Visoki predstavnik u BiH, Valentin Inzko, nakon višegodišnjih oklijevanja ali i pritisaka bošnjačke politike i šire javnosti pod okriljem političkog Sarajeva, nametnuo je izmjene i dopune Kaznenog zakona BiH kojima se uvodi zabrana svakog oblika negiranja kaznenog djela genocida i ratnih zločina na području BiH utvrđenih pravomoćnim presudama domaćih i međunarodnih sudova. Ne treba biti mnogo maštovit da se shvati da je osnovni motiv i povod nametanja ovakvih zakonskih odredbi neupitno počinjeni genocid u Srebrenici koji se na jedan od najstrašnijih i najokrutnijih načina dogodio dana 11. srpnja 1995. godine u lokalnom mjestu Potočari. Neupitno je da se genocid uistinu dogodio, da su ga počinili pripadnici Vojske Republike Srpske pod izravnim zapovjedništvom pravomoćno presuđenog počinitelja Ratka Mladića kojemu je nedavno potvrđena kazna doživotnog zatvora, te je u posljednjih 25 godina uz njega na različite vremenske zatvorske kazne osuđeno mnoštvo drugih počinitelja. 

Taj zločin svakako predstavlja sumrak ljudskog uma i zvjerstvo bez premca ali  i trajno obilježje na srcima majki koje ni nakon četvrt stoljeća ne mogu pronaći i dostojanstveno sahraniti tijela svojih sinova koji su kao goloruki mladići i civili bez dana vojnog staža, pred očima svojih majki nasilno odvedeni iz svojih domova, te na različitim lokacijama najokrutnije smaknuti, bez zrna grižnje savjesti i empatije. Negiranje takvog zločina je bio i ostao prvorazredan čin zločinačkog licemjerja i moralnog posrnuća te civilizacijskog sunovrata. Stoga je zadaća svakog samosvjesnog Bošnjaka biti svjestan toga i svake godine dostojanstvenije nego ikada ranije iskazati najdublje suosjećanje s pripadnicima svoga naroda, bez obzira na što će o tome misliti politički predstavnici i pripadnici srpskog naroda kojemu pripadaju počinitelji tog zločina, jer se ničija kolektivna svijest i pogled na prošlost ne može nasilno promijeniti i podrediti svojim povijesnim iskustvima i osjećajima. Na kraju krajeva nije ni važno. Pravomoćne sudske presude što domaćih, što međunarodnih sudova potvrdile su pravnu kvalifikaciju zločina i njegove počinitelje, a bošnjački narod svake godine u velikom broju bdije nad posmrtnim ostacima svojih sunarodnjaka u Srebrenici kao trajna obveza, te najdublja poruka i njima i njihovim krvnicima.

Međutim, prateći obilježavanje svake obljetnice genocida do današnjih dana, nije teško zamijetiti da se iz godine u godinu paralelno s obljetnicom obilježavanja, osim naravno razumljive i opravdane patnje i boli zbog brutalnog zločina nad svojim sunarodnjacima, u bošnjačkoj javnosti, posebno u režiji političkog Sarajeva, rađa i stanovita političko-nacionalna histerija zbog učestalih negacija pravne kvalifikacije genocida od strane političkih dužnosnika Republike Srpske, ali i Republike Srbije, uz prihvaćanje teze da se radi o strašnom zločinu, ali ne o genocidu. Kao da je važnija vijest o negiranju zločina od samog čina obilježavanja obljetnice pada Srebrenice i iskazivanja pijeteta žrtvama. Političko Sarajevo zaneseno u instrumentalizaciji žrtve Srebrenice i u tom slučaju izgubi granicu dobrog ukusa u tom što je primjereno na taj dan činiti. Spomenuta histerija je u nekoliko godina prerasla u nedobronamjernu frustraciju, ne više usmjerenu prema samim počiniteljima genocida, već se pretvorila kao sredstvo za političku bitku s političkim dužnosnicima Republike Srpske i Republike Srbije. Negacija svakog zločina, a posebno zločina ovog razmjera kakav je genocid u Srebrenici je svakako neprihvatljiva za nastavak izgradnje suživota u zajedničkoj domovini, ali s druge strane postoji i legitimno pravo na izražavanje mišljenja u sklopu kolektivnog pogleda na prošlost iz perspektive srpskog naroda kao jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. Da li je ono ispravno ili ne, ne čini se previše ni važnim jer ukoliko netko ne želi prihvatiti odgovornost za zločin, nikakve zakonske zabrane neće promijeniti kolektivno shvaćanje srpskog naroda o tome što se dogodilo u Srebrenici. Moralnost takvog držanja se može dovoditi u pitanje ali i pitanje morala je relativna kategorija koja ne mijenja suštinu onoga što je namjera nametanja zakonskih rješenja.  

