- oglas -

Sport ujedinjuje: djeca ovdje ne primjećuju drugu boju kože ili čudna imena

Pročitajte i ovo

Hartman: Općine Jezero, Šipovo i Jajce imaju velike turističke potencijale

Općine Jezero, Jajce i Šipovo mogu mnogo da ponude u zajedničkom razvoju turizma za šta su potrebni marketing, infrastruktura...

HKD Napredak za akademsku 2019./20. godinu osigurao 100.000,00 KM za stipendije i potpore

V. sjednica Središnje uprave HKD „Napredak“ održana je u subotu u Jajcu, a sjednici Središnje uprave prethodio je u...

OPSADNO STANJE U ITALIJI Hrvatica: Police u trgovinama su prazne, odjekuju sirene ambulantnih vozila…

Police u trgovinama su prazne, odjekuju sirene ambulantnih vozila jer ljudi zovu u želji da im se uzme uzorak...

Ostani u sredini! Bravo! Hajde, čvrsto! Pazi, pazi! – dovikuje trener malim nogometašima na terenu u zagrebačkom Borovju. Reski zvuk zviždaljke i igra staje. Faul. Nastaje komešanje, no nitko se ne buni. Dva mala plava dresa se zagrle, faulirani i onaj koji je napravio faul. I jezik nogometa i jezik zagrljaja su im zajednički, dobro ih poznaju. Zagrljeni hodaju umjetnom travom dok igra ponovo ne počne i razdvoje se svatko u svoj tim.

Kraj je prosinca 2019. Tu na istoku grada se dvaput tjedno održavaju treninzi dječaka Nogometnog kluba Zagreb 041. Klub je onakav kakvog su htjeli njegovi navijači Bijeli anđeli, koji su ga 2014. i osnovali, razočarani vodstvom NK Zagreba, koji su do tada podržavali: nema hijerarhije, svi su članovi ravnopravni te zajednički, direktnim glasanjem donose odluke, antifašistički je i antirasistički. Otvoren za sve. Takvi su Bijeli anđeli, nesvakidašnji zaljubljenici u nogomet koji na utakmice znaju doći sa zastavama sa Zagijem i žutim smajlijem, transparentima ‘Klubovi navijačima’ i ‘Izbjeglice dobrodošle’.

Dječaci na terenu imaju između 12 i 6 godina. Mlađa grupa su Zagići, starija Limači. Neki su iz Zagreba, neki su pola djetinjstva proveli u potrazi za mjestom koje će im biti dom. To su dječaci izbjeglice.

Još su prije izbjegličke krize i svog kluba Bijeli anđeli znali otići do Prihvatilišta za tražitelje azila u Dugavama i zaigrati tamo nogomet s onima na koje bi naišli. Povremeno bi i organizirali turnire na kojima bi igrali s izbjeglicama, a od samog osnivanja Zagreba 041 su htjeli sustavnije uključiti izbjeglice u svoj rad. Prvi im je trener bio Celestine Olisa, profesionalni nogometaš porijeklom iz Nigerije. Nekoć je igrao u Crnoj Gori za prvoligaški klub, onda se vratio u Nigeriju gdje je teško ozlijeđen u religijskim sukobima. Drugi put je u Europu došao kao izbjeglica. Bijeli anđeli su za njega saznali iz medija i pozvali ga da im se pridruži kao trener. Duge dvije godine čekanja azila Celestineu je olakšavao nogomet, a Zagreb 041 je dobio sjajno pojačanje.

Prethodni vikend ni Zagićima ni Limačima nije bio uspješan, izgubili su s velikom razlikom od lokalnih ekipa. „Objasnili smo im da je to sastavni dio sporta. Rezultat nam jest važan, zato i ne držimo igraonice, već treninge s licenciranim trenerima, ali nam je ipak najvažnije da se djeca druže, da ih učimo timskom radu i suradnji. Ne želimo forsirati najbolje igrače da vježbaju do iznemoglosti kako bi na utakmici postigli 5,6 golova, kako se to obično radi“, pojašnjava Branimir Šloser, koordinator omladinskog pogona Zagreba 041. S djecom izbjeglicama rade od 2016. godine. Uspostavili su dobru suradnju s osnovnim školama Frana Galovića u Dugavama i Gustava Krkleca u Travnom. Tamo obično nastavu pohađaju djeca dok su u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin u Dugavama.

