Danas 27.5.2023. navršava se devet punih godina od ubojstva Joze Kafadara, koji je 27. svibnja 2014. godine ubijen dok se, jašući vlastitog konja, vraćao kući iz susjedstva.

Pronađen je u selu Šušanj koje administrativno pripada općini Zenica. Zašto za ovakvo hladnokrvno ubojstvo, koje je počinjeno iz automatske puške, pri čemu je ispaljeno više pojedinačnih hitaca, ni dan danas nitko nije odgovarao?
Tko je i zašto ubio Jozu Kafadara, nije otkriveno ni devet godina kasnije. Unatoč raznim tragovima i pronađenim potencijalnim dokazima, saslušanim brojnim svjedocima, ni devet godina kasnije još nitko nije osumnjičen za ovaj zločin.
Obitelj traži maksimalan angažman istražitelja, koji unatoč svim dostupnima sredstvima, tragovima i dostupnim informacijama, ne daju apsolutno nikakve rezultate. Postavlja se pitanje je li ovakav izostanak inicijative nadležnih istražnih organa rezultat nedostatka odgovornosti, nedostatka volje za rješavanjem ovakvog brutalnog zločina ili jednostavno nedostatka znanja? Što je potrebno poduzeti da bi se napravio iskorak u vezi s rješavanjem zločina teškog ubojstva? Istragu od početka vodi Federalna uprava policije i tužiteljstvo Zeničko-dobojske županije, koja je u potpunosti prestala izvještavati obitelj Kafadar o bilo kakvim pomacima i koracima koje poduzima u vezi s tim. Ono što najviše zabrinjava jest činjenica da su unatoč svim pronađenim tragovima sve istražne aktivnosti praktično obustavljene. Podsjećamo da je na mjestu zločina pronađen i izoliran DNK, pri čemu su povezani i pronađeni veliki brojevi lokusa, što ukazuje na to da bi počinitelj mogao biti netko iz lokalne zajednice. No, bez obzira na dostupne podatke i informacije, aktivnost istražitelja u potpunosti je izostala. Užasava pomisao na to da je ubojica i dalje na slobodi i postavlja se pitanje hoće li krivac ikada biti priveden pravdi i procesuiran, ako istražni organi ne rade svoj posao i ne poduzimaju ništa po pitanju pronalaska krivca?!
Obitelj nudi nagradu onome tko bude dati informacije koje bi dovele do otkrića počinitelja i poziva da se jave u Federalnu upravu policije ili nekome od članova uže obitelji.

Mole se institucije da nastave i ubrzaju istragu.

Manifestacijom „Dani sjećanja“ od 1996. godine općina Odžak se kroz razne sadržaje prisjeća na veliko stradanje žitelja svojega kraja, na tragična događanja u Odžačkom i podvučjačkom kraju. Obilježavanje Dana sjećanja na sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, odvija se vjerskim, znanstvenim, kulturnim i sportskim sadržajima i nizom manifestacija.

Središnja svečanost održana je danas, polaganjem vijenaca i molitvom za stradale u Drugom svjetskom ratu i poraću kod Spomen parka u Posavskoj Mahali. Misno slavlje tradicionalno se održalo na Nujića groblju, a predvodio ga je mons. dr. Pero Sudar, umirovljeni pomoćni vrhbosanski biskup.

Središnjoj svečanosti Dani sjećanja 2023. nazočio je veliki broj vjernika, predstavnici institucija svih razina vlasti, politički, vojni i vjerski dužnosnici, gosti iz drugih županija. Uz predsjednika HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH dr. Dragana Čovića, nazočili su dužnosnici županijske, entitetske i razine Bosne i Hercegovine.

Drago mi je da smo već duže vremena zajedno, uz ovo sveto mjesto, ja bih kazao, za sve dobre ljude, za dobro čovjeka i za hrvatski narod, 3411 križeva je nešto što nas treba svaki dan podsjećati na iskušenja prošlosti koja smo mi prošli ovdje na ovom mjestu, ali i diljem Bosne i Heregovine, Republike Hrvatske i zemalja u okružju. Na nama, koji smo i obilježili ovo mjesto na prikladan način, i dolazimo danas pomoliti se za sve one koji više nisu s nama, da na neki način gradimo život vrijedan čovjeka, da više nikada nemamo ovakva stradanja bilo gdje u svijetu, pogotovo tamo gdje mi na neki način utječemo svojim odlukama na kvalitetu života, znači u Bosni i Hercegovini. Ono što radimo, radimo upravo tako. Gradimo bolje sutra, da živimo jedni uz druge, da nam je svaki dan graditi najveće standarde prioritet, a s druge strane čuvamo svoju kulturu i baštinu i na taj način ćemo najbolje uraditi uz ove dane sjećanja za one koji su svoje živote dali za našu slobodu“, poručio je Čović u izjavi medijima prije svečanog programa u Odžaku prilikom obilježavanja „Dana sjećanja 2023“.

