- oglas -

ŠTO JE BOŠNJAKU SVETI IVO?

Pročitajte i ovo

Capak gostovao na HRT-u: Dobivam mailove ljutitih mladenki. Neki su pristojni, neki bezobrazni, neki čak i prijete…

Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak gostovao je u HRT-ovoj emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' i govorio o suživotu s...

Medicinari KS danas se povlače s trijažnih punktova

Približno tri i po tisuće medicinara, članova Sindikata radnika u zdravstvu Kantona Sarajevo danas stupaju u generalni štrajk. Oni će se...

I jutros veliki broj novozaraženih, jedna osoba iz Viteza pozitivna na COVID-19

Klinički centar Univerziteta u Sarajevo (KCUS) završio je testiranja još 457 uzoraka na COVID-19. Prof. dr. Sebija Izetbegović, generalna direktorica KCUS-a,...
- Advertisement -

[Neobični događaji u Podmilačju]

Napomena prije čitanja teksta: Ova dragocjena reportaža objavljena je u zagrebačkim katoličkim novinama „Glas koncila“ 4. kolovoza 1968. godine. Termin „Bošnjak“ upotrijebljen je je kao naziv za sve stanovnike Bosne koji dolaze u Podmilačje, svih vjera i narodnosti. Molimo, stoga, pratitelje naše stranice da se suzdrže nepotrebnih komentara o bošnjaštvu i hrvatstvu i na taj način skreće naglasak s govora o vjeri i zavjetima sv. Ivi.

NE TREBA PROPAGANDE

„Ovo je proštenje svakako jedinstven slučaj u našim krajevima. U Bosni ima još svetišta svetoga Ive, ali da se događaju ovakve stvari, toga nema. Zašto je to tako? Ima to svojih i geografskih razloga. Znamo da su se nekoć proroci i isposnici zavlačili u osamljene predjele i ondje činili pokoru. Dolazak do njih tražio je mnogo žrtve i odricanja. I ovo je bilo takvo mjesto. Sveti Ilija prebivao je u pustom kraju uz potok Kariat Jearim. Sličan potok ima ovdje, zove se Potočina ili Vlaški potok. Kao što je sv. Ivo djelovao na obalama Jordana, tako ovdje djeluje na obalama Vrbasa. Kraj je pust, i dok nije bilo ove ceste, bio je teško pristupačan. Stotinama godina dolaziti na ovo mjesto značilo je odlaziti u pustinju i u pustinji tražiti svetoga Ivu. Te žrtve nisu mogle ostati uzaludne. To je bilo uvijek praćeno živom tvrdom vjerom, dovodilo je do mnogih obraćenja, a rađalo je i događajima koji se zaista mogu nazvati čudesima. Svake se godine nešto takvo dogodi na bolesničkoj misi.

Nema točnijih pisanih dokumenata o tome kad je počelo štovanje svetoga Ive, ali se može kazati da ovo svetište i ova stara crkva spadaju među najstarije u Bosni. U crkvici koja je uzidana u novu crkvu još se vidi s lijeve strane mjesto gdje je bilo uzidano svetohranište, po običaju prvih kršćanskih vremena. Oko 1750, kad je u Bosni bilo samo pet katoličkih crkava, jedna od tih bila je i ova svetoga Ive u Podmilačju. Zavjetni kip svetoga Ive u pobočnoj kapeli potječe iz turskih vremena.

O čudesnim ozdravljenjima koja se ovdje događaju crkvena vlast nije nikada vodila službenu istragu. Glavni je razlog suzdržljivost. Samom duhu svetoga Ive ne odgovara bučna propaganda. Tu je glavno obraćenje. Ovdje se u prvom redu dijeli mnogo sakramenata i ima vrlo dubokih duhovnih doživljaja. I to iz godine u godinu raste, i to znatno. Prošle godine bilo je ovdje ispovijedi oko 12500 (u dva dana!). Pretprošle godine 11500, a godinu dana prije toga svega oko 8000. Prije rata i još za vrijeme rata prosječno je godišnje, tj. o blagdanu, bilo ovdje oko 4000 ispovijedi. To što je sada više hodočasnika treba pripisati boljim prometnim sredstvima.

