Intervju
Ivan Lovrenović: Misliti diferencirano, uvijek znači misliti manjinsk
U knjizi “Putovi su, snovi li su” (Fraktura, 2020.) Ivan Lovrenović okupio je svoje putopisnice, kraće i dulje bilješke uz putovanja od početka vlastitog putničkog staža, a taj broji pedesetak godina. Povijesna distanca je uzbudljiva platforma, riječ je o emotivnom itinereru i kod Lovrenovića uvijek o dubljoj potrazi za životnim tragovima kulture prostora kojim hoda. Lovrenović razmišlja putujući, čitav je život posvetio tom pozivu. Razgovaramo u povodu ove knjige, koja je, kao i svaka njegova prethodna, primjer lovrenovićevskoga “ključa” u refleksije o suvremenim temama Bosne: političkim koliko i povijesnokulturnim, bez ostatka.
Branimira Lazarin, Express: U zbirci putopisnih refleksija “Putovi su, snovi li su” sve je u imaginariju zavičaja koji se otvara građanima svijeta. Čitatelje ste potaknuli na “interpretativne apokrife” kako pišete na jednome mjestu u knjizi, a što ste učinili sebi? Imali ste potrebu susreta s davnim putnikom Ivanom Lovrenovićem: što vam je donijela distanca?
Ivan Lovrenović: Taj davni putnik isti je ovaj današnji. Isti dah svježine i izazova osjeća pri samoj pomisli na putovanje, iako ga prakticira malo i rijetko. Distance, dakle, nema. Ali ima začuđenosti nad tekstom. Prepoznajem emociju iz putopisnoga zapisa od prije pedeset godina i priznajem je za svoju, ali način na koji je tekst napisan nije više moj. U tome otkrivam važne i velike promjene što ih je život-putovanje donio a inače ih ne bih bio svjestan. Ako je to učinak distance, neka ga, dobar je.
Putovanje? Putovanje počinje već i svakim zatvaranjem kućnih vrata za sobom. Mnogo je puta citirana izreka kojom se Ivo Andrić poslužio pišući predgovor (jedini koji je u životu napisao) za knjigu Nekrolog jednoj čaršiji velikoga putnika i putopisca Zuke Džumhura, a našao ju je kod Ivana Frane Jukića, ovaj pak čuo u narodu, da je Bosancu „kućni prag najviša planina“. Moj djed bio je uspješan i agilan trgovac i „gazda“ za Austro-Ugarske i stare Jugoslavije, a sav je razgranati posao obavljao ne mičući se iz svoga Varcara, ni telefon mu nikada nije stigao u kuću. Pismo, i telegraf u najhitnijim, rijetkim slučajevima – to su bila jedina komunikacijska sredstva. Pa, tko zna, pomišljam autoironično, možda u mojoj nikada dovoljno utaženoj žeđi za putovanjem leži neka transgeneracijska neutaženost.
Naravno, najprije se dohvaća usporedbe bliskih adresa „nekad i sad“. Zagreb je grad u kojemu ste rođeni, u kojemu ste se školovali, vaš grad. Kao nekome tko je rođen i živi u tom gradu, nije nam teško reći da postoji trenutak kad nepogrešivo shvatite da „vaš grad“ odjednom više nije vaš grad. O čemu je tu riječ: o biologiji, sentimentalizmu, specifičnom revoltu, o zrelosti?
– Dva su Zagreba, najmanje. Jedan, koji je najdublji, formativni dio mojega svjesnog i podsvjesnog svijeta; onaj koji se javlja u snovima i u živim slikama „iza spuštenijeh trepavica“. Drugi je mučni Zagreb iz naših izbjegličkih godina, politički Zagreb devedesetih, kada se između njega i nas bila ispriječila neprelazna planina studenoga nerazumijevanja. I jedan i drugi previše je svoj i bolan, da bih ga mogao doživljavati neutralno. Napisao sam to već negdje: osim Varcara i Zagreba, ni jedan drugi grad nije u najintimnijem osjećanju „moj“. A i od jednoga i od drugog danas više ništa nije moje. O tomu bih mogao govoriti dugo, beskrajno. Bolje je ovako, ukratko.
Mnogi su tekstovi u „Putovima“ sada objavljeni prvi put, a moglo ih je biti mnogo više da nisu stradali, sa svim ostalim vašim stvarima u vašem stanu na Grbavici 1992. godine. U Sarajevu živite najveći dio svog života, o tom ste gradu mnogo pisali i zaključili, u jednom novinskom tekstu, da je „nevažna i uzaludna rasprava o tome što je Sarajevo danas“. To je ono što najbolje razumijemo, iako se slika Sarajeva kao grada „prije i poslije“ rata odavno prelijeva u mitologizaciju i okrutnost podjele građana na one koji su ostali i one druge – ništa mudro u tome.Ali dokad će „to“ biti osjetljiva tema koja jača rigidnost na društvenim mrežama? I što je tu osnovna tema vrijedna mišljenja?
– Najintenzivniji osjećaj povezanosti sa Sarajevom, silan i sveprožimajuć, doživljavao sam u vrijeme rata i opsade, iako nismo bili bez muke i problema kao specifični unutarnji izbjeglice iz jednoga, okupiranog dijela istoga grada u drugi, „slobodni“. No, ja sam se s obitelji u Sarajevo po sili političko-egzistencijalnih neprilika bio doselio već u onim godinama u kojima nije moguće pravo srođivanje s novom sredinom, kada je odavno završeno emocionalno vezivanje za određeni prostor, pejzaž – sve ono što je portugalsko-hrvatski profesor Zoran Roca uobličio u fascinantan znanstveno-aktivistički identerra koncept. Zato imam trajnu nelagodu, neuklonjiv osjećaj nepozvanosti, kada me se pita o Sarajevu. Da se, ipak, ne oglušim o Vaše pitanje, pokušat ću odgovoriti u najzbijenijem obliku.
Kao i svaki grad, Sarajevo živi i postoji u stotinu vidova, na stotinu razina – tu činjenicu, makar je notorna, ne valja smetnuti s uma. U ovim godinama, kada mi je svakodnevnica i mimo korone već dugo sva svedena na kuću i uski krug oko nje na Grbavici, moje „Sarajevo“ je tržnica pod kućom i krug prodavaca i prodavačica što povazdan, zima-ljeto, stoje iza svojih štandova i pultova, s kojima se već poznajemo kao s domaćima, i tek pokatkad piće s nekim od probranih prijatelja u Paper Moonu, također pod kućom. S tim Sarajevom sam u mirnom suživotu.
Ono drugo Sarajevo – politike, javnoga života medija, društvenih mreža, privatno-kafanskih serklova – atrofiralo je u otužnu pozornicu prividnoga dinamizma. Njome dominira neuredno i proizvoljno pamćenje, službeno i privatno, javna nepismenost i poluznanje (političara, novinara, kulturnjaka, akademika), patriotizam kao smokvin list za posvemašnju političku golotinju i nezasitnu korupciju. Osnovna i najstrašnija društvena razlika – ona između manjine enormno bogatih i goleme većine pauperiziranih sve je veća, a nema ni jednoga autoriteta koji bi na nju adekvatno i dosljedno upozoravao, i ni jednoga političkog programa, bio on lijevi ili desni, sasvim svejedno, koji bi je imao kao svoj ozbiljan i dugoročan prioritet. Patnju i otpor iz rata i opsade epskih razmjera, kao ogroman etički i inspirativni potencijal, nije se, nažalost, uspjelo pretvoriti u pokretačku, stvaralačku snagu, nego je konzervirana u statičan, neproduktivan mit. U takvoj atmosferi svako malo pojavljuju se kojekakvi skandali, svađe, polemike – a ništa od toga ne predstavlja ozbiljan društveni dinamizam niti sadrži potencijal za promjene, nego je samo panično kreštanje uznemirenih ptica u sumraku, koje se začas smiri i zaboravi, do slijedećega naleta.
Cijeli se život bavite kulturnom poviješću Bosne: kao pješak, pjesnik i kulturni radnik, tragovima bosanskih prosvjetitelja. “Ikavski zemljopis” koji ste 2018. napisali opremljen fotografijama Josipa Lovrenovića, putopisni je hommage Ivanu Frani Jukiću (1818-1857), jednoj od najvažnijih kulturnih intelektualnih pojava moderne BiH. A edicija „Iz Bosne Srebrene“ koju godinama uređujete u nakladničkoj kući „Synopsis“ u svakom je smislu intelektualno superioran posao, možda najznačajniji izdavački pothvat na postjugoslavenskom tlu. Ljetopisi i historiografski tekstovi franjevaca Bosne Srebrene dokaz su da „Bosna i Hercegovina nikad nije prekidala vezu s europskim kulturnim kontekstom“?