U BiH 25 godina stanuju 3 istine o ratnim devedesetim godinama

Postavlja se pitanje što se događa kada se želi nametanjem, ne usvajanjem zakonskih odredbi zabraniti izricanje drugačijeg mišljenja o tom i svakom drugom povijesnom fenomenu na području BiH. Događa se upravo to da se 2021. godine, nakon više od 30 godina od sloma jugoslavenske komunističke diktature i strahovlade i više od 25 godina od završetka tragičnog oružanog sukoba u pozadini kojeg se između ostalog dogodio i navedeni genocid, okončanog mirovnim sporazumom kojim je uspostavljen kakav-takav demokratski parlamentarni poredak, uz osiguranje zaštite svih mogućih oblika ljudskih prava ugradnjom brojnih međunarodnih ugovora u ustavno-pravni poredak zemlje, zabranjuje javno izricanje neslaganja s ocjenom nekog povijesnog događaja i najavljuje kazneno gonjenje svih onih koji možda imaju drugačiji pogled na povijesnu epohu iz prve polovice 90-ih godina prošlog stoljeća. Bez obzira koliko negiranje, degradacija, relativiziranje ili umanjivanje bilo kojeg zločina može biti bolno za potomke žrtava zločina, živimo u demokratskom društvu gdje svatko ima pravo na javno iskazivanje i njegovanje vlastite kulture sjećanja na individualna i kolektivna povijesna iskustva, te vlastito sagledavanje povijesne stvarnosti. Tako nešto zabraniti u jednoj složenoj višenacionalnoj zemlji nastaloj nakon višestrukog i tragičnog međunacionalnog oružanog sukoba na njenom području, predstavlja izravan napadaj na svaku buduću zamisao o nacionalnom i građanskom pomirenju koje je stajalo u temeljima završnih pregovora nacionalnih lidera pred zaključenje solomonskog Općeg okvirnog sporazuma za mir u Daytonu, naročito ako se zna da nametanje ovih odredbi nije prošlo nikakvu parlamentarnu proceduru. Naravno da u srpskoj političkoj i široj javnosti postoji izražen stupanj nespremnosti za suočavanje s više nego očiglednom ratnom prošlošću koja se veže za raspad bivše države, ali jednako tako s druge strane je razumljivo da niti jedan narod ne može iz elementarnog domoljubnog stava i vlastitog racionalnog poimanja i sagledavanja stvarnosti, prihvatiti nametanje kolektivne odgovornosti svome narodu, Republici Srpskoj, cijeloj Vojsci Republike Srpske, Republici Srbiji ili bilo kojem drugom kolektivitetu srpskog naroda, posebno ako znamo da iza nametanja ovih kaznenih odredbi, ne stoji samo dobrohotna i blagonaklona volja Visokog predstavnika da nametne njihovu primjenu, već višegodišnji pritisak dijela domaće i međunarodne javnosti.

