Umirovljenje dugogodišnjeg profesora na sarajevskom KBF-u mons. Pave Jurišića označava kraj jedne ere jer se završavaju tri desetljeća predana akademskog života posvećena odgoju novih generacija i formiranju intelektualnog kadra Katoličke Crkve u BiH. Ali to nije kraj jer za ljude navikle raditi mirovina ne znači nužno i mirovanje…

Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Od prve katedre u ratnim godinama, kada je Vrhbosanska katolička teologija bila u izbjeglištvu u Bolu na Braču, preko službe dekana sarajevskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, djelovanja na 16 fakultetskih kolegija, pa sve do uloge postulatora kauze sluge Božjega Josipa Stadlera, arhiđakona Fojničkog arhiđakonata te prepošta Vrhbosanskog kaptola, mons. Jurišić bio je tihi, ali nezaobilazni stup i spona između studenata i znanja te vjernika i različitih vrhbosanskih institucija…

U sjećanju kolega, studenata, vjernika-laika i drugih koje je susretao dok je djelovao na KBF-u, ostat će zapamćen, ne samo po bogatu znanju i brojnim titulama, nego po iznimnoj blagosti i predanoj vjeri koja je nadilazila sve akademske okvire.

Od ranih godina do doktorata
Profesionalni put mons. Jurišića, rođena 16. veljače 1958. u mjestu Ruda, župa Pećine kod Novog Travnika, predstavlja kroniku posvećenosti i marljivosti. Od ranog djetinjstva pokazivao je iznimnu bistrinu, pa je osnovnu školu pohađao već s pet godina.

Osjetivši duhovni poziv, napustio je rodni kraj te je srednjoškolsko obrazovanje stjecao kod franjevaca trećoredaca u Odri kod Zagreba te u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji gdje je maturirao 1975. Studij filozofije i teologije započeo je u Zagrebu na FBF-u, a završio 1982. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu.

Iako za svoj poziv veli kako u njemu nema „ništa spektakularno“, kazao nam je kako je imao rođaka u sjemeništu te je promišljao slijediti ga. „On je tada bio kod otaca trećoredaca. Kako smo se dopisivali, ja sam mu spomenuo da bih i ja krenuo za njim. On je to prenio poglavarima koji su sa mnom obavili razgovor te došli po mene. Ne mogu reći da je to bila čvrsta odluka, jer tek sam imao 12 godina. No rastao sam u crkvenom okruženju, što je djelovalo na moju formaciju. Što se zvanja tiče, jednostavno sam išao iz godine u godinu da vidim što će se dogoditi“, rekao nam je na početku mons. Jurišić dodavši kako je pravu i konačnu odluku donio za vrijeme služenja vojnog roka u Pljevlji i na Žabljaku u Crnoj Gori, kada je bio udaljen od „povjerljive sredine života u crkvenoj zajednici“.

Tako je kruna njegova prvog životnog razdoblja bio čin svećeničkog ređenja za Vrhbosansku nadbiskupiju u 24. godini života, nakon čega je proveo četiri godine kao župni vikar na župama u Sarajevu (Stup), Brčkom i Zenici (Crkvica).

Ipak, njegova žeđ za znanjem nije jenjavala, a to su znali i njegovi poglavari koji su ga 1986. poslali na daljnji studij u Njemačku, na Teološki fakultet sveučilišta Ludwig Maximillian u Münchenu gdje je obranio završni rad usmjeren na religijsku pedagogiju.

„Doktorirao sam 15. srpnja 1992. i toga sam dana dobio vijest od kuće da mi je podlegao od rana moj bliski rođak Zdravko – ranjen je bio na Mravinjcu, planini iznad moga rodnog sela. Drago dijete, koje se prije godinu dana vratilo s odsluženja vojnog roka. Prije toga u Vukovaru je na Ovčari ubijen rođak koji nosi isto ime kao i ja, a u to vrijeme njegova supruga i sin bili su u izbjeglištvu kod mene u Münchenu. U rujnu 1992. sreo sam se s nadbiskupom Vinkom Puljićem u Zagrebu, koji mi je rekao da bih se trebao vratiti i početi raditi u Bogosloviji“, prisjetio se vlč. Pavo te teške prve ratne godine u BiH dodajući kako je bogoslove čekao u Bolu na Braču dok ne dođu zajedno s drugim kolegama kako bi počeli s učenjem i ispitima.