– Ikavski zemljopis bio je projekt, kompleksan i zahtjevan, a istoimena knjiga mu je vidjivi završetak. Sve to – organizacija i osmodnevno putovanje stopama Jukićevim iz davne 1845, sistematsko Josipovo fotografiranje koje je sastavni dio projektne dokumentacije i knjige – bilo je moguće zahvaljujući blagorodnom mecenatstvu gospođe Snježane Köpruner, menadžerice Tvornice mašina iz Travnika. A veličinu, važnost i udarnu aktualnost Jukićeve pojave i njegova djela u današnjoj Bosni malo tko prepoznaje, ni sami franjevci na pravi način, što je samo još jedna ilustracija posvemašnjega društvenog i kulturnog rasula i potonulosti.
Bosna Srebrena, franjevci, spisateljstvo, evropski kontekst? Ogromna tema, koja i pored množine dobrih i važnih radova, još nije istraživački iscrpljena i sagledana, ni znanstveno-kritički situirana i interpretirana u skladu sa svojim kulturnim značenjem. Rječita je već i sama okvirna naznaka mnogostrukosti konteksta. Najprije, to je kontekst „otomanske Bosne“ s dominantnom notom islamske civilizacije, ali obilježen konfesionalnim i etničkim pluralitetom (muslimani, katolici, pravoslavci, sefardski Jevreji), potom evropski kontekst katoličke obnove poslije Tridenta, za Bosnu naročito važan na polju knjige, jezika, pisma, te kontekst duhovno i jezično integrativnog djelovanja bosanskih franjevaca među katolicima Hrvatima na golemom prostoru od Makarske do Budima, od Istre do Transilvanije. Bosanski franjevac aktivno participira u svim tim kontekstima, sudjelujući u njihovoj gradnji, i u njihovim međusobnim interferencijama. Da se čovjeku zavrti u glavi! Tek će doći vrijeme, a i to samo možda, za sveobuhvatnu, znanstveno utemeljenu, kritički trezvenu sintezu toga fenomena. Moje želje i napori oko publiciranja franjevačkih tekstova, podudarni sa Synopsisovim i bez Synopsisa neostvarivi, samo su mali doprinos tome budućem sagledavanju.
Prošlog ste ljeta napustili, zajedno s još nekoliko kolega članova, bosanskohercegovački PEN, čiji ste bili suosnivač 1992. u Sarajevu. Povod odlasku je svatko shvatio, razloge istupanja svatko na svoj način tumačio: ali to možda nije poanta? Koliko se čini, bila je tu riječ o činu kojemu je prethodilo kumulativno iskustvo različitih nerazumijevanja (ne samo) među članovima PEN-a? Pitamo o tome jer je taj događaj uzbunio širu intelektualnu zajednicu, a prema radikalnosti vašeg prekida s tom institucijom zaključujemo da se radi o okončanju jednog razdoblja u vašem životu? Rekli ste već da vam je “porazna činjenica da je istup deset pisaca Hrvata koji su se distancirali od PEN-a, proizvela etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljeva refleksa”. Ako smo na takvu interpretaciju navikli, pitanje je kamo na ona vodi? Očito, do povratka temeljinim pojmovima: što je nacionalizam u BiH?
– Tri stara nacionalizma etnokonfesionalnog tipa, plus još jedan, građansko-patriotski, to je bilanca procesa što je započeo još prvim višestranačkim izborima 1990, do užasa se usijao u ratu, a u Dejtonskom sporazumu 1995. dobio priliku da se nesmetano, po svim demokratskim pravilima razvija dalje, stvorivši današnju Bosnu i Hercegovinu bolesnikom koji, pučki rečeno, predaje bogu dušu a bog je neće. U tom procesu pojmovi su se opasno deformirali, do mjere u kojoj je postao gotovo nemoguć jasan analitički govor, a zamijenio ga je paranoički jezik zle strasti i podvaljivanja.
Što je facit svih ovih decenija dejtonske demokracije? Etnički nacionalizam uspio je kolektivnu etiketu (Srbin, Hrvat, Bošnjak) nametnuti kao jedinu operativnu kategoriju i najvišu vrijednost, a sasvim izbrisati vrijednost i neponovljivost pojedinačne osobe. Od nacije i same nacionalne pripadnosti on je napravio strašilo za pristojna i pismena čovjeka, a toplo utočište za političke manipulatore, kriminalne poduzetnike i akademske karijeriste.
Građanski nacionalizam, obratno, nastoji da izbriše svaki trag i sadržaj nacionalnih zasebnosti, da bazičnu civilizacijsku i historijsku trovrsnost i stvarnost Bosne i Hercegovine ukine tako što odbija da vidi i prizna njezino postojanje. Njegov ideal je društvena tabula rasa, na kojoj bi voluntarističkim inženjeringom pravio neku novu stvarnost. Specifičan je po tome što se u političkoj praksi s njime vrlo lako i blisko povezuje jedan od etnonacionalizama, bošnjački, kao i predstavnici nominalno lijeve scene, i to se onda naziva patriotizmom i probosanskim snagama.
Ali na koji se način „građanski ncionalizam“ jasno manifestira u političkoj praksi?
– Svoje pravo ideološko lice najjasnije je ovaj tip nacionalizma pokazao unijevši u javni politički diskurs agresivan zahtjev za „vladavinom matematičke većine“. Bilo je to nakon usvojenih rezultata popisa stanovništva prema kojima bi u Bosni i Hercegovini Bošnjaka moglo biti više od 50%. Sve do tada pojam etničke većine, kao kriterij za uspostavljanje političke dominacije, nije se usuđivao javno oglašavati nitko čak ni iz bošnjačke stranke SDA, a onda su to počeli koristiti i njezini čelnici. Kada je ta breša jednom provaljena, nije trebalo čekati dugo pa da bude napadnut i sam institut konstitutivnosti naroda; tu kampanju započeo je Željko Komšić, samoproglašeni lider građanske i probosanske politike, a ubrzo je široko prihvaćena na političkoj i intelektualnoj sarajevskoj sceni.
Ako se zna da Republika Srpska živi svojim autonomnim „srpskim“ životom te da je ova „građanska“ politika ne tangira i ne ugrožava, jasno je da se ona svodi na težnju za ovladavanje Federacijom BiH, kroz političko neutraliziranje hrvatskoga elementa. Tome objektivno pogoduje katastrofalna višedecenijska vladavina HDZ-a u hrvatskom političkom getu, o kojoj sam od početka devedesetih godina do danas ispisao puste stranice. Neizlječivo određena „istočnim grijehom“ vlastitoga nastanka kao Tuđmanove agenture u Bosni i Hercegovini, suštinski nepovijesna po nerazumijevanju istinskih potreba i interesa bosanskohercegovačkih Hrvata, dubinski antikulturna, nedemokratska i neevropska (kao i druge dvije etnonacionalne politike), ona je vrlo uspješno uništila svaku mogućnost da se u bivanju Hrvatom u Bosni i Hercegovini bude u punom obimu i Hrvatom i Bosancem (onako kako se to moglo kroz cijelu povijest, bez kulturno-identitetnih napuklina). Za taj “uspjeh“ nisu zaslužni ni Srbi ni Bošnjaci, to je HDZ-ov mračni trofej, uz obilatu pomoć matere Crkve. A bošnjačkim nacionalistima poželjniji poklon i bolje operativno sredstvo nisu mogli napraviti.
Uz sasvim rijetke pojedince, toliko rijetke da bih tu dvojicu-trojicu mogao začas poimence navesti a neću da im ne bih naškodio, jer je atmosfera hajke i progona spremna k’o zapeta puška, opisani pseudograđanski stav postao je već stvar navike i mentaliteta, proževši kapilarno kulturni, medijski, intelektualni milje.