„Kada sam došao u školu objasniti djeci što radimo i pozvati ih da nam se pridruže, stajao sam pred dvadesetak dječaka koji nisu znali ni riječ hrvatskog i nisu shvaćali što im govorim. Učiteljica se dosjetila da na ploči nacrta loptu i tad su me počeli grliti. Onda smo letak preveli na farsi i arapski i razdijeliti ga u Porinu. Kada smo prvi put došli po djecu pred Porin, očekivali smo manju grupu, a dočekalo nas je njih tridesetak. Nogomet je univerzalan, dečkima je to ključna stvar koja ih spaja. No prva dva treninga su bila kaotična. Oni nisu svi govorili isti jezik, mi se nismo mogli sporazumjeti s njima, a i bilo je očito da su djeca prošla kroz traumatične događaje. Odjednom bi netko počeo plakati, skupio bi se sam u kutu i ne bi vam mogao objasniti što mu je. Bilo nam je psihički jako zahtjevno. Nismo znali radimo li dobro ili pak činimo dodatnu štetu. Sve je to lijepo i romantično zvučalo, no znamo li mi raditi s djecom izbjeglicama? Onda sam dobio savjet od stručnjaka da je sve što radimo bolje nego da se ne radi ništa i da je najgore za djecu da su zatvoreni u sobi u Porinu. Nakon mjesec dana je već bilo znatno bolje. Mi smo se uhodali, oni su se opustili, svaki tjedan im je hrvatski jezik vidno napredovao i mogli smo se razumjeti“, prepričava Branimir Šloser.

Autorica programa nogometne škole Zagreba 041 i trenerica Helena Hercigonja Moulton potvrđuje da je na počecima trebalo naći načina kako raditi s djecom koja nose frustracije. „Došli su u novu okolinu i nisu znali hoće li tu ostati. Neki su se već više puta morali seliti, neki od njih duže vrijeme nisu vidjeli tatu ili mamu i nisu imali povjerenja u nove ljude. Sve to je dolazilo na vidjelo na terenu, djeca su teško kontrolirala emocije. Zbog toga smo najviše radili na suradnji, koncentraciji, međusobnom povjerenju i poštovanju“, prepričava Helena, rođenjem Amerikanka, čija je majka iz Hrvatske, a otac s Jamajke. Nogomet ju je i doveo u Hrvatsku. Igrala je za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju, završila fakultet u Zagrebu i sada je profesionalna trenerica.

Iz te prve generacije danas još sa Zagrebom 041 trenira troje dječaka izbjeglica, no ima i novih i grupe su miješane. Lokalni dečki najčešće ni ne shvate da im neki suigrači nisu iz Hrvatske. Nešto tamnija bolja kože, neobičnije ime, djeca u toj dobi se ne zamaraju onim čime se ni ne bi trebali zamarati.

„Ako žele jednog dana igrati za Barcelonu, moraju se pripremiti na to da se u svlačionici govori svim jezicima“, kaže kroz smijeh Svebor Pataky, koji na treningu prati sina prvašića.

„Ovo je multinacionalni klub“, nadovezuje se Filip Meglaj, čiji je šestogodišnjak u Zagićima. Saznao je za klub preko interneta i svidjelo mu se što se djeci poklanja više pozornost nego u većim klubovima. „Važno nam je da treneri nisu nabrijani samo na rezultat i da lijepo rade s djecom. Ovdje je ugodna atmosfera i nogometu se pristupa kao igri. Zato mi dijete voli ovdje trenirati“, kaže Svebor.

