1Cipar se osamostalio od Ujedinjene Kraljevine (1960.)

Otok Cipar treći je po veličini otok u Sredozemnom moru, iza Sicilije i Sardinije.

Šesnaestog kolovoza 1960. godine Cipar je proglasio samostalnost. Prethodno je taj otok bio pod vlašću Ujedinjene Kraljevine, kao krunska kolonija. I nakon ciparskog stjecanja nezavisnosti Velika Britanija zadržala je pod svojom vlasti dvije vojne baze – Akrotiri i Dhekeliju – koje su i danas britanski teritoriji.

Glavni problem na novostvorenom samostalnom Cipru predstavljao je sukob između tamošnjeg grčkog i turskog stanovništva, koji je doveo i do teškog vojnog konflikta. Godine 1974. Turska je izvršila invaziju otoka, a 1983. proglašena je Turska Republika Sjeverni Cipar. Otok je sve do danas ostao podijeljen, premda Tursku Republiku Sjeverni Cipar od svjetskih država priznaje samo Republika Turska.

Otok Cipar treći je po veličini otok u Sredozemnom moru, iza Sicilije i Sardinije. Na Cipru danas živi više od milijun stanovnika.

2Princ Eugen Savojski pobijedio Osmanlije kod Beograda (1717.)

Princ Eugen, koji je u to vrijeme bio predsjednik Dvorskog ratnog vijeća Habsburške Monarhije, skupio je uoči napada na Beograd golemu silu od čak oko 100.000 vojnika.

Princ Eugen Savojski pobijedio je Turke Osmanlije kod Beograda 16. kolovoza 1717. godine, što je dovelo do habsburškog osvajanja tog grada. Eugen Savojski bio je u to vrijeme već iskusan vojni zapovjednik, u 54. godini (sudjelovao je u velikim bitkama već prije nego je navršio 20 godina). Prethodne godine je pobijedio Osmanlije kod Petrovaradina, a 1717. godine glavni mu je cilj bilo osvajanje Beograda, važne strateške točke na ušću Save u Dunav. Princ Eugen za tu je priliku skupio golemu silu od čak oko 100.000 vojnika, a organizirao je i veliku riječnu flotilu koja je bila nužna za napad na tvrđavu smještenu, poput Beograda, kod velikih rijeka.

Još od 1703. godine bio je Savojski predsjednik Dvorskog ratnog vijeća (njem. Hofkriegsrat), najvišeg vojnog tijela Habsburške Monarhije. Time je ujedno bio i najviši vojni zapovjednik u austrijskim i ugarskim zemljama uoči napada na Beograd. Vojsku je doveo do Beograda već u lipnju 1717. godine, a zatim je započeo opsadu toga grada. Osmansko Carstvo podiglo je veliku vojnu silu i uputilo je prema Beogradu, kako bi kontriralo Eugenovom napadu. Zapovjednik osmanske vojske protiv koje se Eugen morao boriti bio je Hadži Halil-paša, tadašnji veliki vezir tj. najviše pozicionirani čovjek u sustavu vlasti Osmanskog Carstva.

Duže se vrijeme vodila rovovska bitka, jer su habsburške snage opsjedale beogradsku tvrđavu, a pristigla osmanska vojska opkolila je kršćane s vanjske strane. Napokon je spomenutog 16. kolovoza došlo do odlučujuće bitke. Vojne snage princa Eugena Savojskog nadjačale su Osmanlije te pobijedile vojsku velikog vezira. Ubrzo su zatim kršćani ušli u osvojeni Beograd.

3Vođa tajne francuske organizacije Secret du Roi (1781.)

Organizacija Secret du Roi (hrv. Kraljeva tajna) imala je izvorno navodno 32 člana. Vodio ju je markiz de Ruffec, a u njoj su bile još neke vrlo poznate osobe iz francuske povijesti.

Dana 16. kolovoza 1781. godine umro je francuski plemić Charles-François de Broglie, poznat pod titulom markiz de Ruffec. Zanimljiv je po tome što je bio vođa tajne organizacije francuskog kralja Luja XV. zvane Secret du Roi (hrv. Kraljeva tajna). Ta je organizacija služila kralju kao tajni dio njegove diplomatske službe (kroz nju su provođeni postupci i dogovori za koje javnost nije trebala doznati).