Ovamo svijet dolazi iz svih naših krajeva. Iz Slavonije, Vojvodine, iz dalmatinskih krajeva, Srbije, Srijema, a o Bosni i Hercegovini da se i ne govori. Mnogi putuju pješke i po dva dana i dvije noći.“

Tako nam je na sam blagdan svetoga Ivana, 24. lipnja ove godine, u župnom dvoru u Podmilačju tumačio o. fra Mijo Đeno, profesor franjevačke gimnazije u Visokom, dugogodišnji poznavalac svetišta u Podmilačju. Pitali smo ga:

ŠTO JE BOŠNJAKU SVETI ANTO, A ŠTO SVETI IVO?

Pokušajte usporediti veliku pobožnost Bošnjaka prema svetom Antunu s ovom pobožnošću prema svetom Ivi. Gdje je bliža svijest o Isusu kao Spasitelju, u pobožnosti prema svetom Anti, ili u pobožnosti prema svetom Ivi?“

Franjevac je spremno odgovorio: „Rekao bih da sveti Ante privlači ljude Isusu svojom nježnošću, brzom pomoći u različitim prilikama života. Njemu se mole za pronalaženje izgubljenih stvari, u polaganju ispita, u rješavanju zaručničkih i bračnih problema. Kod svetog Ive je drugačije. Ovdje u Podmilačju najviše ima slučajeva izlječenja od psihopatoloških bolesti koje su vjerojatno povezane i s utjecajem sotone. Sveti Ivo privlači ljude Isusu na drugačiji način od svetog Ante. Vjera što se očituje kod hodočasnika koji ovamo dolaze mnogo je dublja. Muževnija. Ovdje doživljavaju dubinski preobražaj ličnosti.“

Njegov kolega fra Ljubo Hrgić želio je nadopuniti naš razgovor: „Svetog Ivu ovdje drže zaštitnikom protiv zlih duhova. I pošto ovdje ima svijeta koji mnogo gata i čara, bavi se magijom – osobito ima toga među nekatolicima – dolazi do čestih duševnih poremećaja.“

Oba franjevca nas upozoravaju kako se šire netočne glasine o tome da fratri za vrijeme bolesničke mise na blagdan sv. Ive izgone iz bolesnika đavle. Međutim, nikada se za vrijeme te mise ne vrše zaklinjanja protiv sotone. Samo se moli za zdravlje svih bolesnika. O tome smo se još iste večeri mogli sami uvjeriti. Ta bolesnička misa održava se ovdje od pamtivijeka. I za vrijeme rata se održavala. Tu se mole posebne molitve, takozvane „deprecationes“, uglavnom iz litanija svih svetih. Posebno se u njima ističe Božje milosrđe i pokajanje. Nečisti duh se odstranjuje iz duše putem pokore i ispovijedi.

KOJE SU NARAVI OZDRAVLJENJA U PODMILAČJU?

K svetom Ivi u Podmilačje ljudi dolaze bolesni, mole se Bogu, ispovijedaju, pomiruju, odlučuju da će biti bolji ljudi, mnogi odlaze kućama u mnogo boljem zdravstvenom stanju nego što su došli. Bog po zagovoru svetoga Ive djeluje snažno na taj narod, pomaže mu duhovno i tjelesno. Nije cilj tih događaja da se o njima pišu učene studije, nego da Bog bude blizak narodu u sreći i nesreći, u svakidašnjim i izvanrednim potrebama. Treba zaista doživjeti taj smireni i jasni stav franjevaca u Podmilačju, da se jednom zauvijek izbjegne napast da se o prošteništu, čudesima i svećenicima koji u tome sudjeluju vidimo nešto šarlatansko, jeftinu propagandu vjere za priprosti puk.