Sve ti je to tuđe, o svemu tome nastojiš misliti diferencirano, što uvijek znači manjinski, ne priklanjajući se nijednoj od taborskih, grupnih „istina“. No, ovdje je, kako vidjesmo, nacionalistički princip etničke većine već javno oglašen kao kriterij vladanja i istine. Za diferencirano i manjinsko mišljenje u takvoj atmosferi nema ni najmanje osjetljivosti, što je za politički život, gdje vlada animalno surova praksa „tko će koga“, još i objašnjivo. Ali se u priči o PEN-u, po tko zna koji put, pokazalo da ni mnogima u intelektualističkom i spisateljskom svijetu nije strana odbojnost spram manjinskoga mišljenja, a da je ne umiju drukčije izraziti nego tako da te etiketiraju mehanički, baš kao po Pavlovljevom refleksu, ne gledajući ono što pišeš i govoriš, nego, brate, što ti stoji u rubrici nacionalnost. Hrvat? Jasno: antibosanski nacionalist. Kod nekih odmah i: ustaša.
U smjeru odjeka „PEN-ovskog“ događaja ima smisla postaviti i još jedno temeljno pitanje: kakav je status pojma “antifašizam” u suvremenoj Bosni?
– Koliko se antifašizam, i kao pojam i kao etiketa, izlizao i i izgubio semantičku prepoznatljivost, zorno ilustrira nezgoda sarajevskog gradonačelnika Abdulaha Skake, kada na obilježavanju Dana oslobođenja grada naglašava „našu odlučnost u borbi protiv antifašizma“. Neki zli jezici bili su požurili da nevoljnom gradonačelniku pripišu fašističke sentimente; stvar je, međutim, u tomu da je on – dobroćudno ponepismen – samo ogledna žrtva činjenice da se je zaista sve izmiješalo, i u pojmovnom smislu i u praktičnom političkom djelovanju.
U srpskom diskursu četnici su „jedan od dvaju antifašističkih pokreta u Jugoslaviji“, njegovom se vođi dižu spomenici, legaliziraju se udruge koje tradiraju četničku prošlost, ratnom vođi iz zadnjega rata, Ratku Mladiću, pjevaju se pjesme i časti ga se kao nacionalnog heroja, a imenom Radovana Karadžića naziva se studentski dom. Republika Srpska nije nastala na genocidu, nego je izraz vjekovnih težnji srpskoga naroda.
Zapadnim, „hrvatskim“ Mostarom i dalje se krećete ulicama Mile Budaka i Jure Francetića, u idiličnom „suživotu“ sa školom Ilije Jakovljevića, i spomenicima Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu. „Klempavo“ verzalno U s obaveznim znakom križa među kracima vrlo je drag i čest grafiterski doprinos uljepšavanju javnih površina. Jedan od važnih HDZ-ovih političkih rituala je polaganje vijenaca na grob Mate Bobana, a udio Herceg-Bosne i HVO-a u ratu tumači se kao presudan za opstanak Hrvata i države Bosne i Hercegovine. (Opstanak Hrvata? Uz prepolovljen broj, i sveudiljno dalje iseljavanje i osipanje, naročito iz krajeva kojima upravlja HDZ, uz politički izdanu i opustjelu Posavinu i Bosansku krajinu?)
Bošnjački javni govor, veoma odan deklarativnom „njegovanju antifašističkih tradicija“, velikim dijelom pun je nastojanja da se izbijeli ili sasvim umanji udio Muslimana u političkom, kulturnom i vojnom životu NDH, sve dotle da se njihov udio u partizanskoj borbi proglašava presudnim za ishod rata u cijeloj Jugoslaviji. Fašizam se uvijek pripisuje drugima i vidi samo kod drugih. Zločini što ih je počinila Armija RBiH u zadnjem ratu samo su „pojedinačni incidenti“ a ne sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, kao kod Srba i Hrvata.
Temu antifašizma, pak, u intelektualnom i akademskom diskursu nije moguće otvoriti kritički, uzimajući u obzir sve njezine kontroverznosti i povijesne prefiguracije. Citirao sam u jednom intervjuu Petera Sloterdijka kada piše: „bijeg radikalne ljevice u ‚antifašizam‘ najuspješniji je manevar jezične politike 20. stoljeća“, a „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Današnje poimanje antifašizma u Sarajevu nije izašlo iz tih ovještalih okvira.
I sve vas to pitamo jer je pogled prosječnog građanina Hrvatske prema BiH, njenoj unutarnjoj političkoj dinamici i prema aktualnoj politici Hrvatske prema BiH, krajnje zbunjujuć. Nedavni posjeti lidera bosanskih Srba Milorada Dodika, a potom lidera SDA Bakira Izetbegovića i lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića političkom vrhu Hrvatske pojačali su, malo je reći, tu zbunjenost. Približava se 25. godišnjica Daytonskog sporazuma: što se tu može “slaviti”? I je li danas “previše” zalagati se za BiH kao građansku državu?
– Posljednji put u prošlosti, kada je kako-tako strukturirano javno mišljenje u Hrvatskoj pokazivalo istinsku zainteresiranost za razumijevanje Bosne, bilo je prije skoro dvjesto godina, u vrijeme Kukuljevića Sakcinskog, Vraza, Gaja. U tom pogledu današnja službena Hrvatska čini se da je dosegnula najniži stupanj: hladno neznanje, hladno nerazumijevanje, hladno nepostojanje same želje za znanjem i razumijevanjem. Ta zemlja u neposrednom susjedstvu, s kojom se dijeli „najdulja granica u Evropi“, i u kojoj žive „dijelovi našega naroda“, za hrvatske političare i uopće hrvatsku javnost teret je i problem, ali bez i najmanjega znaka preispitivanja vlastitoga udjela u načinu na koji je postala teret i problem. Rezultat je posvemašnja nesposobnost da se artikulira bilo kakva smislenija i dugoročnija politika prema BiH. Dodik, Čović, pa za njima Izetbegović kao gosti i sugovornici na Markovu trgu i na Pantovčaku samo su slika i vanjski izraz te praznine i bezidejnosti.
Građanska država? Kada bi današnji zagovornici toga koncepta imali na umu sve neiscrpne mogućnosti i varijante koje on pruža za harmonično i beskonfliktno uređenje bosanskohercegovačkoga političkog, etničkog, kulturno-identitetnog mozaika, prvi bih bio za to. Međutim, od cijeloga koncepta građanske države njih jedino zanima mehanizam „jedan čovjek – jedan glas“ kao sredstvo da se na vlast dovede spomenuta „matematička većina“. Je li teško zamisliti pakao u koji to vodi u državi nacionalno složenoj na ovakav način? Usput: indikativno je da ti grlati „građani“ uvijek i isključivo i samo govore o državi, nikad o društvu, građanskom društvu.
Svijet u vrijeme korone dokazao je da “nema povratka na staro”: što to vama znači? Korona je onemogućila fizička putovanja, kastrirala turizam, pojačala klasno-socijalne razlike. U čemu je dobro tražiti optimizam rada, života?
– U samome radu, u samome životu. Nije mi od pomoći što znam da je i jedno i drugo besmisleno, jer „sve je ispraznost i pusta tlapnja“ – kako je vedri biblijski pesimist i skeptik Eklezijast utvrdio još prije skoro dva i pol milenija – kad moram priznati da u radu nalazim ne samo muku i trud, nego i slast, a moja psihofizičnost svako jutro ne kaže životu: ne, nego mu kaže: da. Dalje ne idem, sve što bih rekao preko toga, bilo bi preuzetno i vjerojatno lažljivo.
Razgovarala Branimira Lazarin
Express, Zagreb, 6. 11. 2020.
Izvor: ivanlovrenovic.com
Društvo
Intervju sa Denisom Mihićem uoči održavanja prve IT konferencije Vision Days
Intervju sa Denisom Mihićem uoči održavanja prve IT konferencije Vision Days…
Kako ste došli na ideju za održavanje IT konferencije u Mostaru?
Preko 20 godina rada u struci, preko 15 godina predavačkog iskustva na konferencijama vezanim za oblast IT sigurnosti, kao i suradnja sa vrhunskim regionalnim IT stručnjacima, pokrenulo je u meni želju da na neki način dio te priče dovedem u Mostar.
Nažalost, u posljednje vrijeme svjedoci smo porasta broja cyber napada u domaćim kompanijama u odnosu na prethodne godine. Nekada smo mislili da se to događa negdje daleko, da se napad na informacijski sustav nama ne može desiti. Međutim, svaki izlazak na internet nosi određenu dozu rizika. Da bismo izbjegli takve situacije, neophodno je educirati sve zainteresirane strane i ponuditi im dobre primjere iz prakse, takozvane “case study slučajeve”.
