“Ja sam dijete ratnog silovanja i ovo je moja priča”

320

Priča lejle damon

Ja sam dijete silovanja. To je što sam, kaže Lejla Damon.

-- Oglas ---

“To je užasan izraz, jer to su dvije riječi koje nikada ne biste željeli spojiti. Ali realno … ”

Damon danas ima 25 godina, a s ovom se definicijom bori već sedam godina, ali je opuštena dok priča za BIRN u londonskom klubu Frontline, nakon događaja kojim je nedavno obilježena godišnjica masakara u Srebrenici. Odrastala je u Britaniji.

Sa sedam godina je od posvojitelja saznala da je posvojena iz ratne zone u BiH. Kad je imala 18 godina, saznala je više. Rođena je u Sarajevu na Božić, 1992. godine. U logoru u Foči srpski vojnici su silovali njenu majku, koja je zatim nekako uspjela doći do Sarajeva, gdje ju je, u bolnici Koševo, rodila.

Dvoje britanskih novinara, Sian i Dan Damon, koji su te godine bili smješteni i radili iz bolnice, intervjuirali su njenu majku. Dok su je snimali, iznimno traumatizirana Bošnjakinja im je rekla da se boji da bi mogla “zadaviti” nekoliko dana staro dijete ili da bi beba, kad odraste, mogla biti poput muškaraca koji su je silovali.

“Bili smo u Sarajevu, snimali užasne scene u sirotištima, kao i stradanja koja su se događala – a onda se pojavila ova beba. Što smo mogli uraditi?”, objašnjava Sian Damon, govoreći na događaju u klubu Frontline.

“Nismo mogli napustiti ovo maleno dijete od devet dana”, rekla je ona prisutnima.

Uz odobrenje bošnjačkih dužnosnika, dvoje britanskih državljana nabavili su dokumente za hitnu evakuaciju i 3. siječnja 1993. otišli s malom Lejlom prvo u Sloveniju, a potom u Mađarsku.

Vratili su se s njom u Veliku Britaniju, gdje je djevojčica provodila normalno djetinjstvo u četvrti Manor House na sjeveroistoku Londona, daleko od rata koji je okončan 1995. godine, mučnih ratnih posljedica i emocionalne patnje majke koja ju je rodila.

Ali kada je došla u tinejdžerske godine, u njoj se javila radoznalost. “Počela sam čitati literaturu o stvarima u Bosni – o silovanim ženama, o logorima”, kaže ona.

Sve je te stvari gledala sa distance, što je za nju bila prednost.

“Kada su roditelji sjeli i razgovarali sa mnom rekli su mi: ‘Tvoja je majka bila silovana u logoru’, to nije kod mene izazvalo veliki šok. Nisam isplakala more suza, ali to je vjerojatno zato što ne živim u Bosni i Hercegovini”.

Prema informacijama organizacije Bosnia UK Network, u Velikoj Britaniji živi oko 10.000 građana BiH, a mnogi su izgubili prijatelje, članove obitelji ili su i sami proživjeli ratne strahote.

Dok je odrastala, Lejla nije upoznala nikoga tko je proživio takve strahote. Ona je živjela svoj život u Londonu, s prijateljima tinejdžerima koji nisu znali o sukobu, ali je istovremeno osjećala da postoji “jedan čitav dio njenog života koji se nastavio u Bosni”.

Zato je, nedugo nakon osamnaestog rođendana, provela tri tjedna u svojoj rodnoj zemlji.

“Do tada sam već počela shvaćati stvari iz ženskog kuta, pretpostavljam, jer sam bila u ranim zrelim godinama i počela sam razmišljati što to može značiti”, kaže ona.

Pod “to”, ona misli na silovanje – izraz koji je sve više počeo ju zanimati, pogotovo tijekom #MeToo pokreta od prošle godine.

Silovanje se ne shvaća dovoljno ozbiljno jer se promatra kroz prizmu seksa, a ne nasilja, smatra ona – gledište koje može pomoći da se rasvijetli brutalna nepravda genocidnog ratnog silovanja, kaže ona.

Nitko ne zna koliko je žena silovano u BiH tijekom sukoba, ali procjenjuje se da se njihov broj kreće od 20.000 do 50.000. Ove stvari su potakle Lejlu da krene u potragu za svojom biološkom majkom.

Kada je imala 19 godina, prijatelj sa fakulteta je napravio dokumentarac o njoj, o njenom putovanju u Sarajevu, o njenoj posjeti bolnici na Koševu. Svom rodnom mjestu.  Za nju je to bilo nevjerojatno, što ju je jedna medicinska sestra prepoznala.

“Rekla je: ‘Bože dragi, ti si ta – ti si ona koja se izvukla”, sjeća se Lejla.

Veleposlanstvo BiH u Velikoj Britaniji je u međuvremenu pronašlo njenu majku. Poslali su policajca da provjeri jesu li podaci o njenoj adresi točni, a zatim su joj dali kontakte.

Lejla je pisala majci, i njih dvije su na ovaj način komunicirale iduće tri godine. Međutim, kaže ona: “To je bilo vrlo površno, u stilu, ‘nadam se da ste dobro, ja sam dobro’ i to je otprilike to”, piše Birn.

Ali je Lejla htjela više, pa je tako, u kolovozu 2017. godine, njena prijateljica, koju je ona srela na jednom od svojih putovanja u BiH – također dijete ratnog silovanja – otišla, u njeno ime, u posjet njenoj majci. “Rekla joj je: ‘Upoznala sam Lejlu, ona je nevjerojatna”- pokušavajući me malo pohvaliti, da me ‘proda’, pitala ju je želi li me upoznati. To je bilo važno zato što je u svojim pismima pričala o susretu, ali nisam znala je li samo htjela biti pristojna”.

Kada je prošlog listopada konačno došao dan njihovog susreta, priča Lejla, atmosfera je bila stresnija nego se može zamisliti. “Osjećala sam veliku nervozu oko toga hoće li se ona povući u zadnjem trenutku. Nije morala pristati na susret sa mnom, nismo si imali nešto posebno za reći”. U sobi su ušli prvo njeni roditelji, njeni posvojitelji, uz pratnju prijateljice, organizatorice sastanka. Lejla je ušla posljednja.

“To je bila jedna od onih situacija u kojima oklijevaš. A onda me je uhvatila za ruku i zagrlila. To je bio trenutak u kojem smo srušili toliko puno barijera koje su nastale u zadnjih deset godina, otkad sam saznala za svoje porijeklo”, kaže ona.

Njih dvije su sjedile s prevoditeljem i pokazivale jedna drugoj fotografije nastale u proteklih 25 godina.

Ima još mnogo toga što Lejla ne zna: tko je silovao njenu majku – koja danas pati od epilepsije i Parkinsonove bolesti – ili kako je njena majka došla u Sarajevo iz logora u Foči.

“Možda je ovako puno bolje”, priznaje ona. Međutim, iako joj je njena biološka majka još uvijek stranac na neki način, Lejlu je posebno dotakla njena otpornost.

“Kakva je snaga te žene u želji da samo nastavi dalje”, s čuđenjem kaže ona, široko otvorenih očiju.

“Ona fizički nije dobro, a sigurna sam i emotivno, ali imati snagu da nastavi – i snagu da me vidi – to toliko puno znači. Mislim da je nevjerojatna osoba, ona je potpuna inspiracija i uzor”.