Kad smo izlazili iz župnog dvora, proplanak iznad crkve i sav prostor oko crkve bio je dupkom pun vjernika. U sredini pod malom nadstrešnicom od drva i lima stoji oltar prema kojemu se teškom mukom probija svećenik koji će služiti misu za bolesnike. Drugi franjevac govori preko zvučnika, tumači narodu kako se prepričavaju o Podmilačju čudne priče o vragovima koji bježe iz bolesnika iz jauke i strašne grčeve, kako od tih zlih duhova pucaju stakla na crkvenim prozorima itd. “Ja ovamo dolazim dvadesetak godina i nikada nisam nešto takvo doživio, ali sam doživio da iz ljudski duša bježe đavli! Ljudi dolaze ovamo puni mržnje, nesloge, pijanci, bludnici, mrzitelji i ubojice. Sve su to djela sotonska. I ovdje se obrate, ispovijedaju se, istjeraju đavla iz duše i postaju novi ljudi. To je glavno što se ovdje čini protiv sotone.” Tako fratar energično razbija iluzije na samom početku mise. Onda se obraća svima prisutnima:

“Braćo katolici, braćo muslimani, braćo pravoslavni, svi koji ste ovamo došli, odgovorite mi da li vjerujete u Boga.”

Dolje s ceste i odozgo visoko između stabala, i s lijeva i s desna, od muškaraca i od žena, od ljudi svake nacije i vjere, svakog jezika, narječja i odijela, razliježe se silan glas, “kao glas mnogih voda”, kao umnožena jeka, kao glas Božji pod Sinajem… izjavljuje narod:
“Vjerujemo!”
“Vjerujete li da nam Bog može pomoći?” pita dalje svećenik.
“Vjerujemo!” grmi narod.
To je sve. Svećenik ne pita više ništa. Muslimani, katolici i pravoslavni izrazili su zajedničku vjeru u istoga Boga, Alaha, Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, Boga Kristova i Boga o kojemu je govorio Muhamed. Boga koji ljubi svoj narod i koji čini čudesa.

To je prastari ekumenizam bosanskih franjevaca, pun taktičnosti koja je sva koncilska, a vježbana je davno prije Koncila. Franjevac govori:
“Braćo i sestre, ta će nas vjera spasiti!”

Pod misom je molitva vjernih sasvim prigodna. Oko oltara ječe duševno bolesne žene, plaču zakržljala djeca, savijaju se uzeti mladići. Plač, jauk, molba. Što je bliže trenutak Pretvorbe, sve to raste, usredotočuje se postaje upravo opipljiva atmosfera nade, vjere, tuge, očekivanja. Svećenik moli za bolesnu djecu, za bolesnike, za braću muslimane, za braću pravoslavnu, za sve. I vrlo konkretno: “Za slogu i ljubav među stanovništvom naše Bosne, molimo te… Gospodine, pomiluj nas!”

“JAO, LJUDI!“

Kad svećenik koji služi misu podiže u rukama kruh koji više nije kruh, nego živo tijelo Isusovo, mora ga dugo držati visoko, jer narod zaziva: “Sine Davidov, smiluj nam se!” Vidim bolesno dijete koje je otac malo dalje podigao čak na glavu, a ono teškom mukom izdiže nerazvijene ručice, okreće Isusu mršave dlaniće, otvara usta, zove u pomoć. Jedan otac drži sasvim uzetog dječaka od petnaestak godina, na podizanje je podigao ruke, i dječak se skljokao kao prazna vreća. Žena tridesetih godina koju su malo prije tri muškarca teškom mukom dovukla do oltara, jer se junački opirala, i koja je malo prije jaukala, kršila ruke, pokušavala čupati kosu i zavijala: “Jao, ljudi, ljudi!” da zatim stisne usne, a niz zakrvavljene oči joj poteknu suze, sada se smirila i gledala u Hostiju, čudno, neobično, nevjerojatno. Vidim da lagano kima glavom, a s lica joj se povlači grč da ustupi mjesto tihom osmijehu. Desno među narodom djevojčica od koje tri godine, za koju su malo prije svi govorili da ne može govoriti, i koja je zaista teškom mukom ispuštala neke neartikulirane glasove, najednom jasno i čisto kaže: “Mama, mama!” Nekoliko žena oko nje se uzbudi, ali nema vremena za bučno čuđenje, jer svećenik podiže kalež sa svetom Krvlju. I opet se dižu ruke za rukama svećenikovim i Krvlju Spasiteljevom, i opet se viče: “Sine Davidov, smiluj nam se! Ti si blag, jer kud god si pošao, dobro si činio, Isuse, sada si među nama, ponovi ono što si činio, vrati zdravlje bolesnicima našim, Isuse, sine Davidov!”

