednom obratio okupljenima: „Braćo i sestre, sada vas ostavljam. Velika vam hvala na prihvaćanju. Molite za mene i vidimo se uskoro. Do skorog viđenja: sutra ću se poći pomoliti Majci Božjoj, da čuva cijeli Rim. Laku noć i ugodan odmor“, rekao je na kraju svoga prvog obraćanja.

Prije svečane objave s lože bazilike sv. Petra u Sikstinskoj kapeli upriličena je kratka ceremonija. Nakon što su rezultati glasovanja pokazali da ima dovoljan broj glasova, kardinalu Bergogliu obratio se kardinal Giovanni Battista Re pitanjem: „Prihvaćaš li svoj kanonski izbor za Rimskog prvosvećenika?“ Nakon potvrdnog odgovora postavio mu je drugo pitanje: „Koje ime želiš uzeti?“

Nakon te kratke ceremonije u Sikstinskoj kapeli spaljeni su glasački listići i bijelim dimom dan je znak da je novi Papa izabran. Bijeli se dim pojavio u 19.06. Novoizabrani Petrov nasljednik zatim je ušao u tzv. Sobu suza („Stanza delle lacrime“), koja je tako prozvana zbog emocija koje novoizabrane Petrove nasljednike obuzmu nakon izbora. U toj sobi novi je Papa obukao papinsku odjeću a zatim se vratio u Sikstinsku kapelu gdje se održala još jedna kratka svečanost s molitvom, čitanjem ulomka iz Evanđelja i završnom molitvom. Uslijedio je svečani čin počasti i poslušnosti kardinala novom papi. Prije samog izlaska na ložu bazilike novi se Papa zaustavo u Pavlovoj kapeli gdje se kratko pomolio pred Presvetim.

Na vijest da je novi papa izabran, na Trg sv. Petra slilo se mnoštvo vjernika iz čitavog Rima, prema nekim procjenama pred bazilikom se okupilo više od 200 tisuća ljudi. Prvi papa isusovac i prvi papa iz Latinske Amerike u crkvenoj povijesti, kao i prvi papa redovnik od 741. godine, obratio im se u jednostavnoj bijeloj odjeći sa željeznim umjesto zlatnog križa. (Izvor: kta/ika)

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Nobelovac i jedan od najpoznatijih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, Ivo Andrić, preminuo je prije 50 godina, 13. ožujka 1975. godine.

Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. godine u Docu na Lašvi (općina Travnik). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Kad je Andriću bilo dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija – Sarajevo). U tom periodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.

U listopadu 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…

1924. godine na Filozofskom fakultetu u Grazu brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft).

U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)…

Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne” tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u središtu njegovog književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Novac koji je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. svibnja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Međunarodni dan žena širom svijeta obilježava se s ciljem da se oda počast ekonomskim, političkim i društvenim postignućima žena. Iako je borba za ravnopravnost žena trajala više od stotinu godina, ona se i dalje nastavlja.

Žene širom svijeta i dalje se suočavaju s brojnim predrasudama, diskriminacijom, te barijerama u poslovnom svijetu, poput “staklenog stropa”. Osim toga, i dalje zarađuju manje od svojih muških kolega, a često su izložene seksualnom uznemiravanju, mobingu i nasilju. U nekim dijelovima svijeta ženama su uskraćena osnovna ljudska prava.Nažalost, kao i mnogi drugi praznici, Međunarodni dan žena je podlegao komercijalizaciji. Na ovaj dan ženama se često poklanjaju cvijeće i pokloni, dok se suština samog dana zaboravlja. Većina ljudi nije ni svjesna da 8. mart slavi borbu žena za ravnopravnost i često ga doživljava kao generalno slavlje ženskog roda, zanemarujući stvarne razloge njegovog obilježavanja.Važno je prisjetiti se osnovnih postignuća koja su ostvarena kroz ovu borbu, kao što su uvođenje osmosatnog radnog vremena, ujednačavanje plaća za muškarce i žene, ostvarivanje prava glasa za žene, bolje zdravstvene usluge i podrška porodiljama.

Ideja o obilježavanju Međunarodnog dana žena pojavila se početkom 20. vijeka, u vrijeme brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila u New Yorku su 8. marta 1857. godine organizovale proteste zbog loših radnih uslova i niskih plata.

Iako su demonstracije bile nasilno raspršene, te žene su osnovale sindikat samo dva mjeseca nakon protesta. Ovi protesti ponovljeni su i narednih godina, a najpoznatiji se dogodio 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.