Dok smo razgovarali s jedinom mamom na tribinama, njezin je riđokosi sin dao gol: „Treneri su prekrasni, potiču razvoj djece i individualan pristup, toleranciju i međusobno uvažavanje. I baš mi je drago da mi sin trenira zajedno s izbjeglicama, tako razvija interes za druge kulture i empatiju za drugačije pozicije. Moje dijete se tu ugodno osjeća.“

Branimir Šloser kaže da neki roditelji znaju biti iznenađeni što im djeca treniraju s djecom izbjeglicama, no samo zato što se nisu susretali s izbjeglicama ni razmišljali tome, no često reagiraju tako da ponude pomoć ako nešto zatreba. Zagreb 041 pomaže i djeci i roditeljima – od pronalaska stana za najam i opremanja do dovoženja i odvoženja djece na treninge. Trening je za djecu izbjeglice besplatan.

Bijeli anđeli su djeci koja su prošla više nego što bi i jedno dijete trebalo, izgradili mjesto gdje im čvrsne samopouzdanje, gdje stječu prijatelje i gdje se čini da imaju sasvim obično djetinjstvo, ali ih ne mogu zaštiti od vanjskog svijeta.

„Najteže nam je bilo kada je na kraju školske godine 2017. gotovo pola djece koja su s nama trenirala dobilo negativno rješenje zahtjeva za azil. Počelo je s dečkom, koji je i na nogometu i u školi bio odličan, naučio je jezik i onda je odjednom na treningu bio nemoguć. Ništa nije slušao, radio je faule. Pitam ga što mu je odjednom, a on mi kaže: ‘Ti si mi stalno govorio da moram biti dobar da bismo dobili azil, a danas smo dobili negativan odgovor i moramo otići iz Hrvatske.’ To je bila greška, stavljali smo prevelik teret na djecu. Pokušao sam mu objasniti da nije on kriv, da nisu krivi ni njegovi roditelji. I onda nam je svaki tjedan bilo sve manje djece. Dečki su se pokušavali šaliti da će se okupiti opet na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2022., kada će netko od njih igrati za Francusku, netko za Njemačku, oni koji ostaju za Hrvatsku, ali zapravo smo svi bili tužni. Uvijek smo tužni kada netko mora otići.“

Trening završava, prema ocu istrčavaju dvojica braće. Imaju sedam i osam godina, tu su prvi put i kažu da im se sviđa.

– Što vam se sviđa? – pitam.

– Ekipa, trener, sve. Trener nije tako strog, a dečki se ne tuku, kao u prva tri kluba gdje smo trenirali – kaže stariji.

– Onda biste tu mogli ostati?

– Da! – viknu uglas.

Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice.

 

(Jutarnji.hr)

Najnovije vijesti

Hartman: Općine Jezero, Šipovo i Jajce imaju velike turističke potencijale

Općine Jezero, Jajce i Šipovo mogu mnogo da ponude u zajedničkom razvoju turizma za šta su potrebni marketing, infrastruktura...

HKD Napredak za akademsku 2019./20. godinu osigurao 100.000,00 KM za stipendije i potpore

V. sjednica Središnje uprave HKD „Napredak“ održana je u subotu u Jajcu, a sjednici Središnje uprave prethodio je u petak sastanak s Upravnim odborom...

OPSADNO STANJE U ITALIJI Hrvatica: Police u trgovinama su prazne, odjekuju sirene ambulantnih vozila…

Police u trgovinama su prazne, odjekuju sirene ambulantnih vozila jer ljudi zovu u želji da im se uzme uzorak za testiranje na koronavirus koji...

​Milan za Rebića mora platiti 40 milijuna eura

Eintracht Frankfurt navodno od AC Milana traži 40 milijuna eura za kupovinu Ante Rebića, od kojih bi 20 milijuna dobila Fiorentina. Krilni napadač došao je...

KINO THEATRE: Veliki interes za film “NAJVEĆI DAR”

Film prikazuje istinite, suvremene priče o oprostu i pomirenju u mnogim zemljama svijeta kroz snažna svjedočanstva ubojica koji mole za oprost zbog stotinu ili...

Povezane vijesti