Zato su tu sa nama u Mostaru, 23.u 24.05. ove godine, vrhunski stučnjaci iz svijeta IT sigurnosti, koji će putem praktičnih primjera podijeliti svoje bogato iskustvo i znanje sa sudionicima Vision Days IT konferencije.
Ovo je prva „case study“ konferencija u Mostaru. Što ona podrazumijeva?
Nakon deset godina djelovanja kompanije DNS IT Consulting and Services ukazala se potreba da se pristupi novom obliku ulaganja, odnosno, želimo započeti jednu novu eru u svome poslovanju, a to je kontinuirano ulaganje u razvoj ljudskih potencijala. Ova konferencija će biti drugačija jer je okrenuta običnom čovjeku, djelatniku, koji se u svome radu susreće sa mnoštvom izazova u smislu cyber sigurnosti, ali i mendžmentu kompanija, kako bi shvatili važnost ulaganja u iste. Predavanja će biti koncipirana isključivo na case study slučajevima, odnosno, studijama slučaja, praktičnim primjerima sa kojima su se naši predavači susretali za vrijeme svog dugogodišnjeg iskustva te načinima na koji su ih rješavali. Pošto na IT konferencijama obično sudjeluje veliki broj učesnika, to je odlična prilika kompanijama za networking. Zbog svega toga, odlučili smo se na ovaj koncept konferencije. Inspiracija za organizaciju je također i u želji da Mostar dobije jedan ovakav događaj, koji će, nadamo se u budućnosti prerasti u prepoznatljiv brend, što je Grad i prepoznao, te je stoga i jedan od pokrovitelja.
Danas su cyber prijetnje jedan od glavnih razloga prekida poslovanja, a svatko od nas može biti najslabija ili najjača karika u obrani kompanije od cyber napada. Kako možemo biti spremni za nevidljivog neprijatelja?
Ono što sigurno znamo jeste da 100% zaštita ne postoji. Edukacija je jedna od ključnih stvari za podizanje svjesti o cyber kriminalu i svemu što se danas događa u „virtualnom“ svijetu. Ulaganje u infrastrukturu je neophodno jer tehnologija jako brzo napreduje a samim tim i cyber napadi postaju sofisticiraniji.
Kakva su predviđanja za budućnost, očekuje li nas porast cyber napada?
Na jednom od svojih predavanja u proteklom periodu sam pokazivao i statističke podatke koliki je porast cyber napada. Godišnji udio organizacija pogođenih napadima ransomwarea diljem svijeta od 2018. do 2023. se kreće od 55% (2018) pa sve do 72,7% za proteklu godinu.
Što onda možemo kazati, koliki je značaj održavanja ove konferencije u kompanije i institucije u Mostaru, ali i sam grad Mostar? U čemu se on ogleda?
Značaj je zaista ogroman, posebice ako uzmemo u obzir da u Hercegovini imate veliki broj tvrtki koji su veoma ozbiljni proizvođači i izvoznici u Europi, a ovakav događaj se nikada nije održavao na ovom području. Prije svega, želim istaknuti da je ovo jedinstvena prilika da upoznate predavače sa ogromnim predavačkim i inženjerskim iskustvom na jednom mjestu.
U konačnici, u Mostar smo uspjeli dovesti velika predavačka imena, kao i više od 200 sudionika iz cijele BiH. Slogan konferencije je VISION DAYS „Dani koji se pamte“, jer smo sigurni da će svi sudionici sa konferencije izaći sa sasvim drugačijim pogledima na IT sigurnost.
Kome je namijenjena, odnosno tko može biti sudionik?
Konferencija je namijenjena prvenstveno IT stručnjacima kao i menadžmentu kompanija, a sudionik može biti svako ko kupi konferencijsku kotizaciju u kojoj su uključena 2 dana predavanja, kave pauze i osvježenja, ručak oba dana u Hotelu Mepas, kao i pokloni sponzora. Upravo je završila prodaja Early Bird kotizacija gdje smo izuzetno zadovoljni odzivom. Sada je u tijeku prodaja Regular kotizacija, a vise detalja svakako mozete dobiti na oficijenoj web stranici konferenciji https://www.visiondays.ba
Konferencija će okupiti renomirane regionalne predavače. Koji su to predavači i teme o kojima će govoriti?
Velika predavačka imena ovo proljeće dovodimo u Mostar, a vjerujemo da je ovo tek početak jedne nove IT konferencije, koja će postati tradicija u našem gradu. Predavači koje smo uspjeli dovesti u Mostar dolaze iz cijelog regiona, od Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije i naravno Bosne i Hercegovine. Teško mi je sad izdvojiti bilo koga jer su sve to velika imena i stručnjaci u svojim oblastima. Fokus ove prve VISION DAYS konferencije će svakako biti tema IT sigurnosti kroz dva paralelna tracka IT Security i DevOps gdje će biti održano 20 predavanja u 2 dana konferencije.
Karijeru ste započeli relativno davno. Kako je došlo do toga i koji je to put bio?
Karijeru sam započeo u međunarodnim organizacijama od misije UN-a, do OESS misije u BiH pa sve do bankarskog sektora. Uglavnom uvijek se radilo o velikim korporacijama i imalo se dosta toga za vidjeti i naučiti. Ustvari cijeli moj život od ranog djetinjstva pa do danas je informatika. Često volim reći da je put bio od Commodore 64 računara pa sve do današnjeg cloud computinga. Želio sam pokrenuti neku svoju priču, krenuo sam sa edukacijama jer sam i zvanični Microsoft trener, pa do sistemske integracije servisa u srednjim i velikim kompanijama u regionu.
Prije deset godina sam osnovao svoju tvrtku DNS IT Consulting & Services koja se bavi sistemskim integracijama, IT sigurnošću kao i IT edukacijama. Najbolja reklama je i dan danas preporuka zadovoljnog klijenta. Rasli smo i razvijali se postupno i sada smo prepoznatljivi na tržištu gdje čuvamo naš slogan tvrtke: Sigurnost, Pouzdanost, Dostupnost.
Kao predavač bili ste sudionik mnogih konferencija. Koju možete izdvojiti kao najznačajniju za vašu karijeru?
Da, predavač sam već godinama na svim konferencijama u regionu, a i šire. Kao najznačajniju za moju karijeru svakako bih izdvojio Microsoft Network, konferenciju koja se tako tada zvala, gdje sam prvi put debitirao kao predavač na tako velikom događaju. Od tada sam redovan predavač, gdje dijelim binu sa renomiranim IT stručnjacima koji su danas prije svega moji prijatelji, pa onda kolege.
Sada ste i s druge strane, organizacijske. Je li teško pripremiti, ostvariti zamišljeno? Što će biti najveći izazov u organizaciji?
Za mene osobno najveći izazov u organizaciji ovako velikog događaja predstavljaju zadaci koji nisu vezani za IT struku, ali uz ostale ljude u timu vjerujem da će biti sve onako kako smo zamislili. Naš cilj je da svi sudionici ove Konferencije, posebno naši gosti u Mostaru, budu zadovoljni cjelokupnom organizacijom i onim što ćemo im ponuditi. Volim skromno reći da ćemo mi kao organizatori biti zadovoljni onoliko koliko budu zadovoljni naši posjetitelji. U današnje vrijeme se te povratne informacije jako lako i brzo dobiju, od evaluacije sudionika do postova na društvenim mrežama. Nama će utisci posjetitelja nakon konferencije biti putokaz za dalje. Na taj način ćemo dobiti smjernice što ljude zanima i koga bi iduće godine voljeli slušati.
Za kraj, možete li nam reći na koji način do kotizacija za konferenciju?
Želim se zahvaliti vama i svim medijima koji su nas podržali i objavili vijesti vezane za Vision Days IT konferenciju. Svi koji su zainteresirani, mogu se registrirati i preuzeti kotizacije vrlo lako putem oficijelne web stranice konferencije visiondays.ba ili direktno na linku https://visiondays.ba/uplata-kotizacije/
Važno je napomenuti da se kompanijama koje kupe 5 i više kotizacija, odobrava popust u iznosu od 5%.
Vidimo se u Mostaru, 23.i 24.05. ove godine uz slogan konferencije VISION DAYS „Dani koji se pamte“.
