Svećenici blizanci iz Srednje Bosne: Vjernici nikada ne znaju s kojim od njih razgovaraju

508

Postoje brojna braća svećenici, no blizanci svećenici prava su rijetkost. Mediji su izvještavali o čileanskim blizancima Felipeu i Paulu, čija je majka Rosa Silva odbila pobačaj nakon što je ultrazvuk pokazao da nosi dijete s tri ruke i dvije glave. I rodila je zdravu braću blizance koja su postala katolički svećenici! , piše Večernji list BiH.

Američki mediji pisali su o tome kako su se 26. svibnja prošle godine u New Yorku zaredila dva brata blizanca, fra Innocent Montgomery C. F. R. i fra Angelus Immaculati Montgomery C. F. R. U SAD-u je zabilježen i slučaj kako su jednojajčani blizanci, franjevci Julian i Adrian Riester, umrli isti dan u 92. godini života. Svećenici Patrick i John O’Neill, blizanci rođeni u Australiji, koji sada imaju 86 godina, bili su dugo razdvojeni – Patrick je bio na službi u Australiji, a John je bio misionar u Africi. Danas zajedno žive u redemptorističkom samostanu u Australiji. I Hrvati imaju svoje blizance svećenike kao što su Đuro i Josip Blumenštajn, rođeni u Županji, te blizanci franjevci Ivica i Nikica Tomas, rođeni u Osovi kod Žepča u Bosni. Ova dva blizanca franjevca imaju starijeg brata svećenika Josipa. U hrvatske blizance svećenike spadaju i don Tadija i don Ilija Ivoš, rođeni 18. prosinca 1974. godine u Bistrici kod Uskoplja-Gornjeg Vakufa u Bosni. Don Tadija je župnik u Kandiji kod Bugojna, a don Ilija u Skopaljskoj Gračanici kod Uskoplja-Gornjeg Vakufa. Rodbina, brojni prijatelji i poznanici ove jednojajčane blizance od milja zovu Tade i Ile. Tadija je stariji dva i pol sata, rođen je u šest sati ujutro, a Ilija u osam i pol. Njihovi roditelji Ilija i Anica rođena Kraljević imaju ukupno šestero djece, još dva sina i dvije kćeri.

– Ilija je dobio ime po ocu koji je radio u Austriji jer su se imena davala po roditeljima roditelja ili rođacima. Ja sam dobio ime po djedu majčina oca. Kada je otac pošao u Austriju, majci je rekao da, ako rodi muško dijete, neka mu bude ime Tadija. Nije se znalo da će majka roditi blizance, da će se roditi još jedan sin, pa je majka odlučila dati mu tatino ime. Ja sam kršten odmah jer su mislili da ću umrijeti, a Ilija je kršten na Badnjak 1974. godine. Sve smo sakramente primili istog sata i istog dana osim krštenja – kaže don Tadija.

Ratna tragedija

Prva četiri razreda osnovne škole blizanci završili su u Bistrici, a šesti, sedmi i osmi razred te tri razreda srednje škole u Uskoplju.

– Još kao djeca pokazivali smo želju biti svećenici. Često smo o tome razmišljali, želja je bila sve veća i veća. Nismo se školovali u sjemeništu, ali Bog ima svoj put i način kako će nekoga dovesti do cilja ako ga žarko želi i hoće. Kroz djetinjstvo i odrastanje sazrijeva ta klica poziva. I poratno vrijeme doprinijelo je sazrijevanju želje i volje da se opredijelimo za duhovno zvanje. Inače, svećenički poziv u misteriju je Crkve, to se nalazi u području vjere i odnosa prema Isusu Kristu, njegovu poslanju i otkupljenju. Svećenički poziv usporedio bih sa sjemenom koje se baci u dušu i u srce, koje onda pomalo sazrijeva i dozrijeva za konačnu odluku. Svećenički poziv ima korijen i u obitelji. Naša obitelj bila je vjernička, redovito se išlo na svetu misu, kretali smo se u blizini svećenika, župnika. Imali smo šest godina kad smo počeli ministrirati, a na nas ministrante duhovno je snažno utjecao velečasni Ante Meštrović koji bi nam znao reći: “Vi ćete ići u svećenike!” I uvijek bismo, onako stideći se, znali reći da nećemo. On je župu duhovno jako podigao, često je za mlade organizirao duhovne sadržaje i razna predavanja. Sve je više rasla želja za svećeničkim pozivom, sve je više sazrijevalo uvjerenje da služimo Isusu Kristu u Crkvi za dobro Božjeg naroda i čovjekovo spasenje. S tim smo uvjerenjem prihvatili svećeničku službu – govori don Ilija.