Markiz de Ruffec pripadao je uglednoj obitelji de Broglie, koja je posjedovala titulu vojvode i pairau Francuskoj (najviša moguća titula do koje je moglo doći francusko plemstvo, ali i titulu kneza (princa) Svetog Rimskog Carstva. Otac markiza de Ruffeca bio je prvi vojvoda de Broglie i maršal Francuske. Kasnije je jedan vojvoda de Broglie dobio i Nobelovu nagradu.

Jedno je vrijeme markiz de Broglie bio službeni francuski veleposlanik u Poljskoj. OrganizacijaKraljeva tajna imala je izvorno 32 člana. Vodio ju je markiz de Ruffec, a u njoj su bile još neke vrlo poznate osobe iz francuske povijesti: Pierre de Beaumarchais (poznati urar, špijun, poduzetnik, revolucionar i autor proslavljenih kazališnih komada o seviljskom brijaču Figaru) te Chevalier d’Eon (diplomat i transvestit). Jedna od početnih akcija Kraljeve tajne bio je pokušaj da se francuskog princa de Contija dovede na poljsko kraljevsko prijestolje.

Moguće je da je markiz de Ruffec imao ključnu ulogu na povijesni razvoj svijeta kakvog danas poznajemo. Naime, on je organizirao večeru u Metzu na kojoj su mladog markiza de Lafayettea uvjerili da je ustanak Amerikanaca protiv Britanaca (Američki rat za nezavisnost) opravdan. Dakako, Lafayette je kasnije postao jedan od vodećih američkih vojskovođa. Markiz de Ruffec je organizirao i Beaumarchaisov pothvat slanja velikih količina oružja i opreme američkim ustanicima. Sve te akcije uvelike su pomogle ostvarenje nezavisnosti SAD-a.

4James Cameron – redatelj najunosnijih filmova (1954.)

Cameron je dao otkaz na mjesto vozača kamiona nakon što je 1977. godine pogledao film Zvjezdani ratovi.

James Cameron, jedan od najproslavljenijih redatelja današnjice, rođen je u Kanadi 16. kolovoza 1954. godine u gradu Kapuskasingu u državi Ontario. Cameron je u mladosti radio kao vozač kamiona, nakon što je napustio studij. Već u doba kad je radio kao vozač kamiona, Cameron se počeo zanimati o specijalnim efektima u filmskoj industriji.

Cameron je dao otkaz na mjesto vozača kamiona nakon što je 1977. godine pogledao film Zvjezdani ratovi (engl. Star Wars). Odlučio se sam početi baviti snimanjem znanstveno-fantastičnih filmova. Prvi mu je uradak bio kratki film Xenogenesis iz 1978. godine, koji je snimio s nekoliko prijatelja. Zatim se uključio u filmsku industriju, obavljajući razne poslove.

Početkom 1980-ih napisao je scenarij za film Terminator. Ponudio ga je raznim kućama, pod uvjetom da ga on režira. Kompanije su izrazile interes za scenarij, no oklijevale su dati prilično neiskusnom Cameronu redateljsku poziciju. Na kraju je ipak pronašao kompaniju, Hamdale Pictures, koja je pristala na takav aranžman.

Terminator iz 1984. godine bio je veliki hit i proslavio je Camerona. Taj je film koštao samo 6,4 milijuna dolara, a zaradio je oko 12 puta više (78 milijuna dolara). Producentica filma bila je Gale Anne Hurd, kojom se Cameron ubrzo i oženio. Kasnije se oženio i glavnom ženskom glumicom iz Terminatora, Lindom Hamilton.

Godine 1986. dodijeljena mu je redateljska uloga na drugom nastavku Aliena (engl. Aliens). Filmska ekipa smatrala je Camerona slabom zamjenom za Ridleya Scotta, koji je režirao prvi Alien, no ipak je film Aliens ispao vrlo uspješnim (osvojio je i dva Oscara).

Cameron je 1997. godine potukao rekorde filmom Titanic, koji je zaradio preko dvije milijarde dolara. Godine 2009. zaradio je još više Cameronov hit Avatar, gotovo 2,8 milijardi dolara.