Intervju
EKREM SARAJLIĆ (SDP BiH Vitez); “ Velika koalicija stranaka u Vitezu sasvim je izgledna – ljudi ne da odlaze, ljudi bježe iz SBK – nitko neće s SDA!“
1. Uspostava vlasti na državnom nivou je okončana, a na entitetskom nivou provodi se kraju. Čini se kako je zahtjevan projekt opstanka velike koalicije ipak uspio, a kako stvari stoje čini ti će novu vlast u partnerstvu sa strankama iz hrvatskog odnosno srpskog naroda. Kako komentirate tu, moglo bi se reći jednu sasvim novu pojavu na političkim horizontima u BiH, ujedinjena koalicija stranaka je detronizirala SDA i ukinula njenu dominaciju na svim razinama političkog predstavljanja (Predsjedništvo, razina BiH i FBiH)?
Sigurno da je ovo jedan novi momentum u političkim odnosima u Bosni i Hercegovini, oni su donekle i ustavno primorani, ali po prvi put od rata se dešava da će SDA otići u opoziciju ako gledamo entitetsku vlast u Federaciji BiH, HDZ BiH je van vlasti bio u dva navrata, dok SDA niti jednom. Privodi se kraju proces koji je bio mukotrpan i sigurno najteži za lidera SDP BiH Nermina Nikšića koji je dao najveći doprinos za opstanak koalicije okupljene oko SDP BiH. SDA još uvijek ne želi priznati da su van parlamentarne većine, te da niko ne želi sa njima u vlast, zanimljivo je da su preuzeli HDZ-ovu taktiku borbe za vlast na način legitimnog predstavljanja kroz Dom naroda FBiH i blokadama oslikanog u potpredsjedniku FBiH Refiku Lendi. Mislim da koncept povjerenja, uvažavanja i programskog djelovanja koji je “trojka” prenjela iz Kantona Sarajevo može biti uspješan projekat i na drugim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Vjerujem da ćemo fokus sa etnonacionalnih pitanja prebaciti na suštinska pitanja poput ekonomskih pitanja i druge stvarne probleme građana inače ćemo ostati bez građana i Bošnjaka i Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.
2. Za nešto više od godinu dana biti će održani lokalni izbori u BiH, koliko je realno očekivati da se scenarij o “velikoj koaliciji” stranaka osmorke prepiše i na lokalnim razinama jer poznato je kako se SDA barem u SBK pokazao kao nepobjediv politički faktor? Može li se očekivati novi pristup i na lokalnim razinama?
SBK je kanton sa posebnim režimom i baš taj status omogućava i HDZ-u i SDA-u apsolutnu dominaciju. Činjenica je da je SDA u našem kantonu na zadnjim izborima doživjela dodatni rast što je pomalo neobjašnjiv politički fenomen imajući u vidu da koalicija SDA-HDZ BiH su od Srednjobosanskog kantona stvorili “zadnjebosanski kanton” iz kojeg ljudi bježe glavom bez obzira, jer je životni standard puno niži od onog u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom kantonu ili Zeničko-dobojskom. Mora se napraviti novi pristup u SBK, ali i u Vitezu kada je u pitanju opoziciono djelovanje, te je potrebno određeno okrupnjavanje opozicije u Vitezu čemu sam bio zagovornik i prije Lokalnih izbora 2020.godine, a što se nije desilo, te su izbori pokazali da je neophodno. Ubjeđen sam da ako detroniziramo politike straha, etnonacionalnu homogenizaciju i odnose unutar vlasti na lokalnom nivou, te pokažemo da možemo biti istinska promjena, vjerujem da će ljudi prihvatiti taj princip kao što se to desilo na prethodnim Općim izborima u BiH.
3. Očito je kako je SDP BiH lider političkog koncepta velike koalicije na višim razinama. Da li u Vitezu razmišljate o tom pristupu te da li teku razgovori između predstavnika stranaka koje su formirale vlast na razini države i entiteta i da li će te kao predsjednik SDP BiH u Vitezu pokrenuti takve konzultacije?
Vrijeme će pokazati koliko smo napravili u sazrijevanju ideje o okrupnjavanju opozicije u Vitezu, ali sigurno da SDP u Vitezu kao jedina parlamentarna stranka opozicije u Općinskom vijeću Vitez mora preuzeti odgovornost da pokrenemo taj proces i svjesni smo toga. Ne bih želio otkrivati detalje koncepta koji bi mogao zaživjeti, ali sigurno da se razgovara o tim temama i pitanjima i to nije tajna, ima još vremena da taj proces dovedemo do željenog rezultata. Lično se zalažem za kreiranje prije svega dobrih međuljudskih i iskrenih odnosa između političkih predstavnika unutar opozicije i mislim da imamo te odnose na zavidnom nivou, te da možemo iskreno i otvoreno razgovarati o svim temama i problemima koje muče naše građane, te zajednički uticati na njihovo rješavanje. Uvijek sam bio optimista i sad sam, jer drugačije ne bih mogao biti društveno-politički aktivan. Vjerujem da će Lokalni izbori 2024.godine donjeti društveno-političke promjene za kojima građani vape. A programska koalicija bi mogla donjeti sasvim novi politički okvir u našoj lokalnoj zajednici što će dovesti do poboljšanja životnog standarda u Vitezu, te rješavanja nagomilanih problema poput komunalne naknade, rasvjete, vode, kanalizacije, loše putne infrastrukture. Vitez zaslužuje da u njemu demokratija dobije stvarne obrise postojanja i pluralizam mišljenja.
Centralna.ba
Intervju
IVAN VIDOVIĆ: Vitezu treba politika koja će pitati ljude kako žive
Nakon što je Vitez ovih dana poprilično okupirao medijski prostor različitim događanjima vezanima za političku scenu ovoga grada za intervju smo zamolili Ivana Vidovića (HDZ1990), bez ikakve sumnje najaktivnijeg “oporbenjaka” ovog grada koji je zahvaljujući svojoj spremnosti da kritizira i javno komunicira pojedinac koji je osvojio najviše glasova na proteklim Općim Izborima 2022. bar kada je u pitanju oporbena scena ovoga grada.
1. Možete li nam ukratko opisati kako ste se odlučili i kada politički aktivirati
U političkom životu Općine Vitez prisutan sam duži niz godina. Kao dio političkog podmlatka aktivirao sam se 2006/7. Nezadovoljan političkim ambijentom i procesima koji su obilježili 2011/12 godinu, ali i iz privatnih razloga povukao sam se iz aktivnog djelovanja. Na posljednjim izborima prihvatio sam biti dio novog projekta s razmišljanjem kako treba pokušati mijenjati stvari, a ne govoriti svi su oni isti jer nisu svi isti.
2. Interesantno je kako ste na proteklim izborima praktično od političkog autsajdera u Vitezu došli do osobe koja ima najveći broj glasova kada je u pitanju bila opozicija u Vitezu
Ja sam rođeni Vitežanin, a uz Ramljake prezime Vidović je najbrojnije u Vitezu. Znaju me ljudi, znaju moju obitelj, roditelje, djedove, bake.
Mi smo radnička obitelj i sve što imamo stekli smo vlastitim radom i zalaganjem. Nikoga nismo prevarili niti smo što ukrali. Komuniciram otvoreno s ljudima, znam što su problemi Viteza i ljudi koji ovdje žive. Bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost ili neki drugi vid različitosti ne postoji osoba u Vitezu koju ne mogu u “oči pogledati”. Volim ljude i svima prilazim otvoreno bez fige u džepu. Mislim i da ljudi, u ovom slučaju birači poštuju takav pristup i to su nagradili.
3. Možete li nam prokomentirati trenutna zbivanja na političkoj sceni i Vitezu kao i činjenicu da se mediji bave određenim političkim pojavama i zbivanjima koja nisu u skladu s onim što su pojedini dužnosnici promovirali na izborima
Vitez kao politička zajednica ne razlikuje se mnogo od drugih sredina. Linija dvije vodeće stranke iz dva naroda ima ekskluzivitet i u Vitezu. Jedni rade kod “svojih” što hoće, a drugi kod “svojih” i na žalost nitko ih u tome ne korigira. Ako se i pojavi netko tko odudara od tog šablona najčešće izgleda kao “posljednji Mohikanac”.
