Tradicijski običaji na području Lašvanske doline za Cvjetnicu

254

Cvjetnica je ujedno i posljednja nedjelja korizme kada se u crkve na blagoslov nose zelene grančice jele ili tise. Po dolasku iz crkve uz molitvu, svetom vodom bi se prethodno blagoslovila kuća i okućnica, a potom bi vjernici zataknuli dio blagoslovljene jelice za stropnu gredu, raspelo ili sliku sveca, kako bi uz blagoslov donijela i zaštitu od groma i uroka.
Posvećene grančice bi se također odnosile na njive i u voćnjake kako bi urodili plodom. Spomenute grančice također su se nosile na grbove svojih najbližih, a jedno vrijeme u okolici Travnika na groblja su se nosile ovršice – vrhovi jelovih grana, dužine do jednog metra, ukrašenim krep papirom u boji. Na Cvjetnicu ujutro bi se namakalo cvijeće (najčešće ljubičice) u čistoj vodi, kojom bi se djeca i ukućani umivali kako bi imali lijepo lice.
Uoči sv. Josipa prema nekadašnjem običaju djevojke su tetoviranjem, koje se nazivalo “sicanje križa” ukrašavale ruke, ponekad i dio tijela iznad prsa. Običaj pomalo nestaje sredinom 20. st.
Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.
Blagoslovljene grančice nosili su kućama, zadijevali ih u zid od brvana ili za križ na zidu, nosili su ih u štale i pojate, na njive, u voćnjake i vinograde i na druga mjesta koja su bila važna. Ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju. Kada bi zaprijetila opasnost od grada i nevremena, onda bi palili ove blagoslovljene grančice moleći Vjerovanje ili neke druge molitve.