Sutra proslava blagdana sv.Franje u Gučoj Gori

218

4. listopada Crkva slavi spomendan sv. Franje Asiškog, siromašnog sveca iz 13. stoljeća, koji je jasno prepoznao besmislenost nagomilavanja materijalnih dobara i bogatstvo siromašnog življenja u slavi Kristove milosti.

Utemeljio je franjevce i svojom jednostavnošću i poniznošću ostao trajno nadahnuće generacijama do današnjeg dana.

U nama najbližem svetištu svetog Franje u Gučoj Gori trodnevnicom se vjernici  duhovno pripremaju za proslavu blagdana sv. Franje.

U utorak, 1. listopada služena je sveta misa za Franjevački svjetovni red; dan kasnije služena je misa za članove FRAMA-e, a večeras, u 18 sati, bit će služena sveta misa uz obred preminuća sv. Franje.

Sutra, na dan sv. Franje, sveta misa je u 11 sati, a misno slavlje predvodit će fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja.

Prvoga dana trodnevnice u Gučoj Gori, na misnom slavlju, okupilo se mnoštvo vjernika iz svih okolnih župa, a među njima je bilo i više od stotinu članova Franjevačkog svjetovnog reda iz Lašvanske doline. Svečano misno slavlje predvodio je fra Davor Petrović, duhovni asistent područnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda Bosne Srebrene, uz koncelebraciju fra Drage Pranješa, gvardijan samostana Guča Gora i drugih svećenika.

Održani su obredi zavjetovanja i primanja u Franjevački svjetovni red. Iz mjesnih bratstava Guča Gora, Nova Bila, Novi Travnik i Vitez 9 sestara je primljeno u Franjevački svjetovni red, 17 braće i sestara je dalo svoje prve zavjete na godinu dana, a 6 braće i sestara je dalo trajne zavjete.

Drugi dan bio je rezerviran za Framu – primljeni su novi članovi, a postojeći su produžili obećanja.

ŽIVOTPIS SVETOG FRANJE

Sv. Franjo je rođen u Asizu (Assisi, Italija) 1182. godine. Bio je sin bogatog trgovca Petra Bernardonea. Kao bogati mladić, Franjo je bio sklon uživanju u materijalnim blagodatima. Osim toga, bio je viteški borac, što je tada značilo da je imao i izniman ugled u društvu. No, nakon rata s Perugiom teško se razbolio, ali i ozdravio, tako da mu je to ozdravljenje potpuno promijenilo njegov dotadašnji način razmišljanja.

Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem mu Krist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnu crkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika u feudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnost papa Inocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje 1209. osnivanje novog – franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasi Ordo fratrum minorum (Red manje braće). Godine 1212. Franjo Asiški i Klara Skifi osnivaju i žensku granu reda – klarise.

Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavoj Europi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome 1220. godine.

Povukao se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put), gdje i umire 3. listopada 1226. godine, na asiškom polju. 1228. godine papa Grgur IX. ga je proglasio svetim.

Ikongrafija sv. Franju prikazuje u franjevačkom habitu, s Kristovim ranama na rukama, često okružena životinjama, najčešće pticama. Sada svetac, papa Ivan Pavao II. 1979. godine proglasio je sv. Franju zaštitnikom ekologa.