To svećenik improvizira molitvu, a narod je, rečenicu za rečenicom, gromoglasno ponavljao. “Sine Davidov, neka se tvoja krv izlije na nas i opere grijehe naše i vrati zdravlje dušama i tjelesima našim. Pruži ruku svoju desnicu da osjetimo tvoju božansku moć!”

Svećenik koji govori ozaren je zanosom vjere mnoštva, a onaj koji služi ima suze u isposničkim očima. Mršav je i stroga isposnička lica. Nisam ga pitao koliko je postio za ovaj dan, ali sam čuo da franjevci koji vode ove molitve običavaju danima postiti.

„EVO JAGANJAC BOŽJI“

U kratkoj tišini čuje se jaukanje djece i drugih bolesnika. Ali i ta iskrivljena lica gledaju u oltar izrazom vjere koja je zahvatila mnoštvo. Čini mi se da Isus iz Hostije ne može reći drugo nego što je davno rekao stotniku iz Kafarnauma: „Ovakve vjere ne vidjeh u Izraelu.“

Približava se pričest. Svećenik podsjeća narod na Ivana koji je na Jordanu izdaleka ugledao Isusa i povikao: „Evo Jaganjac Božji, evo koji uzima grijehe svijeta! Ja nisam dostojan da odriješim poveze s njegove obuće…“ A kip svetog Ive u posebnoj sjenici nedaleko oltara kao da to sad potvrđuje. Stoji osamljen, gotovo zaboravljen, sva je pažnja mnoštva usmjerena na oltar, onomu Isusu za kojeg je on svjedočio riječima: „On treba da raste, a ja da se smanjujem.“ Prije mise ljudi su obilazili oko kipa, nastojali da ga se dotaknu rukama i rupcima, ali kad je počela misa, sveti Ivan je ostao sam. Pažnju je privukao Jaganjac Božji. To je dovoljno da se shvati kako je ovdje sva pobožnost usmjerena Evanđelju, kako franjevci nešto što bi se moglo činiti kao praznovjerje usmjeruju i vode k čistoj religioznosti.

Prije pričesti svećenik govori: „Hoćete li svakome oprostiti?“
„Hoćemo!“
„Hoćete li se sa svakim pomiriti?“
„Hoćemo!“
„Nećete se osvećivati?“
„Nećemo!“
Koji to ne može od srca reći, zna da nema pravo očekivati ni duhovno ni tjelesno ozdravljenje, a koji to zaista od srca izgovori u tome se već dogodilo čudo veće od svih opipljivih čudesa.
Na kraju poslije mise, nakon specijalne molitve za bolesnike, svećenik govori: „Gospodin Isus Krist bio s vama da vas brani, bio u vama da vas uzdrži, bio pred vama da vas vodi, bio iza vas da vas čuva, bio nad vama da vas blagoslovi…“
Ponovo svećenik sve pita: „Hoćete li se pomiriti kod svojih kuća?“
„Hoćemo!“
„Ako učinite to, ljubav će se nastaniti u srcima vašim, u kućama vašim, u obiteljima vašim, u cijeloj našoj lijepoj zemlji.“
„Na početku sam vas pitao Vjerujete li u Boga…?“
„Vjerujemo!“, odjekuje cijelim proplankom jače i toplije nego na početku.
„Hoćete li živjeti po toj vjeri?“
„Hoćemo!“
„Hoćete li umirati za tu vjeru?“
„Hoćemo!“
„Braćo i sestre ta će nas vjera i spasiti!“
Svi smo uvjereni da je tako. I čudio bih se da se ne dogodi čudo. Svećenik govori: „Siguran sam da su među ovim mnogim bolesnicima neki ozdravili. Osjećaju olakšanje…“

