Prvi kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran, 13. ožujka 2013. oko 20.15 sati, pojavio se na svečanoj urešenoj loži vatikanske bazilike sv. Petra i nakon tradicionalne objave na latinskom: „Habemus Papam!“ (Imamo Papu!) obznanio je da su kardinali elektori na konklavi izabrali za papu argentinskog kardinala Bergoglia koji je izabrao ime Franjo. Papa je izabran drugoga dana konklave, u ukupno petom glasovanju.

Papa Franjo u svom prvom obraćanju nakon izbora zahvalio je mnoštvu okupljenom na Trgu sv. Petra na dočeku te je pozvao vjernike da ga prate svojim molitvama. Pojavljivanje novog poglavara Katoličke Crkve na loži bazilike sv. Petra okupljeno mnoštvo pozdravilo je burnim pljeskom i usklicima „Živio Papa!“ i „Franjo, Franjo!“

„Braćo i sestre, dobra večer! Poznato vam je da je dužnost konklave bila Rimu dati biskupa. Izgleda da su ga moja braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta“, našalio se novi Papa na račun svog argentinskog porijekla.

„Hvala vam na dočeku. Biskupijska zajednica Rima ima svog biskupa: hvala! I prije svega, želim se pomoliti za našeg biskupa u miru Benedikta XVI. Molimo svi zajedno za njega, da ga Gospodin blagoslovi i da ga Majka Božja čuva“, rekao je Papa, a zatim je zajedno s vjernicima izmolio Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.

Sada započinjemo taj put, put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja. Molimo uvijek jedni za druge, za čitav svijet da zavlada veliko bratstvo. Želim da ovaj put Crkve koji danas započinjemo bude plodonosan za evangelizaciju ovog tako lijepog grada, rekao je Papa.

Prije blagoslova Sveti Otac zamolio je vjernike za jednu uslugu. „Prije no što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene: bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svog biskupa. U tišini molite za mene.“

Sveti je Otac zatim podijelio svečani blagoslov „Urbi et orbi“. Nakon blagoslova Papa se još jednom obratio okupljenima: „Braćo i sestre, sada vas ostavljam. Velika vam hvala na prihvaćanju. Molite za mene i vidimo se uskoro. Do skorog viđenja: sutra ću se poći pomoliti Majci Božjoj, da čuva cijeli Rim. Laku noć i ugodan odmor“, rekao je na kraju svoga prvog obraćanja.

Prije svečane objave s lože bazilike sv. Petra u Sikstinskoj kapeli upriličena je kratka ceremonija. Nakon što su rezultati glasovanja pokazali da ima dovoljan broj glasova, kardinalu Bergogliu obratio se kardinal Giovanni Battista Re pitanjem: „Prihvaćaš li svoj kanonski izbor za Rimskog prvosvećenika?“ Nakon potvrdnog odgovora postavio mu je drugo pitanje: „Koje ime želiš uzeti?“

Nakon te kratke ceremonije u Sikstinskoj kapeli spaljeni su glasački listići i bijelim dimom dan je znak da je novi Papa izabran. Bijeli se dim pojavio u 19.06. Novoizabrani Petrov nasljednik zatim je ušao u tzv. Sobu suza („Stanza delle lacrime“), koja je tako prozvana zbog emocija koje novoizabrane Petrove nasljednike obuzmu nakon izbora. U toj sobi novi je Papa obukao papinsku odjeću a zatim se vratio u Sikstinsku kapelu gdje se održala još jedna kratka svečanost s molitvom, čitanjem ulomka iz Evanđelja i završnom molitvom. Uslijedio je svečani čin počasti i poslušnosti kardinala novom papi. Prije samog izlaska na ložu bazilike novi se Papa zaustavo u Pavlovoj kapeli gdje se kratko pomolio pred Presvetim.

Na vijest da je novi papa izabran, na Trg sv. Petra slilo se mnoštvo vjernika iz čitavog Rima, prema nekim procjenama pred bazilikom se okupilo više od 200 tisuća ljudi. Prvi papa isusovac i prvi papa iz Latinske Amerike u crkvenoj povijesti, kao i prvi papa redovnik od 741. godine, obratio im se u jednostavnoj bijeloj odjeći sa željeznim umjesto zlatnog križa. (Izvor: kta/ika)

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Nobelovac i jedan od najpoznatijih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, Ivo Andrić, preminuo je prije 50 godina, 13. ožujka 1975. godine.

Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. godine u Docu na Lašvi (općina Travnik). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Kad je Andriću bilo dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija – Sarajevo). U tom periodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.

U listopadu 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…

1924. godine na Filozofskom fakultetu u Grazu brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft).

U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)…

Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne” tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u središtu njegovog književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Novac koji je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. svibnja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Eniz Mehić iz Srednje Bosne već više od desetljeća uspješno se bavi proizvodnjom inkubatora za peradarske životinje, uključujući piliće, guske, patke, prepelice i druge životinje.

Njegova strast prema ovom poslu dovela ga je do usavršavanja cijelog procesa – od trenutka kada koka snese jaje, pa sve do trenutka kada se pile izlegne nakon 21 dana boravka u inkubatoru.