Posljednji glasovi koji dolaze iz ovog oporbenog bloka ukazuju na to da će se ipak određene stvari događati. Rekao bih da se scena usložnjava, a i treba da se usložnjava jer postojeći koncept ljudima nije ponudio mnogo toga dobroga. Štoviše, zloupotrijebljen je od nacionalnih oligarhija kako bi jedne plašili drugima, dok bi oni stjecali bogatstvo širom “lijepe naše i lijepe njihove”. Poštujući sve naše specifičnosti Vitezu treba politika koja će pitati ljude kako žive.
Kada je u pitanju politički proces on je sigurno kod svih aktera okrenut prema lokalnim izborima 2024. i Vitez kao središte političke i gospodarske moći već sad je vidljivo bit će i poprište političke utakmice u kojoj će birači, nadam se, imati napokon izbor između onih koji promoviraju istinski Vitez i njegove vrijednosti te imaju hrabrosti javno diskutirati o svim problemima i onih koji svojom šutnjom i moralno upitnim odlukama i radnjama Vitez su pretvorili u taoca nekoliko političkih osoba.
Vrijednost ovoga procesa je taj što se neće zaustaviti, a u konačnici vjerujem kako ćemo napokon i saznati ono što danas nagađamo o netransparentnom trošenju javnog novca. Osobno, sigurno ne planiram prešutjeti sve one pojave koje su iz bilo kojih razloga neispravne
4. Lokalni izbori su blizu što možemo očekivati kada je u pitanju politička utakmica u Vitezu
Na lokalnim izborima ćemo ponuditi politiku koja će “pitati ljude kako žive”. U tom segmentu već zajedno s mnogim društvenim akterima razgovaramo da ponudimo i programska načela pa da testiramo svakog kandidata uklapa li se u našu viziju Viteza.
Oprostite, možda će netko reći pa ti pripadaš stranci s nacionalnim predznakom. Točno, moj narod treba ono što treba i onaj drugi. Kad budemo odgovorni na toj razini vjerujem da ćemo biti i bolji i uspješniji kao zajednica. Nadmetanja na koja smo naučili nisu nam puno dobrog donijeli.
Ne odričem se nacionalnog ali u mjeri koja je bitna, sve povrh toga je valjanje u tridesetogodišnjem blatu. Poručujem i susjedima koji su u tom pogledu drugačiji od mene, da iskorače, da se ohrabre, da podrže nove ljude.
Takva politika će imati snage ispraviti nepravde i hrabrosti pitati gospodo što je s onom cestom, rasvjetom, zašto nema vode, zašto je grad prljav, zašto pogodujete i lažete?
5. Vrlo jasno i direktno komentirate pojave u politici, javnost vas prepoznaje kao nekog tko ima hrabrosti komunicirati na taj način od kud ta volja i hrabrost
Nekada mi savjetuju da ne komuniciram na tako otvoren način ali ja ne znam drugačije. Ne smatram to nikakvom hrabrošću nego političkom odgovornošću. Svatko treba da pita, da postavlja pitanja i traži odgovore. Naša građanska svijest je spala na komentare na društvene mreže umjesto da tu energiju kanaliziramo u institucionalno djelovanje. Pozivam Vitežane da u tom pogledu djeluju. Nemam oraha u džepu, niti se koga stidim. Svi mi znamo što su naši problemi ako ih možemo komentirati neformalno onda možemo i sa načelnikom, ministrom, vijećnikom, predsjednikom mjesne zajednice. Nevjerojatna je snaga naroda, birača ali to ljudi trebaju shvatiti i prihvatiti. To je koncept koji ćemo ponuditi. Ljudi mogu sve.
Na tom tragu je i pojava novih ljudi na političkoj sceni koje upoznajete ovih dana, kako smo u pozadini određenih političkih procesa kompletirali veliki broj ljudi koji upravo ovako promišljaju i još uvijek tragamo za onima koji imaju hrabrosti i volje da urade pozitivne promjene u našoj općini bez obzira na sve prepreke koje nam se svakodnevno postavljaju. Poruka za one koji se nadaju kako ćemo odustati i zašutjeti, na njihovu žalost to se neće dogoditi bit ćemo još glasniji i jasniji, to se zove DEMOKRACIJA. Pojedinci su poprilično zaboravili da je upravo to ono za što su se i naši branitelji borili.
6. Imamo li za kraj neku najavu onoga što bi se moglo događati na političkoj sceni u Vitezu
Posve jasno je da više ništa neće biti isto. Imamo kapaciteta formirati cjelovite liste s cijelog područja Općine Vitez. Nećemo pasti na klasično prebacivanje odgovornosti po principu kako bi mi trebali biti odgovorni prema narodu i povlačiti se. Toga više nema, mi smo politički rivali i ponudit ćemo političku utakmicu. Odgovornost je uvijek na onom većem i snažnijem. Komunicirat ćemo otvoreno i nuditi politike koje će značiti promjenu. Nismo strašljivi, nismo kupljeni, nismo ucijenjeni. Imamo odgovornost ponuditi ljudima drukčije politike. U svakodnevnom razgovoru vidimo kako je puno nezadovoljnih. To nezadovoljstvo je i nama bio poticaj. Bit ćemo glas tih ljudi i po njihovoj mjeri ćemo se ponašati.
AUTOR: D.I.
Intervju
BLAŽENKO ČEČURA (HDZ 1990): Preživio sam pakao “Osmice” ali teško preživljavam nepravdu i šutnju hrvatske politike, Cvitanovića doživljavam časnim i nacionalno odgovornim političarom
Razgovarali smo s Blaženkom Čečurom, osobom koja je preživjela tragediju na Osmici u Vitezu te ga zamolili za kratak osvrt. Što je to što obiteljima stradalih najviše smeta i da li još uvijek imaju nade da će odgovorni biti privedeni licu pravde.
“Vladajuće političke strukture posljednjih godina se koriste raznim metodama i praksama kako bih zadržali vlast i pozicije na kojima su skoro 30 godina. Ovo govorim kao čovjek koji je preživio pakao viteške “Osmice”, koja je obilježila moje rano djetinjstvo, osjetivši svu golgotu rata. Smatram da mogu i da imam pravo javno govoriti o prvom i najvećem stradanju djece koje se dogodilo i za koje još nitko nije odgovarao. Naši ljudi koji nas predstavljaju spomenik koriste isključivo kao prozor i političku pozornicu. Neću reči da nemaju emociju ali ništa ili vrlo malo je napravljeno za kažnjavanje odgovornih. Preživio sam pakao “Osmice” ali teško preživljavam nepravdu i šutnju hrvatske politike. Ne samo ja, nego sve obitelji koje su pogođene ovim teškim stradanjem. Osmica je najveća mrlja u našoj ratnoj povijesti, a posebno zbog toga što nitko nije odgovarao za isto. Čak se i vrlo rijetko spominje, osim kada su obljetnice i sjećanja. Moja obitelj i ja smo izgubili brata, a ja sam izbjegao smrt s bolnim posljedicama ranjavanja, ali sve to je ostavilo teške rane osobito duhovne i psihičke, kako meni i mojoj obitelji tako i za moj narod, istiće Čečura.
Gledajući 30 godina lutanja i ne reagiranja hrvatske politike prema ovom zločinu barem kod nas nije umanjilo željom da se pritisnu institucije i kazne odgovorni. Mi se još uvijek nadamo kako će odgovorni biti privedeni licu pravde.
Mi nismo izgubili nadu, ali smo umorni od svega, krajnje iscrpljeni, svake godine slušajući jednu te istu priču. Međutim, moram napomenuti kako je sam dolazak i ona topla ljudska gesta kojom se odnosio prema ljudima pogođenih ovom tragedijom i sudbinom od gospodina Cvitanovića koji je izbjegao parade, ne želeći se slikati kod nas radilo osjećaj da postoje drugačiji vrijedni podrške. Sama gesta kojom nije želio koristiti Osmicu u političke svrhe, meni je bio dovoljan. To je bio motiv da se i sam uključim i dadnem svoj doprinos zajednici i narodu, ne dopuštajući nikom da zloupotrebljava tragediju na Osmici. Naš opstanak kao naroda i bolje sutra za djecu i obitelj ne leži u bježanju od istine ili tražeći “obećane zemlje” već da uzmemo sudbinu u svoje ruke i da pokažemo svakome ko ruši ili želi drugačiju politiku od one koja je ispravna da im nećemo dopustiti. Nedopustivo je da žrtva hrvatskog branitelja i čovjeka u Lašvanskoj dolini bude toliko ponižena. Sramotno je da niti jedno ozbiljnije stratište hrvatskog naroda u BiH nije kažnjeno. Tu držim odgovornim cijelu hrvatsku politiku koja se pokazala ili nesposobnom ili ih to ne zanima. Vjerujem kako će doći vrijeme da se i te stvari promijene, istiće Čečura.