Blizanci Tade i Ile nerado govore o hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Tadija nam kaže kako je njihova oca ubio susjed Bošnjak ispred njihove obiteljske kuće na očigled sina Ilije. Tadija je bio blizu te nemile scene, u zemunici koja je služila kao baza za vojnike HVO-a i sklonište za mještane. Majka im je umrla ranije, početkom 1992. godine.

– Rat je donio užasne posljedice, ali istodobno je pokazao ono što je dobro, a što zlo. Iskustvo rata svi smo proživjeli na svoj način, netko više, netko manje. Strahota rata nitko se ne voli sjećati, ali ostali su ožiljci. No ne može se zaboraviti ono zajedništvo i jedinstvo, bojovnici i mještani činili su jednu složnu obitelj. Vojnici su se molili u rovu i na straži, uz pouzdanje u Boga i ljude. Snage Armije BiH zauzele su Bistricu 1. kolovoza 1993. godine, a crkva, župna kuća i samostan časnih sestara su uništeni. Tada su prognani katolici više žalili za crkvom nego za srušenim kućama. Mi koji smo bili mlađi nismo toliko bili istureni na prvim crtama obrane, štitili su nas stariji. Često znamo reći da je naše sjemenište bilo u našoj Bistrici i našem Uskoplju, dodaje don Tadija.

Nakon Daytonskog sporazuma u studenom 1995. godine blizanci odlaze u Zagreb, na Šalatu gdje su isusovci vodili sjemenište, zahvaljujući bistričkom župniku Josipu Glavašu.

– Agresija i rat 1992. godine prekinuli su naše školovanje u trećem razredu srednje škole pa smo školovanje nastavili u Zagrebu i završili srednjoškolsko obrazovanje 1996. godine, a 1997. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu položili smo prijamni ispit te počeli studij teologije s nakanom da budemo svećenici. Na drugoj godini fakulteta školske 1998./99. prešli smo na sarajevski Katolički bogoslovni fakultet koji je tada bio u sastavu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, ne kao bogoslovi, nego kao vanjski studenti, pa smo svakog vikenda bili u Bistrici sa župnikom Jakovom Kajinićem kako bismo mu pomogli u obnovi crkve, župnog stana, groblja i kuća te povratku u župu. I tu je sazrijevala naša odluka o svećeničkom pozivu.