 

5Skok padobranom kojim je postavljeno četiri rekorda (1960.)

Dana 16. kolovoza 1960. američki je vojni pilot Joseph Kittinger izveo padobranski skok s rekordne visine, koja je nadmašena tek 2012. godine. Rekord se održao više od 50 godina. Visina s koje je skočio iznosila je 31.333 metra. Na početku je imao otvoren samo mali padobran za stabilizaciju leta, da se ne bi prevrtao. Naime, bez te stabilizacije njegovo bi se tijelo pri padu počelo vrtjeti velikom brzinom od čak 200 okretaja u minuti (3,33 okretaja u sekundi), što bi moglo biti smrtonosno. S tim malim stabilizacijskim padobranom padao je 4 minute i 36 sekundi, sve dok nije postigao nevjerojatnu brzinu od 988 km/h (brže nego što lete putnički mlazni avioni). Tek tada je otvorio glavni padobran, još uvijek na znatnoj visini od 5.500 metara. Spustio se u pustinju američke savezne države Novi Meksiko. Ukupno je spuštanje trajalo 13 minuta i 45 sekundi.

Brzina od 988 km/h, koju je Kittinger postigao pri padu, najviša je kojom je ikada padao čovjek kroz atmosferu izvan letjelice. Stabilizacijski padobran imao je promjer od 2 metra, a glavni padobran promjer od čak 8,5 metara.

Visinu s koje je skočio (31.333 metra) Kittinger je dosegao pomoću balona punjenog helijem. Bila je riječ o velikom balonu dimenzija 61 metra, napunjenom s čak 85.000 kubičnih metara plina helija. Cijeli projekt nosio je ime Excelsior i svrha mu je bila vidjeti mogu li se piloti raketnih aviona sigurno izbaciti padobranom s visina od preko 30 kilometara. Zbog tako velikih visina, Kittinger je morao nositi odijelo pod pritiskom, slično astronautskom skafanderu. Naime, visina s koje je skočio pripada stratosferi, gdje je tlak nekoliko stotina puta niži nego na površini Zemlje. Pri padu prošao je kroz podrućja atmosfere gdje je temperatura bila čak –70°C.

Misija nije prošla bez neprilika, Naime, u Kittingerovoj desnoj rukavici popustio je pritisak, pa mu je desna šaka narasla na dva puta veću veličinu od normalne. Ipak, nije to prijavio zemaljskoj kontroli, da ne bi iz sigurnosnih razloga prekinuli misiju.

Ukupno je postavljeno pet rekorda – najviši uspon padobranom, najviši skok padobranom, najduži pad bez otvaranja padobrana i najbrža brzina ljudskog bića pri padu u atmosferi. Ove rekorde probio je tek Felix Baumgartner 2012. kada je u sklopu Red Bull Stratos projekta postigao visinu od 39 kilometara i postao prvo ljudsko biće koje je nadmašilo brzinu zvuka pri slobodnom padu.

6Kraljica Viktorija i američki predsjednik komunicirali preko transatlantskog kabela (1858.)

Kraljica Viktorija čestitala je američkom predsjedniku Jamesu Buchananu, a on je odgovorio u srdačnom tonu.

Dana 16. kolovoza 1858. godine britanska kraljica Viktorija i američki predsjednik James Buchanan komunicirali su prvi put preko transatlantskog kabela. Tog je dana službeno započeta prva prekooceanska telegrafska komunikacija u ljudskoj povijesti. Radilo se o impresivnoj tehnološkoj novini za to doba, naročito ako se uzme u obzir da je za prijenos poruke između Engleske i Amerike do tada trebalo nekoliko tjedana ili čak mjeseci putovanja brodom. Od tada se poruke moglo prenositi električnim impulsima neviđenom brzinom.

Britanska kraljica Viktorija čestitala je američkom predsjedniku Jamesu Buchananu, a on je odgovorio u srdačnom tonu. Dakako, radilo se o telegrafskoj, a ne glasovnoj komunikaciji pa su njihove poruke slali i primali telegrafski operateri. Navodno je za slanje cijele kraljičine poruke od 98 riječi bilo potrebno čak 16 sati.