Manifestacija se održava pod visokim pokroviteljstvom dr. Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora, a supokrovitelji su Đuro Topić, predsjednik Vlade Županije Posavske i Nada Ćulap, načelnica općine Odžak.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je na sjednici u Sarajevu donijela Odluku o proglašenju 25.svibnja 2023. godine Danom žalosti na području Federacije Bosne i Hercegovine zbog godišnjice masakra tuzlanske mladeži na Tuzlanskoj kapiji 25.5.1995. godine.

Dan žalosti se obilježava obaveznim isticanjem zastave Bosne i Hercegovine na pola koplja, odnosno jarbola, na zgradama Vlade FBiH i institucija Federacije BiH.

Na Dan žalosti ne mogu se održavati programi kulturno-zabavnog karaktera na javnim mjestima u Federaciji BiH. Medijske kuće na teritoriji Federacije BiH dužne su uskladiti i prilagoditi svoje programske sadržaje Danu žalosti, piše na stranici Vlade.

Hrvatska delegacija predvođena predsjednikom Republike, dr. Franjom Tuđmanom, u New Yorku je 22. svibnja 1992. nazočila primanju u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.Taj svečani događaj obavljen je aklamacijom Opće skupštine, a istovremeno su u UN primljene Slovenija i Bosna i Hercegovina. Republika Hrvatska postala je 178. članica Ujedinjenih naroda (Slovenija je bila 176., a BiH 177. članica).

Predsjednik Tuđman održao je pred Općom skupštinom prigodni govor, u kojem je kao zanimljivost istaknuo da je ulaz u dvoranu skupštine izrađen od bračkog kamena i da se u parku iza palače Ujedinjenih naroda nalazi konjanička skulptura Spomenik mira hrvatskog kipara Antuna Augustinčića.

Pri kraju govora predsjednik Tuđman s ponosom je istaknuo da je on kao mladić  osobno sudjelovao u ratu protiv fašizma, piše portal povijest.hr.

Nakon govora ispred zgrade UN-a podignute su zastave Hrvatske BiH i Slovenije.

Pitanja oko događaja na Bleiburgu prije 78 godina iznova dovode do podjela u hrvatskom društvu. Pogledajte prikaz zbivanja iz svibnja 1945. što su postala simbolom i metaforom svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika.

Početak ove tragedije zbio se 15. svibnja 1945. godine, kada su se pripadnici Hrvatske vojske, točnije vojne snage Nezavisne države Hrvatske nastale 1944. spajanjem domobranstva i Ustaške vojnice s civilima počeli povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili im da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji.

Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu, no i oni su poslije predani Jugoslavenskoj armiji i gotovo svi pobijeni. Ovim događajima prethodili su mnogobrojni pozivi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pripadnicima kvislinških formacija s kraja 1944. i 1945. godine da ustanu protiv okupatora i prijeđu u njezine redove. Dio je doista prešao u partizanske redove, dok je drugi ostao u prvobitnim postrojbama vjernima nacističkoj Njemačkoj.

Osnažene partizanske postrojbe s gotovo 800.000 pripadnika raspodijeljenih u pet armija gonile su ostatke poraženih snaga sve do Koruške, a sudbini 170.000 pripadnika vojske NDH nije pomogao ni potez ustaškog poglavnika Ante Pavelića koji je nakon proboja Srijemskog fronta poslao specijalnog izaslanika Vjekoslava Vrančića savezničkom zapovjedništvu u Italiji te je zatražio pomoć.

Pavelićeve molbe bile su uzaludne jer se britanski feldmaršal Harold Alexander ravnao odlukama Teheranske konferencije, prema kojima se poslije rata nije dopustio opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine, pa je odbio primiti Pavelićeve emisare te ih je poslao u zarobljenički logor, a ‘Memorandum Vlade NDH’ neotvoren je poslao Titu u Beograd.

Prema izvješću štaba 12. divizije Jugoslavenske armije, sačinjenim odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 pripadnika poražene vojske NDH. Partizanske snage koje se od ožujka 1945. nazivaju Jugoslavenska armija zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle su dublje na područje pod svojom kontrolom te su velik broj tih ljudi pobile u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, u Maceljskoj šumi i na mnogim drugim manjim stratištima, dok na samom Bleiburgu nisu zabilježeni pokolji zarobljenika.

Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Blajburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima sljedećih mjeseci, a ti su se događaji u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazivali križni putovi i zapravo su bili marševi smrti.