Radili u Austriji

Brat i sestra koji su živjeli u Austriji financijski su nas pomagali, a ljeti bismo kao studenti išli raditi u Austriju kako bismo mogli zaraditi za školovanje i obnovu obiteljske kuće da obitelj ima svoj dom. Bili smo prvi povratnici u Bistricu! Željeli smo obnoviti svoju kuću kao studenti, a ne kao svećenici iako svećenik ima pravo imati svoj dom u kojem je rođen i u kojem je dobio klicu svećeničkog zvanja. U poratnom vremenu kroz obnovu i povratak, naša bogoslovija bila je zapravo u župi sa župnikom Jakovom Kajinićem i mons. Miodragom Miškovićem koji je bio župnik u Kandiji, a stanovao je u Bistrici. Kasnije ga je zbog bolesti nadbiskup Puljić imenovao pastoralnim suradnikom u Bistrici. S njim smo bili prijatelji, a bio nam je i duhovnik i rektor. Kroz rad i aktivnosti u župi bili smo kao na bogosloviji, možda i kvalitetnije jer je to za nas bio važan dio formiranja za duhovno zvanje i pripremu za svećeništvo. Kad je nakon naše četiri godine studija teologije nadbiskup imao kanonsku vizitaciju u župi Bistrici, s njim smo obavili razgovor. Dogovorili smo se da bismo trebali ići na bogosloviju, ali tek na šestoj godini. Tada smo izrazili želju da budemo skupa. O rezultatima razgovora izvijestili smo mons. Miodraga Miškovića i nitko više nije znao ništa o tom razgovoru, ali svi su naslućivali da se mi spremamo za svećenički poziv. Mnogi su nas pitali o tome, a mi bismo odgovorili: “Vi se molite, a Bog što dadne!” Ulazak u bogosloviju 2003. godine na šestoj godini studija za nas nije bilo ništa neobično jer su tu bili kolege s kojima smo već studirali. Nakon što smo u lipnju 2003. godine diplomirali, nadbiskup nas je 2. listopada zaredio za đakone, što je prva stepenica do svećeništva. To je bilo u rodnoj župi Bistrici, što je za nas bio poseban milosni dan. Kao đakoni imali smo kratko đakonski praktikum u bogosloviji u Albaniji i u župi Rama-Prozoru. Na Petrovdan, 29. lipnja 2004. godine, zaređeni smo s ostalim kolegama za svećeništvo u sarajevskoj katedrali, a 8. kolovoza slavili smo mladu misu u rodnoj župi Bistrici. Bio je to poseban duhovni događaj za župu i Skopaljsku dolinu jer je to bila prva mlada misa nakon rata u mjestu odakle su ljudi prognani. Bio je to znak da se život vraća u našu župu. Nakon mlade mise određeni smo za kapelane, Ilija u sarajevski Novi grad, a ja u Novo Sarajevo – prisjeća se don Tadija.

Prvi put razdvojeni

Blizanci svećenici u Sarajevu su stanovali skupa. Nadbiskup je kasnije premjestio Tadiju za župnika u Obre, a Iliju u Solakovu Kulu u kod Konjica, a stanovali su zajedno u prostorima župnog ureda u Kostajnici župe Obri. Tu su proveli do srpnja 2008. godine, a onda su premješteni u Skopaljsku Gračanicu. Tu je Tadija imenovan župnikom, a Ilija je bio pastoralni suradnik, da bi ga 2009. godine nadbiskup imenovao župnikom župe Rostovo, a u blizini je bila filijala Sebešić, planinska župa s 30-ak vjernika. Nedjeljom je išao držati mise u Sebešiću i Rostovu, a stanovao u Skopaljskoj Gračanici gdje je pomagao pastoralno i u obnovi župnih crkvenih zdanja te izgradnji groblja i kapelica. U Rostovo je išao devet godina, a prošle godine nadbiskup je odredio da bude župnik župe Skopaljske Gračanice, dok je Tadija imenovan za župnika u susjednoj župi Kandija pa je tako susjed bratu blizancu.

– I tako, sad smo prvi put razdvojeni, no viđamo se ipak gotovo svakog dana, mora biti opravdan razlog da tako ne bude, ali onda se čujemo telefonski – kaže Ilija.

– Često meni neka osoba kaže kako je meni nešto rekla, a zapravo je rekao bratu Tadi. Često ja bratu kažem da mi je neka osoba nešto kazala da i on zna za to, i obratno, kako ne bi došlo do neželjene zabune. Takvih je zabuna bilo pri gradnji crkve, obnovi zgrada i slično. Ljudi shvate o čemu se radi tek kad nas vide skupa! Oni koji su duže s nama ipak nas nekako raspoznaju. Bilo mi je neshvatljivo zašto nas ljudi ne razlikuju sve dok nismo upoznali braću blizance Đuru i Josipa Blumenštajna, svećenike Đakovačke nadbiskupije, te blizance franjevce Ivicu i Nikicu Tomasa, od kojih je jedan bio kapelan u Bugojnu – kaže nam Ilija.