To on ne sugerira nego ustanovljuje. U mnoštvu se opažaju komešanja, na različitim stranama glave se okreću prema nekim bolesnicima, širi se šapat o ozdravljenjima. Petnaestogodišnji mladić koji je ležao uzet na zemlji poput prazne vreće, po prvi put u životu uspravio je leđa i sjeo bez ičije pomoći, rukom koja je do maločas bila paralizirana dohvatio je krupnu jabuku i počeo je blaženo jesti…

„TAKVE VJERE NE VIDJEH U IZRAELU“

Ali svećenik ne tvrdi da su to čudesa. Ne želi vjeru vezati, uvjetovati je tim čudesima. Zato nastavlja: „… Ali, i kada ne bi toga bilo braćo, biste li vjerovali u Boga?“
Narod nije zbunjen, ne čudi se pitanju. Gromoglasno odgovara:
„Bi, vjerovali bismo!“
„I upravo će nas takva vjera spasiti“, ponavlja fratar, „jer i kad Gospodin ne uslišava naše molitve, ne znači da ih nije čuo. Gospodin nam često ne da što molimo jer vidi našu daleku budućnost i zna što će više koristiti našem spasenju.“

Misa je završila. Franjevac preko zvučnika moli sve koji su primili sakramente i prisustvovali ovoj misi neka se razilaze kućama. Već naviru nove skupine hodočasnika. Ako ovi ne odu, drugi neće imati kamo. Čujem zanimljiv razgovor u skupini hodočasnika. Jedna se ženi buni: „Što nas tjera? Ja sam došla na zavjet, pješačila sam dva dana. Hoću se još ovdje moliti.“ A druga joj tumači: „Muči, sestro, ujak zna što radi. Meni da kaže čim sam došla neka otiđem, ja bih otišla. Zavjet je izvršen. To on uzima na sebe.“

Sada bih ja rekao: „Takve vjere ne vidjeh u Izraelu.“ Trebalo bi da to čuju svi sumnjivci koji nemaju povjerenja u zdravu religioznu svijest naroda, koji se boje da su ljudi više navezani na kipove i slike, na određena djela i devetnice nego na sakramentalnu zajednicu Crkve.

Pred crkvom me je jedan franjevac upoznao sa Mitrom Hrvačem, zemljoradnikom iz zaseoka Mioči u općini Kakanj. S Mitrom je njegova kćerka Stoja koja je u Podmilačju prije šest godina ozdravila od teške duševne bolesti. Ta ju je bolest napala neposredno nakon udaje, prije deset godina. Mlada žena živjela je u stalnom strahu, plakala, grozno sanjala, grlo joj se grčilo, onesvješćivala se. Liječnici nisu mogli pomoći. Rekli su da je to na živčanoj bazi. Otac je u Zenici od nekog čuo za svetog Ivu u Podmilačju i 1962. doveo je Stoju ovamo. Kad su je vodili k crkvi, bivalo joj je sve gore. Jedva su je uveli u crkvu. Najednom je zašutjela, onesvijestila se, ohladila se kao da je mrtva. Otac je bio uvjeren da je umrla i već se brinuo kako će je mrtvu kući voditi. Ostala je tako obamrla 20 minuta. Onda se probudila i mirno rekla: „Tata, ajmo Bogu zahvaliti.“ Od tada je prošlo šest godina. Stoja ima dvoje djece i dobro joj je. Svake godine dolazi u Podmilačje da se zahvali.

