‘‘Barba Petar, barba Petar..‘‘ odjekuje splitskim Dječjim domom Maestral već u prvih 10 minuta kako smo stigli. Jan (6) i Sara (4) dočekali su novinare Indexa sa znatiželjnim pogledima ne odvajajući se od jednog od svojih omiljenih odgajatelja kojeg od milja zovu barba Petar.
Bivši vojnik i MMA borac: ”Shvatio sam da to nije za mene”
Petar Novak rodom je iz Slavonije. Kaže kako je odmah nakon srednje škole dobrovoljno otišao u vojsku gdje je odslužio vojni rok, ali i odmah ostao kao profesionalni vojnik u sustavu. Paralelno je tih godina bio i MMA borac.
”Bio sam mlad i vidio sam kako sve funkcionira i shvatio da to nije za mene, da mi to ne leži. Iako mi je bilo odlično iskustvo maknuti se od doma, obilaziti Hrvatsku, učiti disciplinu i sve što ide s tim. Na kraju sam se vratio doma u Slavoniju i odlučio nešto upisati”, započinje svoju priču sugovornik Indexa.
U periodu do državne mature Petar je, kako govori, u slavonskom mjestu gdje je živio krenuo volontirati u jednoj udruzi za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju, i tu se rodila ljubav. ”Vidio sam da mi to ide nekako i oni su pozitivno reagirali na mene, i djeca i stariji… I tijekom faksa sam radio na sličnim poslovima.
Od ‘tete’ u vrtiću do odgajatelja u dječjem domu: ”Ovdje nema odlazaka”
Kako nam je sam ispričao, Petar je u svojim počecima najprije radio kao odgajatelj u vrtiću, a zatim se zaposlio u splitskom Dječjem domu Maestral. Na pitanje koje su razlike između odgajatelja u vrtićima i odgajatelja u dječjem domu te što mu je danas najizazovnije u ovom poslu, spremno odgovara.
”U vrtiću vi imate djecu iz relativno sređenih obitelji gdje imaju neku pristojnu rutinu, imaju jednog ili dva roditelja. U vrtić dođu odraditi neki svoj odgojni dio ili se zabaviti, ovisi koliko tko sati provede i odu svojim kućama. U domu nema odlazaka, u domu se sve događa… Ovdje su odgojitelji zapravo u ulozi roditelja jer smo 0-24 s njima. Radi se u smjenama, ali tu je jednostavno par osoba o kojima ta djeca ovise”, priča nam Petar.
Kaže i kako mu se u početku bilo jako teško odvojiti od djece te o njima i njihovim pričama nije mogao prestati razmišljati kod kuće nakon završene smjene. ”Došao sam doma i razmišljao o njima, i tako dođe brzo do zamora, frustracija – kako što prije nešto riješiti. A zapravo nije cilj što prije nešto napraviti, nego pustiti taj proces da ide. S vremenom i radom na sebi, kroz edukacije sam naučio odvojiti se od posla u slobodno vrijeme jer znam da su djeca sigurna i zbrinuta s mojim kolegicama”, iskren je splitski odgajatelj.
Djeca se u početku teško navikavaju na neku rutinu, a poslije je i sama traže
U Petrovoj su skupini djeca starosti između tri i sedam godina, a dolazak u dom često im nije jednostavan. ”Prilagodba ovisi od djeteta do djeteta, no najčešće budu šokirani pri dolasku i traže osobe od povjerenja i sigurnost. Teško im se priviknuti na toliko novih pravila. Većinom dolaze iz nesređenih obitelji, a sad nailaze na rutinu, mir, granice, pravila i ritam grupe koji treba poštivati. Uskoro zavole i prihvate tu rutinu jer im ona daje osjećaj sigurnosti”, objašnjava nam naš sugovornik.
Kaže i kako njegova grupa preferira likovne i glazbene aktivnosti, a omiljeni su i izleti te odlasci u park. Zimi najčešće, posebno oko Božića, izrađuju nešto i crtaju, a nerijetko odu i u igraonicu jer na raspolaganju imaju službene automobile. Ljeti pak kaže kako pokušavaju svako jutro otići na Žnjan ili na neku lokalnu plažu da se djeca nakupaju i uživaju u moru.
Petar ističe kako djeci u domu najviše trebaju ljubav, sigurnost, disciplina, empatija te priznavanje njih kao individua. ”Njihovu vrijednost treba jako naglašavati – da su i oni i vrijedni i dobri, bez obzira na to što su napušteni, oduzeti ili su tu u grupi, a ne u obitelji”, objašnjava.
Osjećaju li se djeca krivima za situaciju u kojoj se nalaze? ”Neće to verbalizirati, većina ih ni ne može, ali po ponašanju se to vidi. Dosta njih ima taj osjećaj krivnje s kojim su već došli. Primjerice, kada budu neki tantrumi poput bacanja po podu i sličnog, čuo sam par njih kako govore – ‘ja nikome ne trebam’, ‘mene nitko ne voli’ i slično. I takve stvari zapravo idu iz dubine bića u takvim trenucima”, govori nam odgajatelj Petar.
”Gledam ih kao da su moji”
Barba Petar, kako ga klinci od milja zovu, priča nam kako mu je emocionalno najizazovnije u ovom poslu slušati priče djece te znati njihovu pozadinu i onda osvijestiti koliko su toga propustili već do sada i kakve traume imaju već u tim godinama. ”S vremenom se čovjek navikne na dramatične i stresne priče, ali svaka pogodi, svaka ostavi svoj trag”, zaključuje.
Zanimalo nas je i što ga najviše motivira da svaki dan iznova ustraje u ovom pozivu i pomaže toj djeci. Odgovara nam kroz smiješak: ”Oni. Zato što ih gledam kao da su moji. Zato što su njihove obitelji ili daleko ili nepostojeće, kolegice i ja smo njima kao roditelji. Njihova dobrobit nas najviše motivira.”
Centralna.ba