Često ih pitaju jesu li u školi znali prevariti nastavnika pa jedan odgovarati umjesto drugoga.

– U srednjoj školi jednom smo to učinili za gušt kolega učenika te jednom na fakultetu kod prof. Nike Luburića na satu glazbe za gušt kolega studenata. Ilija je bolje svirao od mene pa sam mu rekao da ide umjesto mene na kolokvij. Kad je profesor skužio o čemu se radi, jednog je držao za ruku dok drugi uđe u učionicu. No mi smo se ipak uspjeli zamijeniti, a poslije smo sve rekli profesoru na što se on slatko nasmijao – dodaje don Tadija.

Župljani Skopaljske Gračanice obnovili su župnu kuću, dvorište i crkvu koja je danas jedna od najljepših u Srednjoj Bosni. Župa broji 630 vjernika, 220 obitelji koji žive na području župe te još oko sto vjernika koji dolaze za Božić i godišnje odmore sa svojim obiteljima. Do rata ta je župa brojila 2980 vjernika u 650 obitelji.

– Ono što ulijeva nadu jest to da župa ima lijep broj mladih obitelji. Lijepo je vidjeti ministrante i dječji zbor koji je redovit na nedjeljnim misnim slavljima. Pohvalno je to što župljani koji su otišli tražeći bolje nisu prodali svoju zemlju, djedovinu i očevinu. Zahvalni smo predstavnicima hrvatske vlasti na čelu s predsjednikom HNS-a BiH dr. Draganom Čovićem i svi dobrim ljudima u BiH i RH, osobito našim Hercegovcima koji su digli glas za ovu župu i naše krajeve te pomogli posredstvom Državnog ureda za Hrvate izvan RH pa su se crkve nakon rata potpuno obnovile. Hvala svima koji su pomogli živoj crkvi da bi ostala i opstala kroz gradnju crkava kao znak ostanka i opstanka – ističe don Ilija.

Dvojicu blizanaca raduje to što su župljani redoviti na nedjeljnim misama kao i prilikom raznih drugih svečanosti u župama tijekom godine. Redoviti su satovi vjeronauka, pogotovo za krizmanike i prvopričesnike. Župa svetog Ilije proroka u Kandiji kod Bugojna danas broji 645 vjernika u 205 obitelji. Mnogi za sv. Iliju, 20. srpnja, dođu u svoju rodnu župu. – Ovdje bi za razliku od Skopaljske Gračanice tek trebalo dosta toga uraditi. Za šest godina Kandija slavi 150. obljetnicu župe pa se nadam da ćemo do tada napraviti puno toga i vratiti dostojanstvo župi u kojoj je prije rata bilo 3000 župljana. Stanje je za uzbunu, ali nije za predaju! Vidimo da se ljudi i iz naših župa iseljavaju. Ima i onih koji su ostavili dobra radna mjesta i otišli u tuđinu gdje lošije žive. Neka svatko vidi gdje mu je bolje, ali kod svoje kuće ipak je najbolje. Mnoštvo mladih razočarano je više zbog nepravde nego zbog tereta života. No ohrabruje činjenica da se velik broju mladih ne boji odgovornosti ni posla. Mnogi su u Bugojnu i Uskoplju kadri pokrenuti stvari nabolje, žele ovdje živjeti i ostvariti se, osnovati obitelji – naglašava don Tadija.

I za nas kažu – “pratri”

I Ilija i Tadija tvrde da su mladi Hrvati u Srednjoj Bosni odani katoličkoj vjeri i naciji, da među njima ima velik postotak sposobnih pokrenuti puno toga nabolje. No nisu zadovoljni odnosom s muslimanskom zajednicom ni u Uskoplju, ni u Bugojnu. Imaju dojam da katolici u ovim sredinama nisu poželjni. Blizanci svećenici nisu nimalo zadovoljni ni djelovanjem Međureligijskog vijeća.