JAVLJAJU SE OZDRAVLJENI

U kancelariju župnog ureda došlo je poslije mise više ljudi i žena, većinom muslimana i nešto pravoslavnih, da prijave kako se za vrijeme mise njihovo zdravstveno stanje naglo poboljšalo. Staroj muslimanki Mini Draganović, ženi Nezira iz okolice Ključa, župnik govori: „Zahvali Bogu po svome zakonu, moli se i nemoj psovati.“ Pravoslavnoj ženi iz Karaule kod Travnika, koja bi htjela platiti da se ovdje služi misa zato što je naglo ozdravila od neprekidne glavobolje i čestih nesvjestica, župnik kaže: „Nemoj sada ništa plaćati da ti ne ponestane novaca za put. Tamo kod kuće podaj da se u crkvi služi po vašem običaju, ili daj nešto siromasima.“

Javilo ih se još desetak. Franjevci ne vole iznositi imena. Ali stajao sam dugo u kancelariji i slušao te izvještaje ozdravljenih. Bez obzira kako će to tko tumačiti, tim ljudima je bolje. Molitva i tvrda vjera u Božju pomoć čine ono što ne uspijeva medicini. A svaki od njih dobro zapamti da je u vjeri najvažnije ljubav prema ljudima i opraštanje svakome tko nas uvrijedi. Nema sumnje da takav stav u duši sam od sebe mora razriješiti mnoge komplekse, otvoriti srce za povjerenje u ljude, omogućiti povjerenje u život i nadu od koje nema boljega lijeka.

Kad smo u ranim poslijepodnevnim satima napuštali Podmilačje, prometni stražari još su muku mučili sa stotinama vozila na toj cesti koja spaja Banjaluku i Sarajevo. Trebat će za iduće godine pronaći neko prikladnije rješenje prometa za ta dva dana u godini. Jer nema sumnje da će broj hodočasnika iz godine u godinu rasti. A ove godine bilo ih je 23. i 24. lipnja kod svetoga Ive sigurno i do pedeset tisuća.

Tekst je potpisan inicijalima “ak”, Glas koncila, Zagreb, kolovoz 1968.
[Portale koji žele preuzeti ovaj tekst molimo da navedu izvor: Glas koncila, godište 7, broj 16, str. 10-11. – preuzeto sa stranice Franjevačka prisutnost u Bosni]

Najnovije vijesti

Capak gostovao na HRT-u: Dobivam mailove ljutitih mladenki. Neki su pristojni, neki bezobrazni, neki čak i prijete…

Ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak gostovao je u HRT-ovoj emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' i govorio o suživotu s...

Medicinari KS danas se povlače s trijažnih punktova

Približno tri i po tisuće medicinara, članova Sindikata radnika u zdravstvu Kantona Sarajevo danas stupaju u generalni štrajk. Oni će se povući s trijažnih punktova i...

I jutros veliki broj novozaraženih, jedna osoba iz Viteza pozitivna na COVID-19

Klinički centar Univerziteta u Sarajevo (KCUS) završio je testiranja još 457 uzoraka na COVID-19. Prof. dr. Sebija Izetbegović, generalna direktorica KCUS-a, kazala je jutros Faktoru da...

OŠTRE REAKCIJE: Politička elita se odrodila od naroda, sebi nisu smanjili plaće

Teret krize uzrokovane koronavirusom definitivno neće podnijeti funkcioneri, parlamentarci, direktori javnih poduzeća, agencija, institucija, državni službenici i namještenici, općenito javni sektor, već samo "obični"...

“Ćale, ovo je zbog tebe jer si umro a nije bilo respiratora”

Novinarka televizije N1 zabilježila je ispred Skupštine Srbije potresnu ispovijest Petra Đurića, sina poznatog umjetnika Ljubiše Đurića, koji je preminuo od korone. On je,...

Povezane vijesti