Druga i treća  dimenzija koju donosi “Lex Srebrenica“

Vijest o nametanju zakonskih odredbi primljena je na oduševljenje svekolike bošnjačke političke, akademsko-intelektualne, medijske i šire građanske javnosti iz središta političkog Sarajeva, te se iz minute u minutu izriču javni hvalospjevi „uvaženom“ visokom predstavniku na kako kažu „herojskom“, „hrabrom“ i „civilizacijskom“ činu. Te zakonske odredbe mogli bismo slobodno nazvati i „Lex Srebrenica“, jer je ovo svojevrsni presedan kojim se jedan grozan zločin i patnja žrtava tog zločina želi instrumentalizirati za nametanje jednog obvezujućeg javnog diskursa, nastoji provesti politički obračun s političkim neistomišljenicima, te provesti njihovu javnu i prisilnu dehumanizaciju, bez da je taj zakon kao i u svakoj demokratskoj zemlji u kojima BiH i vidi svoje uzore na putu ka EU, prošao parlamentarnu proceduru i prihvaćen u najvišem zakonodavnom tijelu ove zemlje kao dio šireg unutarnjeg konsenzusa. Što znači u jednoj ovakvoj zemlji, višenacionalnog sastava i traumatične prošlosti, bez unutarnjeg društvenog i političkog konsenzusa nametnuti zakon kojim se praktično uvodi verbalni delikt? Nitko normalan u BiH ne dvoji o tome što bi trebala biti izravna posljedica nametanja zakona zapravo ono što je njegov “vocatio legis“ ali iz histeričnog nastupa političkih prvaka bošnjačkog Sarajeva vidimo da zakon kovertira u moćno sredstvo za političke obračune s onima koji ne razmišljaju kao političko Sarajevo. Ovo predstavlja još jedan u nizu pokušaja „civilizirane“ bošnjačke politike u BiH da svim građanima ove zemlje nametne sveobvezujući politički i javni diskurs na način na koji ona smatra da je to jedino ispravno, bez mogućnosti cjelovite javne rasprave o traumatičnoj prošlosti na području BiH iz perspektive svake od tri nacionalne vizure.

U prijevodu ovaj čin vrlo jasno znači da od trenutka usvajanja ovih izmjena niti jedan građanin BiH neće imati pravo javno iskazati svoje vlastito neslaganje s bilo kojom pravomoćnom presudom domaćeg i međunarodnog suda koji utvrdi počinjenje kaznenog djela genocida ili ratnog zločina na području BiH, te će odmah po izricanju takvog neslaganja biti kazneno gonjen. Drugim riječima, uvodi se verbalni delikt kao kazneno djelo, nalik na verbalni delikt kojeg smo imali priliku osjetiti na koži svojih predaka kada bi oni za vrijeme polustoljetne komunističke vladavine na bilo koji način izrekli misao koja bi bila ne samo suprotna, nego koja bi i prema „brižnoj“ ocjeni partijskih polit-komesara i činovnika bila ocijenjena kao potencijalno suprotna ili odstupala od dogmatskih „zakonitosti“ koje su bile sastavnim dijelom jugoslavenske komunističke mitologije u čije se političko-ideološke i vrijednosno-svjetonazorske narative nije smjelo dirati. A i oni su imali sudove i donosili su presude i provodili ih.  Tako i ove izmjene govore da je u dominantnoj bošnjačkoj javnosti u različitim oblicima prisutan mentalni sklop kao plod istog naslijeđa u kojem se uvijek javlja potreba da se nešto zabrani, osudi i kazni, te tako pod krinkom „elementarne civilizacijske“ potrebe, cjelokupno bosansko-hercegovačko društvo disciplinira, asimilira i instrumentalizira za promicanje samo onih „vrijednosti“ koje su utkane u kolektivnu svijest jednog i brojčano najdominantnijeg naroda. U pozadini iskazivanja takve svijesti se obično krije jednodimenzionalan pogled na prošlost, sadašnjost i budućnost zemlje koja bi s obzirom na svoju tešku prošlost, složenu sadašnjost i neizvjesnu budućnost trebala biti utjelovljenje zemlje koja će poučena svojom objektivnom realnošću biti konsenzualno izgrađena u modernu višenacionalnu zemlju s jedinstvenim državno-nacionalnim identitetom, uz cjelovito sagledavanje svoje traumatične prošlosti u svrhu izgradnje zajedničke budućnosti, ali ne iz perspektive jednog naroda.