Osim što izrađuje i prodaje inkubatore, Eniz se bavi i proizvodnjom te prodajom sušara. Nedavno je odlučio postaviti solarne panele, koji mu omogućuju besplatnu električnu energiju za rad inkubatora, čime ostvaruje uštedu i do 400 KM mjesečno.

Na svom imanju brine o više od 250 koka, što mu dodatno osigurava stalan rad i proizvodnju. Iako na prvi pogled djeluje kao mladi poduzetnik, iza njega je više od deset godina iskustva u ovom poslu. Uz predanost poslu, Eniz je i obiteljski čovjek – suprug i otac dvoje djece.

Više o njegovom radu možete pogledati u reportaži YouTube kanala Srednja Bosna Danas.

U svijetu muzike, posebno u rap i hip-hop žanru, producenti igraju ključnu ulogu u oblikovanju zvuka i
stila. Jedan od najzapaženijih producenata u posljednje vrijeme je svakako Haris Rahmanović,
poznatiji kao Priki, čiji su radovi pomogli da se osvježi zvuk naših popularnih izvođača. Projekti na
kojima je Priki radio, posebno na posljednjim albumima Bube i Jale, primjetna je znatna evolucija
zvuka.

Priki nije samo producent, on je umjetnik koji razumije umjetnost i ljudsku emociju. Njegova
sposobnost da prepozna potencijal i donese inovativna rješenja, samo je jedan od mnogih razloga
zašto je postao jedno od najvažnijih imena na sceni.

Nakon velikih uspjeha u 2023. i 2024., prema svemu sudeći, i godina pred nama će biti veoma
uspješna za Rahmanovića.

– Imam puno planova. Ne znam odakle da počnem, jer ova godina bi trebala biti jako dinamična. Za
početak, upravo je izašao album od Elene Kitić na kojem sam radio skoro čitavu prošlu godinu, a
jedan dio albuma je rađen i u 2025. godini. To je album na koji sam posebno ponosan, jer je Elenin
prvi album. Uz to sve, Elena je progresivan izvođač i samim tim mi je dala prostora da uradim nešto
što ni u najluđem snu ne bih imao prilike da uradim. Da se trud isplatio pokazuje i informacija da se
njen album nalazi na četvrtom mjestu najslušanijih u Evropi. Mnogo toga će se desiti u ovoj godini.
Rečeno mi je da ne pričam kome šta radim dok ne finaliziramo projekte koji će se desiti u 2025.
godini – kaže na početku razgovora Rahmanović.

U 2023. godini, zajedno sa njegovim stalnim saradnikom i prijateljem Ninom, bio je većinski autor na
albumu Marije Šerifović, a u 2024. su radili nekoliko pjesama za Jalu Brata i Bubu Corelia.

– Nije teško sarađivati sa velikim zvijezdama, oni su to što jesu upravo iz razloga što znaju tačno šta
hoće. Meni je lično najveći problem raditi sa ljudima koji ne znaju šta hoće, to je pakao, ti projekti
obično potraju dugo i mučni su, izbjegavam takve kombinacije. Nivo na kojem radi Marija Šerifović, za
mene je bilo nešto potpuno novo, drugačije, i na neki način upoznavanje jednog novog sistema rada.
Sa Bubom i Jalom mi je milina raditi, jer sva trojica dolazimo iz istog miljea, početna stanica nam je
hip hop, tako da se s njima razumijem na totalno drugačijem nivou. Kliknuli smo od starta i s njima to
ide veoma lako i veoma brzo. Njihova radna etika je nešto što treba proučavati, nešto što nikada
ranije nisam vidio – nastavlja popularni Bišćanin.

U dosadašnjoj karijeri doživio je veliki broj anegdota, ali i neobičnih situacija.

– Evo jedna sa Bubom i Jalom, mislim s njima su anegdote po čitav dan. Prije skoro godinu dana, dok
smo radili album od Elene, vikendom bi Elena išla na nastupe, a u međuvremenu bi radili na albumu.

Krenemo mi jedan vikend prema Dubrovniku (Elena, Mixa, vozač i ja) jer tamo je tad imala nastup, i
na pola puta svratimo u Sarajevo da noćimo, jer nam je predaleko bilo da u jednom danu idemo od
Beograda do Dubrovnika. Dočekaju nas Buba i Jala, smjeste nas u hotel i mi tu prespavamo. Sljedećeg
dana, prije nego što smo trebali krenuti, odemo s njima na ručak, jer dalek je put do Dubrovnika. I
taman kad smo krenuli ustajati od stola, Buba reče: “Vi možete ići, Priki mora ostati, on ne ide
nigdje”. I sad u tom momentu ja ne kontam o čemu se radi, nije mi jasno, prvo što sam mislio da je
neka frka, neki problem. Da bi Buba malo kasnije objasnio da rade na albumu i da sam im potreban
da ga finiširaju. I tako sam ja bukvalno otet na putu za Dubrovnik, kojeg na kraju nisam ni vidio. Ostao
sam tad par dana u Sarajevu radeći na njihovom albumu GOAT SEASON PART TWO, a ostalo je istorija
– kaže Haris.