Centralna.ba
Društvo
Papa Franjo- Mir, potreban nam je mir
Vatikanski mediji su u povodu 10. obljetnice izbora za Papu, koja se slavi 13. ožujka 2023., objavili razgovor sa svetim ocem Franjom.
„Prvo što mi dolazi na um jest da mi se čini kao da je to bilo jučer…“. To je prva misao koju je papa Franjo rekao u razgovoru o desetoj obljetnici početka njegova pontifikata. Deset godina proživljenih u „napetosti“ – kaže Papa – u vremenu koje je važnije od prostora i u kojemu su se izmjenjivali susreti, putovanja, lica mnogih ljudi.
Na pitanje što želi podijeliti sa svijetom u prigodi tog važnog trenutka za njegov život i njegovu službu, Papa odgovara: Vrijeme pritišće… žuri. I kada želiš uhvatiti danas, to je već jučer. Ako pak želiš uhvatiti sutra, još ga nema. I ti se nalaziš u toj napetosti jednoga danas koje je jučer, a nije sutra. Živjeti tako novost je. Mislim da je proteklih deset godina bilo tako: napetost, život u napetosti.
Od tisuća audijencija, stotina posjeta biskupijama i župama te od četrdeset apostolskih putovanja u svaki kutak svijeta, Papa u svom srcu čuva točno određenu uspomenu. Naziva ju „najljepšim trenutkom“. Riječ je o susretu na Trgu svetoga Petra sa starijim osobama, odnosno o audijenciji s bakama i djedovima iz cijeloga svijeta, održanoj 28. rujna 2014. godine.
Starije su osobe mudrost i mnogo mi pomažu. I ja sam star, zar ne?
Bilo je i ružnih trenutaka, a svi su vezani za strahote rata. Najprije posjet vojnim grobljima u Redipugli i Anziju, komemoracija iskrcavanja u Normandiji, zatim molitveno bdjenje za sprječavanje rata u Siriji, a sada okrutnost koja se živi u Ukrajini već više od godinu dana.
I mislim na majke koje dobiju pismo u kojemu piše: „Gospođo, čast mi je reći Vam da ste majka heroja. Ovo je medalja“. Pismo, medalja, ali sina nema.
On, biskup koji je došao s kraja svijeta, nije očekivao da će biti Papa koji vodi opću Crkvu u vrijeme trećega svjetskog rata.
„Nisam to očekivao… Mislio sam da je Sirija poseban slučaj, jedinstven, ali onda je tu bio Jemen, tragedija Rohingya u Mjanmaru. Ali, iza ratova stoji industrija oružja, to je đavolski.
Pritom je Papa ponovno spomenuo stručnjaka koji mu je rekao da kad se godinu dana ne bi izrađivalo oružje, nestalo bi gladi u svijetu.
Boli me kada vidim mrtve, mladiće – bilo Ruse bilo Ukrajince, ne zanima me – koji se ne vraćaju. Teško je to podnijeti.
Jorge Mario Bergoglio stoga nema dvojbi oko toga što zatražiti od svijeta kao dar za tu važnu obljetnicu: „Mir, potreban nam je mir.“
Posljednje je misli Papa usmjerio snovima od kojih se – kako uvijek govori – nikada ne smije odustati jer su usko povezani sa sjećanjem za budućnost.
Tri su Papina sna; za Crkvu, za svijet i za one koji upravljaju svijetom, san za čovječanstvo: Bratstvo, suze, osmijeh… Ljudsko bratstvo, svi smo braća, valja ponovno uspostaviti bratstvo. Osim toga, naučiti ne bojati se plakati i smiješiti; kada čovjek zna plakati i smiješiti se, to je osoba koja čvrsto stoji na zemlji, a njezin je pogled upravljen prema horizontu budućnosti. Ako zaboravimo plakati, nešto nije u redu. Ako zaboravimo smiješiti se, to je još gore.
Papa Franjo je na kraju zahvalio i uputio svoj blagoslov svima koji putem valova Vatikanskoga radija slušaju njegov glas na svim geografskim širinama i koji mu u ovim trenutcima šalju poruke s čestitkama, objavio je Vatican News, a prenosi međugorje.info.
Intervju
ZDENKO KOLAK(HDZ1990): Nakon raspuštanja općinskih i županijskih organizacija očekujemo još bolji i jači HDZ1990
U kratkom intervjuu sad već bivši predsjednik županijske organizacije HDZ1990 Zeničko Dobojskog Kantona Zdenko Kolak komentirao je nastup svoje stranke na prošlim izborima kao i predstojeće unutar stranačke izbore.
Kao prvo moram istaknuti kako je HDZ1990 u Zeničko Dobojskom Kanotnu ponovno vodila jednu nacionalno odgovornu politiku u kojoj je na zajedničkoj listi s HDZ-om BiH i svim strankama HNS ponovno ostvarila dobar rezultat i tako zadržala vrlo važnu političku poziciju Hrvata ovoga Kantona koja se manifestirala i kroz izbor delegata u Dom naroda.
Trenutno smo u fazi unutarstranačkog izbornog procesa gdje su raspuštene sve općinske organizacije kao i županijska. Proces unutarstranačkih izbora za našu Županiju kao i za Županiju Središnja Bosna i Posavsku Županiju vodi zastupnik u Parlamentu FBiH, povjerenik i zamjenik predsjednika Stipe Tokić i očekujemo kako ćemo u tom procesu ponovno izabrati osobe koji će voditi stranku u sljedeće 4 godine.
Sam unutarstranački proces koji se vodi u svim našim organizacijama nakon njihovog raspuštanja sigurno će proizvesti još bolji i organiziraniji HDZ1990, stranku koja i na ovaj način pokazuje kako je otvorila prostor mladim ljudima.
Centralna.ba
Intervju
ANTO BILIĆ(HDZ1990): HNS je skupina političkih stranaka koje ne postoje, tražit ću izlazak iz HNS-a
Za komentar cjelokupnog postizbornog procesa pitali smo i predsjednika HDZ1990 Antu Bilića.
“Nismo opterećeni sudjelovanjem u vlasti jer to ni u proteklom periodu nismo bili, djelujemo samostalno kao koalicija HDZ 1990-HSP BIH i HB sa dva zastupnika u Županijskoj skupštini Središnje Bosne i jednim zastupnikom u Parlamentu F BiH.
Treba napomenuti kako je HDZ1990 je u proteklom mandatnom periodu bio prekretnica za uspostavu vlasti u županiji Srdišnja Bosna”.
Bilić je prokomentirao i odnose u samom HNS-u
“Ako gledamo ono na što se HDZ BiH kroz takozvani HNS stalno poziva, legitimni predstavnici su one stranke koje imaju većinu u Domu naroda P F BiH, odnosno u klubovima naroda u Domu naroda P F BiH.
Za mene osobno i uvažavajući i to i takvo gledište legitimni predstavik bošnjaka je SDA sviđalo se to kome ili ne.
To je naravno kao i sve do sada HDZ BiH izigrao, ali postavljam pitanje tko će odgovarati za ovaj presedan kada se isto preglasavanje desi Hrvatima u tom istom domu u budućnosti.
Moje mišljenje o HNS je opće poznato i više je suludo i neozbiljno tu tvorevinu HDZ BiH i Dragana Čovića nazivati bilo kojim imenom nego najvećom štetočinom Hrvatskog naroda.
To je nažalost skupina političkih stranaka koje ne postoje čiji predsjednici su izabrani prije nekih dvadeset i više godina i imaju još uvijek u svom džepu pečat stranke koji je jedini potreban da bi ste služili HDZ BiH i Draganu Čoviću koji će vama i tim i takvim ipak zadovoljiti osobne interese, čak će neki biti imenovani i kao ministri ili pomoćnici ministara u BiH.
Zauzvrat, ti i takvi podobnici provode politiku širenja mržnje prema drugima i optužujući druge za neuspjeh i nestajanje naroda a pod plaštom HNS a provode politiku parazitskog hrvatstva, moralne i kulturne zapuštenosti, zaglupljivanja naroda da svi moraju biti HDZ BiH Jednako HNS.
