Novotravničanin se uputio na hodočašće u dužini 810 km

555

Camino de Santiago (Put za Santiago) je srednjovjekovni put za hodočasnike svetom Jakovu koji je u 20. stoljeću ponovo populariziran.

Put započinje u Saint Jean-Pied de Portu, a završava u Santiagu de Composteli

Put kojim se hodočasti dužine je 810 kilometara, a prolazi kroz Francusku i Španjolsku i može se hodočastiti na tri načina; pješice, biciklom i konjem. Vjeruje se da je u Santiagu grob svetoga Jakova, a danas ova hodočasnička ruta nikada nije bila popularnija i istom prolaze stotine tisuća hodočasnika sa svojim osobnim nakanama i motivima.

Moja priča u svezi ovog hodočašća počela je otprilike prije dvije godine kada sam intenzivno počeo razmišljati o Caminu de Santiagu te ove godine odlučio otići najviše što se može i uputiti se u ovu avanturu; sam ili s društvom. I tako je bilo!

Prvi konkretni korak sam učinio prije pola godine kada sam oglasom na facebook profilu počeo tražiti suputnicu/ka za pješačenje u Santiago. Trud se isplatio jer mi se uskoro javio jedan gospodin iz Virovitice s kojim sam se vrlo brzo sprijateljio i dogovorio sve oko puta; te ubrzo nakon planiranja i krenuli smo na taj put.

Utorak, 4. rujna započinje moje putovanje; prvo sam zrakoplovom iz Züricha letio za Barcelonu, gdje sam presjeo za drugi let za San Sebastian. Na samom izlazu iz zračne luke upoznali smo na stanici dvije mlade gospođe iz Dalmacije, Maru i Tinu, koje su nam se pridružile. Vrlo brzo stigli smo u prekrasni gradić u sjeverozapadnoj Francuskoj, Bayonne.

Odlučili smo tu potražiti smještaj, ali kako smo kasno stigli, svi hoteli i hosteli su već bili zauzeti. Tugu i razočaranje zbog nepronalaska smještaja odlučili smo razbiti s pivom. Pivo po pivo i sat je otkucao ponoć, a mi smo i dalje u problemu. U tom trenutku jedino rješenje koje smo mogli smisliti (ili se samo nametnulo) bio je park s klupama kraj jedne stare crkve i tako smo i napravili.

Svatko je izabrao svoju klupu i udobno (koliko nam mogućnosti dopuštaju) se smjestio. Tako su tvrde klupe zamijenile krevete u nekom hotelu, a ruksaci jastuke u koje ćemo zaroniti od umora i bar pokušati uloviti koji sat dobroga sna. No, sreća ipak nije bila na našoj strani pa tako ni našim problemima tu nije bio kraj: ubrzo je počela padati kiša i puhati hladni vjetar.

Kako je bilo jako hladno pomislio sam kako je dobro rješenje odjenuti svu odjeću koju sam imao kod sebe. No, zbog sve jače kiše koja je padala bili smo prisiljeni ustati s naših “udobnih kreveta” i potražiti drugi zaklon, koji nam nije trebao baš dugo, jer nedugo nakon kiša je prestala, a mi smo se mogli vratiti spavanju na klupama.

U pet ujutro nastavljamo naše uzbudljivo putovanje, odlazimo na kolodvor i kao po navici opet nailazimo na nove komplikacije. Naš novi neprijatelj ili problem s kojim smo se susreli su francuski komplicirani automati za kartu s kojima stranci nisu baš na TI.

Ovaj put nismo samo mi bili u problemu već i naši drugi prijatelji, Nijemci i Korejci koji također nisu znali upravljati tim “strašnim” uređajima. Ali kako to uvijek bude, svaki problem ima svoje rješenje pa tako i naš. Rješenje našeg problema bio je mladi ljubazni Francuz podrijetlom iz Egipta koji nam je pomagao isprintati karte.

Nakon dva sata čekanja mogli smo krenuti dalje, pa tako smo se u 7:40 ukrcali u vlak, a oko devet smo stigli u St. Jean. Odmah po dolasku smo otišli na doručak koji nam je svima bio prijeko potreban, a potom smo krenuli u razgledavanje grada. Do jedan popodne smo morali biti u hostelu gdje smo trebali potvrditi svoje prenoćište. Kad je došao red na mene da se prijavim, prenoćište se popunilo, te sam žurno morao potražiti drugo mjesto.

Nakon što sam riješio i ovu prepreku mogao sam odahnuti, ali samo do sutra ujutro kada odmah poslije doručka krećemo preko Pirineja put Španjolske.

Nastavlja se…