Sa Ninom Mujagićem čini odličan tandem i privatno i poslovno čine nerazdvojnu cjelinu.

– Kada smo Nino i ja u pitanju, sve je moguće. Volio bih ponekad nešto da izbacimo za sve one ljude
koji su slušali našu muziku, ali eto, nije nam to prioritet, pa nikako da se pozabavimo s tim – govori na
kraju Rahmanović.

Podsjetimo, Rahmanović je u dosadašnjoj muzičkoj karijeri prošao nekoliko faza i transformacija.
Nekadašnji reper koji je djelovao pod imenom Priki došao je kao pravo osvježenje na rep sceni 2011.,
a do tada, na samim počecima karijere, sarađivao je s najvećim hip hop zvijezdama na Balkanu, poput
Ede Maajke, Remi iz grupe "Elemental", Marchela, Koolade…

Početkom 2016. se desio preokret u njegovom muzičkom pravcu i Haris se posvetio house muzici, u
kojoj je djelovao pod novim pseudonimom Djujo Banana. Uz zapažen uspjeh vlastitih pjesama, sve
vrijeme je pisao i za druge. Publika ga prepoznaje po numerama "Bit ću sretan", "Oni znaju bolje",
debitantskom singlu koji je uradio sa Remi, "Yustalgija", "Gujo"…

Međunarodni dan žena širom svijeta obilježava se s ciljem da se oda počast ekonomskim, političkim i društvenim postignućima žena. Iako je borba za ravnopravnost žena trajala više od stotinu godina, ona se i dalje nastavlja.

Žene širom svijeta i dalje se suočavaju s brojnim predrasudama, diskriminacijom, te barijerama u poslovnom svijetu, poput “staklenog stropa”. Osim toga, i dalje zarađuju manje od svojih muških kolega, a često su izložene seksualnom uznemiravanju, mobingu i nasilju. U nekim dijelovima svijeta ženama su uskraćena osnovna ljudska prava.Nažalost, kao i mnogi drugi praznici, Međunarodni dan žena je podlegao komercijalizaciji. Na ovaj dan ženama se često poklanjaju cvijeće i pokloni, dok se suština samog dana zaboravlja. Većina ljudi nije ni svjesna da 8. mart slavi borbu žena za ravnopravnost i često ga doživljava kao generalno slavlje ženskog roda, zanemarujući stvarne razloge njegovog obilježavanja.Važno je prisjetiti se osnovnih postignuća koja su ostvarena kroz ovu borbu, kao što su uvođenje osmosatnog radnog vremena, ujednačavanje plaća za muškarce i žene, ostvarivanje prava glasa za žene, bolje zdravstvene usluge i podrška porodiljama.

Ideja o obilježavanju Međunarodnog dana žena pojavila se početkom 20. vijeka, u vrijeme brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila u New Yorku su 8. marta 1857. godine organizovale proteste zbog loših radnih uslova i niskih plata.

Iako su demonstracije bile nasilno raspršene, te žene su osnovale sindikat samo dva mjeseca nakon protesta. Ovi protesti ponovljeni su i narednih godina, a najpoznatiji se dogodio 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.

Na Prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu 1910. godine, na prijedlog njemačke socijalistice Clare Zetkin, ustanovljen je “Međunarodni dan žena”. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati ovaj dan.

U bivšoj Jugoslaviji, žene su pravo glasa dobile 1945. godine, dok je Švicarska bila posljednja evropska zemlja koja je ženama omogućila pravo glasa, i to tek 1972. godine.

Iako su postignuta brojna prava, borba za ravnopravnost žena nije gotova, i Međunarodni dan žena ostaje podsjetnik na sve ono što je postignuto, ali i na sve izazove koji su još uvijek pred nama.

Svim ženama, sretan 8. mart, Međunarodni dan žena!

Bežanijskom groblju, gdje će porodica, prijatelji i mnogobrojni saradnici, među kojima je veliki broj javih ličnosti, ispratiti najvećeg estradnog maga na vječni počinak.

Takođe, komemoracija Saši Popoviću biće održana u Sava Centru u 11 časova, gdje će biti održani govori u čast njegovom liku i djelu.

Porodica će od 13 časova primati saučešće u kapeli Bežanijskog groblja, nakon čega će se pjevati opelo. Popović će biti ispraćen na vječni počinak uz hor, a opelo će služiti više sveštenika.

Prijatelji i saradnici održaće govor u njegovu čast, prenosi Kurir.

Za katoličke vjernike, Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma – najplodnije razdoblje crkvene godine. Početak i kraj korizme označeni su strogim postom i nemrsom.

Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: ‘Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti!’

Pri posipanju blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu, svećenik onomu koga pepeli kaže: Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Ili riječima: Obrati se i vjeruj Evanđelju.

Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi novu nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenutci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i s tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja te teških misli i briga.

Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki svetci i pokornici Starog zavjeta znali su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život.

Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan neprestano treba Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetodnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, kao i na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u obećanu zemlju.

Svi su pozvani da u korizmi nešto posebno učine, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života i posiju novo sjeme u svoje dane i godine. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsnuća i nade u naše, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti, piše Laudato.