Na Prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu 1910. godine, na prijedlog njemačke socijalistice Clare Zetkin, ustanovljen je “Međunarodni dan žena”. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati ovaj dan.

U bivšoj Jugoslaviji, žene su pravo glasa dobile 1945. godine, dok je Švicarska bila posljednja evropska zemlja koja je ženama omogućila pravo glasa, i to tek 1972. godine.

Iako su postignuta brojna prava, borba za ravnopravnost žena nije gotova, i Međunarodni dan žena ostaje podsjetnik na sve ono što je postignuto, ali i na sve izazove koji su još uvijek pred nama.

Svim ženama, sretan 8. mart, Međunarodni dan žena!

Za katoličke vjernike, Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma – najplodnije razdoblje crkvene godine. Početak i kraj korizme označeni su strogim postom i nemrsom.

Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: ‘Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!’

Pri posipanju blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu, svećenik onomu koga pepeli kaže: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Ili riječima: Obrati se i vjeruj Evanđelju.

Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi novu nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenutci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i s tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja te teških misli i briga.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki svetci i pokornici Starog zavjeta znali su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život.

Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan neprestano treba Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, kao i na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u obećanu zemlju.

Svi su pozvani da u korizmi nešto posebno učine, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života i posiju novo sjeme u svoje dane i godine. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsnuća i nade u naše, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti, piše Laudato.

Predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto čestitala je Dan neovisnosti.

U poruci koju je uputila na platformi X stoji : Danas obilježavamo dan kad smo birali da neovisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu čine tri konstitutivna naroda, kao i svi drugi koji ovdje žive.

Neka to načelo bude naš put da je učinimo i punopravnom članicom 🇪🇺.

Sretan dan neovisnosti 🇧🇦 !

🔹 Izvor: @KristoBorjana, X

Na današnji dan obilježavamo godišnjicu smrti velike glazbene legende, Đorđa Balaševića. Bio je jedan od najvoljenijih kantautora i pjesnika s prostora bivše Jugoslavije. Njegov odlazak 19. veljače 2021. ostavio je prazninu u srcima mnogih obožavatelja, ali i neizbrisiv trag u glazbi i književnosti. Tada, u 68. godini života, nakon tri dana provedenih u bolnici i velike borbe i suza liječnika, izdalo ga je srce tijekom liječenja od koronavirusa u Kliničkom centru Vojvodina u Novom Sadu.

Rođen 11. svibnja 1953. u Novom Sadu, već od mladih dana pokazivao je izniman talent za glazbu i poeziju. Karijeru je započeo u grupama Žetva i Rani Mraz, a hitovi poput U razdeljak te ljubim (1978.) i Računajte na nas, brzo su ga proslavili.

Ipak, njegov najveći uspjeh uslijedio je kada je krenuo svoju solo karijeru, donoseći publici bezvremenske pjesme poput Ne lomite mi bagrenje, Djevojka sa čardaš nogama, Priča o Vasi Ladačkom, Ringišpil, Lepa Protina kći, Samo da rata ne bude, D-mol i mnoge druge.

Balaševićeva glazba uvijek je imala posebnu toplinu, iskrenost i humor, ali i hrabrost da se suoči s društvenim temama. Njegove pjesme nisu bile samo note i stihovi već priče o ljubavi, nostalgiji, prijateljstvu, ali i kritike ratova i podjele društva. Osim što je bio briljantan tekstopisac i glazbenik, Balašević je bio i vrsni pripovjedač. Njegovi koncerti bili su nezaboravni događaji, više od samih nastupa, bili su intimni susreti s publikom, ispunjeni humorom, pričama i emocijama. Njegova povezanost i iskrenost činile su ga posebnim i voljenim među svim generacijama.

Bavio se i književnošću, objavivši nekoliko knjiga u kojima je kroz svoj prepoznatljiv stil nastavio prenositi priče koje su osvajale srca čitatelja. Iako nas je fizički napustio, Đorđe Balašević ostaje živ kroz svoju glazbu i riječi. Njegov utjecaj na regionalnu glazbenu scenu je neizbrisiv, a pjesme koje je ostavio iza sebe i dalje se pjevaju s istom strašću i ljubavlju.

Danas 13. veljače, obilježava se Svjetski dan radija.

Proglašen 2011. od strane UNESCO-a i odobren od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2012. kao Međunarodni dan UN-a, 13. februar je Svjetski dan radija.

Cilj Svjetskog dana radija je podizanje svijesti javnosti i medijima o samoj vrijednosti radija, poboljšanju međunarodne saradnje te pristupu informacijama putem radija.