Prvi dekan KBF-a
Povratkom profesora i studenata Vrhbosanske katoličke teologije iz izbjeglištva u Sarajevo u poslijeratnoj 1996., mons. Jurišić nastavio je svoju dugu i plodonosnu karijeru. Predavao je niz kolegija, a popis predmeta – od pedagogije, didaktike i metodike vjeronaučne nastave do misiologije, retorike i pastorala selilaca – svjedočio je o širini njegova znanja i spremnosti odgovora na sve potrebe nastavnog plana.

U toj ustanovi, koja je 2009. uzdignuta na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, može se kontinuirano pratiti njegov akademski napredak od predavača (1992.-2006.), preko titule docenta (2006.-2009.) do redovita profesora (2009.-2020.) na Katedri religijske pedagogije i katehetike. Osim toga, nakon uzdizanja Teologije u rang KBF-a imenovan je prvim dekanom Fakulteta, službu koju je obnašao u dva mandata, sve do 2015.

„Mogu reći da nisam osjećao poteškoće u komunikaciji sa studentima, te me je rad s njima uvijek veselio, kao i razgovor, druženje i društvene igre. To je nekako ulijevalo u nas međusobno uvažavanje i poštivanje. Najteže mi je bilo vrijeme kada sam kao dekan morao voditi nekakve razgovore i pregovore nakon kojih sam odlazio s određenom gorčinom u želudcu“, istaknuo je mons. Jurišić napominjući kako „pamti samo sretne dane“.

Bitno je kazati kako je, uz profesorski rad, bio i ključni „administrativac“: od 1993. do 2007. obnašao je službu tajnika, a od 1998. do 2007. i prodekana. Rekli bismo da je imao KBF „u malom prstu“.

Papino priznanje
Njegovo djelovanje i izvan KBF-a bilo je jednako intenzivno. Od 1996. bio je zadužen za prikupljanje arhivske građe o sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru, a godinu dana kasnije osnovao je i Centar za prikupljanje te građe. Kruna tog rada bilo je imenovanje postulatorom kauze sluge Božjega Josipa Stadlera, prvo na dijecezanskoj, a nakon 2008. i na rimskoj razini, za što je prethodno završio i tečaj za postulatore u Rimu.

Uz to, bio je voditelj Katehetskog instituta Vrhbosanske katoličke teologije, te član Vijeća za katehizaciju HBK-a i Katehetskog vijeća BK-a BiH. Njegov utjecaj seže i osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje jer je bio tajnikom Pedagoškog vijeća Katoličkih škola za Europu…

Kao priznanje za sve te zasluge, od kojih neke nisu ni nabrojane, poput članstva u različitim vijećima i akademijama, papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2011. kapelanom Njegove Svetosti s titulom monsinjora. Dvije godine poslije postao je kanonikom Prvostolnog kaptola Vrhbosanskog te mu je povjerena služba arhiđakona Gučogorskog arhiđakonata. Osim toga 2023. imenovan je i prepoštom Vrhbosanskog kaptola…

„Barski biskup“
To su informacije koje se mogu o njemu naći na internetu i službenim stranicama institucija u kojima je i za koje je radio. No, priča o odlasku u mirovinu ne bi bila potpuna bez osvrta na Pavu kao „privatnu osobu“, onoga koga nisu znali svi njegovi studenti, vjernici i ostali koje je susretao u svome svećeničkom i profesorskom hodu.

Srž njegove karizme seže u činjenicu da je rođen u brojnoj obitelji. Naime, njegovi roditelji su bili udovac i udovica s ukupno desetero djece iz prethodnih brakova (otac četiri, a majka šest). Pavo je tako odrastao u toplini i zajedništvu koje je nastalo spajanjem dviju velikih obitelji njegovih roditelja.

Kako smo čuli na njegovu ispraćaju na KBF-u za vrijeme proslave Dana te institucije, svi su ga u široj obitelji, bez iznimke, zvali „Ujko“, iako je nekima bio i stric. Ne znamo je li tomu pomogla činjenica kako tim nadimkom zovu župnika u njegovoj rodnoj župi Pećine.