To je u biti politika zaljubljena u samu sebe koja je lišena svake samokritike , politika koja je nastala s ciljem da mala grupa ljudi izrabljuje cijeli narod.
Ja nikada neču biti dio te i takve politike i od predsjedništva HDZ 1990 ću i ovaj put jasno tražiti izlazak iz HNS koji neuvažava ni svoje deklaracije koje donosi jer se i one već sutradan kose s njihovom nezdravom politikom.
Mi iz Središnje Bosne to i tako lažno hrvatsvo nećemo poštovati niti uvažavati i vjerujem da će i predsjedništvo HDZ 1990 konačno donijeti pravu odluku kada je u pitanju HNS.
Važno je naglasiti i kako nitko, baš nitko iz tog HNS-a ne pozove HDZ 1990 na razgovore oko barem minimalne suradnje u interesu naroda je stvar koja je prelila čašu i mi kao stranka barem kada je u pitanju Sredipnja Bosna ćemo naći načina kako tome politički kvalitetno odgovoriti” stoji u izjavi predsjednika HDZ1990 Ante Bilića.
Centralna.ba
Intervju
Intervju Ivana Križanovića o tradicijskoj kulturi za radiopostaju Mir Međugorje
Umjetnički voditelj folklornog sastava HKD-a “Napredak” podružnica Busovača, Ivan Križanović je gostovao u emisiji “Sitan kamen do kamena” radio postaje Mir Međugorje.
U prvom dijelu intervjua je govorio o osobitostima tradicijske kulture Hrvata Busovače, o ljubavi prema očuvaju tradicije i identiteta te bogatstvu onoga što su nam u naslijeđe ostavili naši stari. Poslušajte prvi dio intervjua, a nastavak će biti uskoro.
Intervju
MEKIĆ ZA VITESKI.BA: Nije Domiću nikakav spin, tražimo ministra iz reda srpskog naroda; nema više koalicije ni u kantonu ni u općinama
U nedavnom intervjuu ua naš portal centralna.ba predsjednik Stranke demokratske akcije u Središnjoj Bosni Asim Mekić je izjavio: “Pošto smo stranka s većinom mandata ministar iz reda srpskog naroda treba da bude predložen od strane SDA”. Ova izjava rezultirala je velikim interesom medija i javnosti, a prošloga tjedna je ministar u Vladi te tajnik ŽO HDZ BiH ŽSB Bojan Domić kazao kako vjeruje da pozicija ministra iz reda srpskog naroda neće biti kamen spoticanja, te je u svojoj izjavi, komentirajući navedeno mjesto u Vladi ŽSB rekao: “To su već spinovi određenih krugova koji nemaju čak veze ni sa SDA. Netko pokušava napraviti problem između HDZ-a i SDA. Niz ciklusa to nije bio problem, ministra iz reda srpskog naroda predlagao je HDZ uz suglasnost SDA. Vjerojatno ista formulacija ide i dalje”.
Asima Mekića je u svojoj kratkoj izjavi za portal viteški.ba ponovio i rekli bi još više zaoštrio stavove svoje stranke u odnosu na dosadašnjeg koalicijskog partnera. Izjavu prenosimo u nastavku:
1. Molimo Vas da za čitatelje portala viteški.ba pojasnite Vašu poziciju kada je u pitanju popunjavanje Vlade ŽSB, konkretno imenovanje ministra iz reda srpskog naroda te kako tumačite navod da se radi “o spinovima koji nemaju veze sa SDA” iako ste Vi kao predsjednik SDA u Središnjoj Bosni sami dali izjavu. Kada je u pitanju imenovanje Vlade ŽSB ono je propisano Ustavom i zakonima ŽSB, tako da Vladu čini premijer i 8 ministara – 4 iz reda bošnjačkog, 4 iz reda hrvatskog i 1 iz reda srpskog naroda.
U sadašnjoj, još uvijek aktualnoj Vladi SBŽ, ministre iz reda bošnjačkog naroda predlagala je SDA, i HDZ se tu nije uplitao u prijedloge, a ministre iz reda hrvatskog naroda je predlagao HDZ također bez miješanja SDA. Tično je da je ministar iz reda srpskog naroda bio predložen od strane HDZ-a, ali nije mogao dobiti „prolaz“ bez suglasnosti SDA. Ovo ili slično je bilo i u proteklim mandatima. Ovaj put SDA traži da predloži ministra i to bez saglasnosti HDZ-a, to jest kao što predlaže i Bošnjake, a sve imajući u vidu izborni rezultat. SDA ima 11 zastupnika u Skupštini ŽSB i bez nas se Vlada ŽSB ne može formirati. Isto tako, DF sa svoja 2 zastupnika će nam dati podršku, tako da je to 13. Još preciznije rečeno, pošto je DF „multinacionalna“ stranka, imaju zastupnicu u Skupštini ŽSB iz reda hrvatskog naroda, od nas traže da predlože ministra iz reda srpskog naroda, što se nama čini logičnim i opravdanim, i to ćemo i podržati.
2. Također, molimo Vas da u praktičnom smislu pojasnite što znači Vaš navod iz ranijeg intervjua: “Slijede i općinski izbori i sigurno u svim općinama gdje SDA bude imala kapacitet ova stranka će naći novog koalicijskog partnera iz reda hrvatskog naroda, a to neće biti HDZ BiH”?
Istina je da sam rekao, i tu nema nikakvog spinovanja, da ćemo na sljedećim, općinskim izborima tražiti i podržati novog koalicijskog partnera iz reda hrvatskog naroda. Sve pozicije koje sada pripadaju HDZ-u ostale bi i dalje na raspolaganju hrvatskom narodu, ali iz neke druge političke stranke. Da budem još precizniji: tamo gdje HDZ ima „apsolutnu vlast“ u Kreševu, Kiseljaku i Vitezu, sve drže u svojim rukama. Svi direktori javnih poduzeća, ustanova i institucija su iz reda hrvatskog naroda, a u svim općinama gdje su načelnici Bošnjaci, i gdje SDA ima većinu, to nije tako. To je podijeljeno ravnomjerno, imajući u vidu popis stanovništva i izborni rezultat. Ovo nije spin niti je ovo neka prijetnja. Ovo je samo odgovor HDZ-u na njihove poteze. Jednostavno, ukoliko ne budemo partneri na federalnom i županijskom nivou, onda nećemo biti ni na općinskom, što bi moglo imati negativne posljedice, i što niti u jednom slučaju ne želimo. Nije do nas. Vjerujte da ovo traže u svim općinskim organizacijama gdje SDA ima kapacitet da provede naprijed navedeno.
3. Kao dvije županije s posebnim statusom HNŽ i SBŽ vrlo pažljivo se pristupalo prilikom formiranja vlasti u ta dva prostora, što je praktično značilo kako su isti partneri činili vlast u te dvije županije. U svom intervjuu ste i najavili kako će to i ovaj put biti logika koju će koristiti SDA. Što u praktičnom smislu to može značiti ukoliko se u HNŽ-u vlast formira bez SDA? Hoćemo li ovdje imati vladu u “tehničkom mandatu”, zapravo cijeli mandat?
Treće pitanje se odnosilo na uvezanost ŽSB i HNŽ kao županije sa posebnim režimom, jer se vlade imenuju dvotrećinskom, a ne natpolovičnom većinom, a nekada su se i zvale županije sa posebnim režimom. Tu i vidim nekakvu povezanost jer je suština Federacije upravo u ova dva prostora, a u svim drugim županijama jedan od konstitutivnih naroda je dominantan. Prema tome, ukoliko bude problema u ovom smislu moguće je da postojeća Vlada u našoj županiji ostane na duži period, što ne bi bilo dobro. Još jednom da kažem: na nivou Federacije BiH SDA ima većinu u Klubu Bošnjaka. Imamo podršku jednog izaslanika iz reda DF-a, što je ukupno 13 izaslanika. Takozvana osmorka ima ukupno 10 što znači da ne mogu ni predložiti predsjednika/potpredsjednika Federacije BiH, a koji treba da predlože premijera za imenovanje Vlade Federacije BiH. Apsurdno je od SDA tražiti podršku za nešto što u startu nije moguće i za što nemaju pravo ni zakonsko uporište stoji u izjavi predsjednik KO SDA Asima Mekića za portal viteski.ba
Centralna.ba