Pavićević: Rijetko što je važno mojoj generaciji

41

Prvi roman dvadesetogodišnjeg Matije Pavićevića “Jutarnji bluz” je priča o mladom Beograđaninu, generaciji Z, stvarima koje muče mlade ljude i zbunjuju njihove roditelje.

Knjiga prati glavnog junaka, mladog Dorćolca koji je napisao prvu knjigu i čekajući da mu se netko od izdavača javi, lunja Beogradom bez plana. Da se ne radi o romanu, lako bi se zamislili kadrovi neke domaće serije u kojoj glavni likovi traže sebe.

Matija Pavićević je živio i odrastao u Beogradu, Njemačkoj, Grčkoj, Francuskoj, Finskoj i Izraelu. Trenutno studira u Rimu. Razgovarali smo prije nego je odjurio na predavanja, putem video call-a.

Kako si se počeo da baviti pisanjem u ovoj digitalnoj eri?

– S 15 godina sam počeo pisati pjesme, ali sam imao želju raditi priče o svojoj okolini u Beogradu. Živio sam četiri godine u Berlinu i kada sam stigao u Beograd, sve mi je bilo drugačije. Sve stvari s kojima sam se sretao su mi bile čudne, kod kuće smo vidjeli mnogo više nego preko, pa smo nekako i sazreli ranije.

Tvoja generacija živi digitalne mreže, neprestano uz sebe ima gadgete, ne čitaju knjige. Kome se onda knjigom ti obraćaš? Tko je tvoj čitalac?

– Ne bih se složio da ne čitaju. Uvijek je bilo onih koji čitaju neko drugačije štivo. Ja sam pisao za sebe, obraćam se sebi, i svima koji se pronalaze u tim mojim riječima. Knjiga može biti i za moju generaciju i za starije.

Provodiš li mnogo vremena na društvenim mrežama i ometa li te to u pisanju?

– Provodim, ali nije to nešto što mi ne da vremena za druge stvari. Studiram komunikacije i digitalne medije. To mi je pomoglo da na nove medije gledam kritički.

Djeluje kao da je generacija o kojoj pišeš apatična, da joj ništa nije važno. Je li to zaista tako?

– Rijetko što je važno mojoj generaciji. Vlada nezainteresiranost za sve, ne znam što nas može pokrenuti, čemu se nadamo i što priželjkujemo. Ne vidim ni što nas navesti da osetimo bilo što.

A što je uzrok tome i može li se to promijeniti? 

– Mislim da su uzrok društveni mediji i tehnologija. Dobijamo toliko informacija, različith stvari, gomilu loših vijesti koje pročitaš i ne možeš osjetiti više ništa. Samo užas za užasom i daviš se u moru informacija, gubiš bilo kakvu empatiju.

Jesi li pesimista?

– Jesam.

Zašto?

– Valjda sam se takav rodio, ili sam postao u međuvremenu, nisam siguran. Samo ne vidim da će se nešto bolje dogoditi.

Što ti u Rimu nedostaje iz Beograda?

– Nedostaju mi prijatelji, porodica. Uvijek mi nedostaje Beograd kao grad, to je jedino mjesto koje osjećam kao dom i znam da je moj. Gdje god da odem nikada neću moći imati taj osjećaj.

A što  Beogradu fali da bi bio Rim?

– Rim ima zdraviju atmosferu, nema predrasuda, nikoga ne zanimaš kao osoba, tu su i sigurnost, bezbjednost, uređenost. I još nešto važno – organizacija grada je na većem nivou nego kod nas.

Koje knjige bi ubacio u lektiru?

– Suvremena djela s kojima se mladi mogu povezati, klasici ih samo odvraćaju od čitanja. Na primjer, za početak neke trilere jer su kao da gledaš film. Ja sam uz trilere počeo masovno  čitati. Treba im dati knjige koje imaju “lakši jezik”, na primjer Bukovskog, Hemingveja, od domaćih pisaca Marka Vidojkovića, Ivana Tokina. Sigurno se neće navući na čitanje “Anom Karenjinom”.

Kako komentiraš  masovni odlazak mladih iz Srbije?

– Normalno je s obzirom na okolnosti. Zašto bi netko ostajao kad se ne nude normalni uvjeti za život?

Planiraš li ti živjeti negdje daleko ili  se vratiti?

– Ja bih se vratio, mnogo volim Beograd ali ako budem imao priliku da živim normalno. Najviše bih volio da mogu da ostati u svojoj zemlji.

Buka.com