U nešto više od stotinu godina postojanja radio je postao dijelom svakog doma. Desetljećima se populacije uz radijski program informiraju, zabavljaju i uče, a i nakon pojava televizije i Interneta, ovaj medij ne gubi na značaju. Pa ipak, publika je nešto drukčija, teme su suvremenije, a na određeni način svi postajemo urednici vlastitog radijskog programa.

Od izuma za emitiranje elektromagnetskog zračenja 1894. godine, prošlo je vrlo malo vremena dok se izum Marconija i Tesle pretvorio u svakodnevnog ljudskog suputnika. Radio je dramama Orsona Wellsa prerastao u zabavljača, u Drugom svjetskom ratu postao je glavni informator i sudionik antifašističkog pokreta otpora, a radio je ključni element spuštanja na Mjesec ili potrage za izvanzemaljskim životom SETI. U svakodnevnom životu, publika svih generacija svakodnevno pronalazi razlog da sluša radijski program.

Iako su u proteklim desetljećima primat u informacijama preuzele televizija, kasnije Internet, radio još uvijek visoko kotira kao medij koji dopušta sučeljavanje različitih mišljenja, dijalog, pa i kao jedini pouzdan medij u najtežim trenucima.

Radio je desetljećima tu da nas informira, zabavlja i podučava, a u novije doba sve češće ima i ulogu aktivnog društvenog sudionika u kozmopolitskom globalnom selu. Najnovije usluge emisija na zahtjev omogućuju nam čak da sami postanemo urednici birajući teme koje želimo i vrijeme kada želimo slušati, bilo u automobilu, uz čitanje ili pred spavanje.

NAJPOPULARNIJA brza hrana na svijetu pizza 9. veljače slavi svoj dan. Povodom Svjetskog dana pizze odlučili smo prisjetiti se kako je ovo slavno jelo uopće nastalo.

Pizzu u današnje vrijeme jedemo posvuda, no ona ima dugu povijest i ljudi je jedu stoljećima iako je u početku izgledala malo drugačije. Još u antičko doba ljudi su uživali u lepinjama s dodacima, i to uglavnom oni koji si nisu mogli priuštiti raskošnija jela, a prve se pizze pojavljuju čak u Vergilijevoj Eneidi.

Pizza za doručak

Ali pizza kakvu danas poznajemo nastala je u Napulju krajem 18. stoljeća. U to je vrijeme stanovništvo Napulja vrtoglavo raslo i bilo je puno siromašnih radnika kojima je trebala brza i jeftina hrana, a pizze su zadovoljile tu potrebu i često bi se jele za doručak.

Najjednostavnije su pizze bile nadjevene samo češnjakom, mašću i soli, a neke druge su sadržavale i rajčice, sir ili inćune. No jedno im je bilo zajedničko, a to je bila niska cijena, koja ih je na kraju učinila toliko popularnima.

Kraljevsko odobrenje

Nakon što se Italija ujedinila, kralj Umberto I. i kraljica Margherita posjetili su Napulj 1889. godine, a umorni od kompliciranih francuskih jela koja su im posluživana za doručak, ručak i večeru, ondje su kušali tri vrste pizze – jednu sa svinjskom mašću, sirom i bosiljkom, drugu sa sirom, a treću s rajčicama, mozzarellom i bosiljkom. Kraljica je bila oduševljena, a posljednja je pizza nazvana Margherita u njezinu čast.

Ovo je kraljevsko odobrenje pizzu transformiralo iz lokalnog u pravo nacionalno jelo, u kojem mogu uživati siromašni, ali i oni bogati. No koliko god popularna bila, pizza je u ostatku Italije i svijeta ostala relativno nepoznata do 1940-ih. Tada se proširila cijelom Italijom i postala tipično talijansko jelo.

Pizza na zapadu

Na drugom kraju svijeta, u Americi, popularnost pizze rasla je nakon što su je u 19. stoljeću tamo donijeli talijanski iseljenici, a već 1905. godine u New Yorku je otvorena prva pizzerija Lombardi’s, koja radi i danas.

Pizza je ubrzo počela putovati diljem SAD-a, pa je tako u Chicagu nastala popularna “deep dish” pizza s debljom koricom i obilnijim nadjevima, a stigla je i do Havaja, gdje je, uz šunku, nadjevena i ananasom, na veliko čuđenje Talijana.

Poželite li nakon ovoga pojesti pizzu, znamo kako napraviti odlično tijesto za pizzu, a uz recept, pronaći ćete i par savjeta kako da vam pizza ispadne što bolje.