U sklopu teme kojom se od naše strane obrađuju “najluđi automobili svih vremena” stiglo je vrijeme za jednog čudnog, smiješnog i nenormalno brzog Amera. Odnosno jedan od onih automobila koji je svojim sirovim usmjerenjem rušio sve barijere poznatog i zbog toga bio šikaniran od strane ljudi koji se iz samo njima znanih razloga boje nečeg drugačijeg i posebnog.
Pokušajte zamisliti kako se osjeća tim ljudi koji danima i mjesecima muku muče s unaprjeđenjem nekog automobila od sasvim serijskog oblika do momenta u kojem je isti u stanju redefinirati svijet utrkivanja. A onda pokušajte zamisliti da sav taj trud dobije i naziv „Aero Warrior“ te pokrene jednu sasvim novu eru unutar domene pojedinih natjecanja. Odnosno konkretnije NASCAR-a krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća.
E pa upravo to se dogodilo timu ljudi koji su u Dodgeu tih dana osmišljavali NASCAR-bolid. Odnosno automobil koji bi idejom na stazi mogao zagorčati živote konkurenciji unutar tog natjecanja.
Uglavnom, tako je nastao revolucionarni i prvi „Aero Warrior“ pod nazivom Dodge Charger Daytona.
Riječ je o automobilu koji svoju bazu vuče iz najpoželjnijeg Chargera svih vremena. I vjerovali ili ne, odmak od baze nije se svodio na revizije u smislu motora i ovjesa, već onih koje su se pozabavile aerodinamičkim svojstvima. I tu je Dodge napravio toliko dobar posao, da se konkurencija u NASCAR-u 1969. i 1970. godine mogla sakriti. Sve je to doduše izvedeno s dva razlita naziva i proizvođača automobila, ali u samoj je srži riječ o istom automobilu.
E sad kada ste vjerojatno malčice zbunjeni, idemo malo u detalje…
Dodge se s Chargerom na bojnom polju zvanom NASCAR uspješno natjecao nekoliko godina. Ali Ford je u svemu tome ipak bio uspješniji, pa se ekipa u Dodgeu opako primila posla i od svog je najjačeg automobila od same ideje do realizacije krenula u smjeru stvaranja prvog američkog super-automobila. U bazi je Charger Daytona svijetu opće poznata ogromna beštija s isto tako ogromnim motorom. Ali “Daytona” je već na prvi pogled puno drugačija i usmjerenija zvijer. Jer za početak nema “roll-up” farove, već su dotični pokriveni s aerodinamičnom njuškom iz koje su farovi izlazili po potrebi. Zatim su tu raznorazna proširenja, dovodi i odvodi zraka oko karoserije te hrpetina dijelova posebno izrađenih od aluminija, ne bi li se ovaj borac u teškoj kategoriji kilažom srozao što je više moguće. A onda je na kraju na dupe ovog čudnovatog Chargera montirano ogromno krilo. I to stvarno OGROMNO krilo visine čak 58,4 centimetra zbog kojeg je guzica ovog automobila u zavojima dobila stabilnost kao nikada do tada.
Uglavnom, dovoljno je reći da se ekipi unutar Chryslerovog dizajnerskog tima priključila i nekolicina ljudi koji za život zarađuju dizajnirajući vojne rakete i otprilike je jasno koliko je aerodinamika na Chargeru bila razrađena do najsitnijih detalja.
Motor je inicijalno bio Dodgeov HEMI koji je izuzev sa 7 litara zapremine raspolagao i s nekih 390 konja. I s time je motorom i novim aerodinamičkim paketom Charger Daytona osvojio svoju prvu utrku u Talladegi sredinom 1969. godine. Pobjeda je bila toliko uvjerljiva da je već na idućoj utrci krenulo protestiranje od strane svih onih koji na stazi nisu imali Charger. Naime, Buddy Baker je početkom sezone 1970. godine za volanom Chargera Daytone po prvi puta probio granicu od 200 milja, odnosno 320 kilometara na sat. A onda je uslijedila i prva zabrana te je od strane asocijacije krenula revizija pravilnika. No Dodge se nije dao zaustaviti u svom pohodu na brzinu i osvajanje bodova i pobjeda, pa je već iduće godine kao automobil koji se pridržava svih stavki iz pravilnika na stazi osvanuo Plymouth Superbird.
Pod poklopcem motora Superbirda korporacija Chrysler je ugurala 7,2 litara “Magnum” V8-motora koji je raspolagao s 425 konja i 665 Nm maksimalnog okretnog momenta (buraz). A onda je Plymouth Superbird postao najbrži automobil koji je NASCAR ikada imao prilike vidjeti.
Uglavnom, nakon te superiorne serije nastupa za ova dva automobila (odnosno jedan s dva različita naziva i potpisa proizvođača), asocijacija je u sklopu pravilnika zabranila bilo kakve aerodinamičke igrarije, pa su Charger i Superbird instantno zabranjeni za sva vremena. Ali s obzirom na uspjeh oba automobila nimalo ne čudi da je tijekom te dvije godine na adresu korporacije stiglo mali milijun upita od strane potencijalnih kupaca. No usprkos tome nikada niti jedan primjerak službeno nije prodan od strane Dodgea i Plymoutha, već je točno 503 primjerka Chargera kupljeno od strane nekolicine zastupnika te su potom prerađeni u automobile s kakvima su Dodge i Plymouth nastupali na stazama tih slavnih godina.
Dakle Dodge Charger Daytona nije samo automobil koji je tijekom te dvije godine nastupanja u NASCAR-u osvojio sve što se dalo osvojiti. Nije niti automobil koji je uspio probiti barijeru i postati prvim američkim trkaćim automobilom koji je probio granicu od 200 milja na sat. Nije niti slučajan odabir koji je u obliku Plymoutha Jer mnogi se slažu s time da u današnje vrijeme Dodge Charger Demon nije baš pretjerano normalan automobil. Ali kada pogledamo današnju tehnologiju i usporedimo je s onom iz šezdesetih, jako brzo dolazimo do zaključka koji kaže da Dodge Charger Daytona bez ikakvog problema predstavlja najekstremniji automobil koji je ova tvrtka ikada proizvela. A to je u domeni svijeta automobila već samo po sebi jedna velika stvar.