Rodbina i prijatelji znali su ga po izvanrednoj blagosti i mirnoći. Manjina je to neispravno pripisivala zdravstvenim tegobama jer se morao „čuvati“, ali istina je da je Pavo, i kad je bio savršeno zdrav, bio blag, rijetko srdit i nikad sklon prepirkama. Jedna ga je osoba s pravom opisala kao: skromnog, poniznog, pravog Bosanca: „Misliš spor je, a on sve stigne.“

Za vrijeme rada na KBF-u volio je druženje, pjesmu i rado je provodio vrijeme u zajedničkim prostorijama gdje su ga u šali nazivali „barskim biskupom“. Ne samo da je volio, nego je i znao pjevati, rado zasjesti na sijelo uz harmoniku…

Najvažnije od svega, mons. Jurišić iskreno je pobožan čovjek koji čuva onu čistu vjeru primljenu od obitelji, te ju primjerom prenosi na brojne studente. Njegova je dobrota tolika da bi rado posuđivao auto bogoslovima, a oni bi mu ga uvijek i vraćali, za razliku od lopova koji to nisu učinili čak dva puta.

„Auto je za mene sredstvo koje treba služiti svrsi, a nikako ljubimac. U krađi ne vidim ništa posebno. Bio je to kriminalni čin i pohlepa. To se dogodilo u mom rodnom kraju. Možda sam u poslijeratnom vremenu previše idealizirao našeg čovjeka iz Središnje Bosne, a ovo je bilo otrježnjenje. Ne znam tko je ukrao, ali mogu naslutiti. Nisam se ni raspitivao“, sjetio se mons. Jurišić svojih nelagoda s automafijom napominjući kako nikada nije izrekao ništa protiv počinitelja te je jedino „molio Boga da mi pomogne i udalji zloga od mene“.

Opet Njemačka…
Odlazak mons. Jurišića u mirovinu nakon toliko godina provedenih u sarajevskim akademskim klupama označava novu eru. Njegov doprinos nije mjerljiv samo brojem kolegija ili službi koje je obnašao, nego i šire. Od prvog dekana KBF-a do postulatora kauze Josipa Stadlera, njegovo se naslijeđe nalazi u tisućama ljudi koje je dotaknuo svojom dobrotom, te stotina oblikovanih svećenika i laika na KBF-u koji su upili i pokušali nasljedovati njegovu blagost, učenost i, najvažnije, njegovu duboku pobožnost. Što se može više reći od činjenice da je bio profesor svim današnjim profesorima na KBF-u, osim dvojice koji su studij završili prije njegova dolaska na taj fakultet.

„Prema državnim zakonima, navršilo se vrijeme odlaska u mirovinu. No po crkvenom zakonu ostajem i dalje aktivan u službama koje sam imao do sada. Istina je da sam zamoljen da privremeno odem u Ulm gdje ću pastoralno skrbiti za naše ljude u ovom gradu i okolici dok mlađi subrat ne bude spreman preuzeti pastvu“, rekao nam je pred kraj razgovora napominjući kako i dalje radi na Stadlerovoj kauzi te, za sada, ostaje i kanonik Prvostolnog kaptola.

Mons. Jurišić primjer je da se može biti istinski skroman, ponizan i marljiv, te da se može sve stići i obaviti, a da se pritom nikada ne izgubi vedrina i ljudska toplina. Svojim je primjerom podsjetio na vrijednost onog tihog, „bosanskog“ načina služenja – gdje je srce uvijek ispred formalnosti. To se vidi i po činjenici da pored svih njegovih akademskih i crkvenih titula, voli da mu se jednostavno obraćaju s „don Pavo“ jer je već u mladosti uočio kako se ime koje čovjek dobije na krštenju jedva primijeti među titulama koje se kasnije dodaju.

Za sebe je na kraju razgovora rekao kako je osoba iz naroda, pozvan služiti narodu iz kojeg je iznikao: „Jesam li do sada potpuno odgovorio svom pozivu, to najbolje Bog zna. Roditelji su me učili da čuvam obraz, da budem vjeran Bogu i Crkvi. U svemu se prepuštam njegovu milosrđu.“

I dok se za njim zatvaraju vrata fakultetske predavaonice, ostaje trajno otvorena priča o profesoru s velikim srcem koji govori pet jezika (uvijek će ispraviti i reći dva tečno, a tri dobro), čiji će glas i smijeh, i ona blaga riječ, još dugo odzvanjati hodnicima KBF-a i ostalih institucija Vrhbosanske nadbiskupije, te uskoro u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Njemačkoj gdje će djelovati određeno vrijeme.