Presude kao sudska praksa su važan izvor prava i pravne istine ali nisu “sveto pismo“

Osim navedenog, u suvremenom demokratskom društvu, nametanje ovih zakonskih odredbi donosi izravnu zabranu znanstveno-stručne ocjene i analize povijesnih događaja u okviru suvremene historiografske znanosti, jer činjenice utvrđene u sudskim presudama nameće kao jedini ispravan model za utvrđivanje povijesnih činjenica. Drugim riječima, želi se formalnu istinu koja se nalazi u pozadini svake sudske presude, nametnuti kao materijalnu istinu koja više nije dio suvremenog procesnog prava nigdje u svijetu, već se isključivo primjenjuje pravilo: „Daj mi dokaze, dat ću ti pravo“. Osim u materijalnu istinu, formalnu istinu iz pravorijeka sudskih presuda želi se instalirati i kao dogmatsku istinu koja se kroz povijest uglavnom razvijala kao sastavni dio ideoloških aksioma u koje se nije smjelo dirati. Također, ovakvom zabranom se potpuno onemogućavaju bilo kakve stručne rasprave o pravnoj kvalifikaciji genocida i ratnih zločina na području BiH, gdje god postoji pravomoćna presuda kojom je utvrđena pravna kvalifikacija konkretnog zločina, bez obzira da li je ta presuda ispravna ili ne, kao i bez obzira na to da li je tu presudu imao mogućnost preispitivati viši sud u žalbenom postupku ili je ona postala pravomoćna tako što su stranke propustile svoje pravo na izjavljivanje žalbe u zakonskom roku, a kojeg su mogle propustiti iz različitih razloga, pa čak i činjenice da su se optuženici branili samostalno, bez stručne pravne pomoći.

U BiH postoje otvorena pitanja među narodima oko kojih se nikada neće moći postići konsenzus niti dovoljna razina suglasja

Zaključno, ovakva bipolarizacija u razumijevanju počinjenog genocida u Srebrenici, razumljiva je posljedica činjenice da je BiH složena višenacionalna zemlja s tri najdominantnije nacionalne zajednice koje su između ostalog imale vrlo tešku i traumatičnu prošlost u vidu višestrukog međusobnog oružanog sukoba s obilježjima građanskog rata i međunarodnog sukoba. Tako svaka od tri zajednice ima međusobno dijametralno različita povijesna iskustva i poglede na prošlost, kao i tri različite „istine“ u ocjeni povijesnih događaja, a koje se uzročno-posljedično reflektiraju i na tri potpuno različita, pa čak i suprotstavljena pogleda na sadašnjost i budućnost BiH kao zajedničke domovine. 

Uz to, javlja se izražena razina međusobnog nepovjerenja koje stoji u pozadini činjenice da BiH nije u mogućnosti riješiti niti jedno svoje ozbiljnije političko pitanje iz područja realnog života svojih građana, a kamoli pitanje koje se tiče ustavnopravnog poretka u pogledu kojeg ni nakon zaključenja Daytonskog mirovnog sporazuma nema apsolutno nikakvog konsenzusa. Upravo zbog takve iznimno složene situacije, svako nametanje bilo kakvih zakonskih i drugih akata koji nisu plod unutarnjeg društvenog i političkog konsenzusa, već su nametnute bilo preglasavanjem, bilo nametnutim odlukama visokih predstavnika u bilo koje vrijeme, imale su, imaju i imat će dalekosežne i katastrofalne posljedice u vidu produbljenja sukoba za sve narode i građane, što će samo ojačati i produbiti međusobno nepovjerenje, te nažalost jednoga dana možda zakovati i posljednji čavao lijes BiH kao zajedničke domovine njenih naroda i svih građana.

AUTOR: L.M. / Centralna.ba