Valja napomenuti kako su tih dana na području Koruške uglavnom izručene oružane snage NDH, ali i slovenski domobrani, četnici, ljotićevci, nedićevci te velik broj zarobljenih ruskih kvislinga koji su izručeni tadašnjem Sovjetskom Savezu. Većina pak četničkih snaga uglavnom je izbjegla izručenje jer su početkom svibnja prešle u Italiju i predale se američkim snagama. Amerikanci su smjestili četnike u logor kod Palma Nove, nakon čega su emigrirali u zemlje zapadne Europe i Sjedinjene Države.

Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima kako bi izbjegli pokolj koji je kasnije doista izvršila pobjednička strana. Međutim britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju ustaškog generala Ive Herenčića, već je izričito zahtijevao da se poražene snage moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik na terenu bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Nakon predaje vojnici i civili su vraćeni na područje Jugoslavije, da bi potom idućih mjeseci uslijedili pokolji koji su se događali prilikom provođenja zarobljenika kroz čitavu Jugoslaviju, u nekim slučajevima sve do južnih granica današnje Makedonije. Zarobljenici su tijekom tog križnog puta smještani u usputne logore, s tim da je samo manji broj ustaša i dužnosnika NDH izveden pred prijeke sudove, dok je većina žrtava pobijena bez ikakvog suda.

O tome tko će biti izdvojen iz zarobljeničke kolone odlučivali su samovoljni pojedinci partizani. Jedni su strijeljani zato što su imali činove, drugi zbog boje odora, ostali zbog vremena stupanja u vojsku, određenog zavičajnog podrijetla ili zato što su prepoznati kao zločinci. Oni koji su preživjeli križni put u sabirnim su logorima proveli do godine dana, nakon čega su, uz amnestiju, pušteni kućama.

Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim su detaljima najinformiraniji sudionici odlučili trajno šutjeti, dok je dokumentacija o događajima iz svibnja 1945. poprilično manjkava.

Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je ‘Ministar i pokolji’, izdana 1986. godine. Objavljivanje knjige podiglo je veliku prašinu u Velikoj Britaniji, čije su je vlasti vrlo brzo zabranile i povukle iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Njezin autor, grof Nikolaj Tolstoj, optužen je za klevetu te je u sudskom procesu zatvorenim za javnost osuđen na iznimno visoku novčanu kaznu u iznosu od milijun i pol funti, a k tome je još milijun funti platio na ime sudskih troškova. Bila je to najveća ikad izrečena novčana sankcija u Britaniji.

Tolstoj je, naime, u knjizi problematizirao ulogu Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije za svoje zasluge promoviran u lorda Stocktona, da bi 1957. postao britanskim premijerom. Autor u knjizi upućuje na dvije ‘kobne pogreške’ Britanaca koje smatra odgovornima za događaje što su uslijedili nakon što su izručili Kozake i ostale ruske kolaboracioniste Crvenoj armiji, a kvislinge, kolaboracioniste i civile iz Jugoslavije partizanima koji su u razdoblju poslijeratnih zločina pokazali iznimnu okrutnost i osvetoljubivost prema poraženima, ostavljajući tamnu mrlju na inače svijetloj borbi protiv fašizma i nacizma.

Širom svijeta danas se obilježava Svjetski dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. Ove godine se obilježava pod sloganom “Sve što radimo, radimo od srca”.

Ovaj datum obilježava se na dan rođenja Henrija Dunanta, osnivača Međunarodnog pokreta Crvenog križa i Crvenog polumjeseca i prvog dobitnika Nobelove nagrade za mir. Ujedno, ovim datumom počinje Tjedan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, koji traje do 15.svibnja.

“Svjetski dan Crvenog križa i Crvenog polumjeseca (CK/CP) je vrijeme kada slavimo duh humanosti koji vodi našu organizaciju i dan kada se prepoznaju pojedinci koji se ističu u svojim zajednicama i koji su u službi humanosti”, ističu iz Crvenog križa Federacije BiH.

Crveni križ Federacije svoje sugrađane tokom prethodne godine pomagao je kroz podjelu značajne humanitarne pomoći u vidu keš transfera, paketa hrane i higijene, odjeće, materijalno-tehničkih sredstava, zaštitne opreme, ali i kroz značajnu psihosocijalnu podršku građanima, migrantima i izbjeglicama.

Navode da Crveni križ Federacije BiH bilježi značajan porast svog članstva u odnosu na prethodnu godinu, te da je to jedan od najboljih pokazatelja njihovog rada.

“Više od 35.000 članova Crvenog križa i 3.000 aktivnih volontera dokaz su da humanost, nepristrasnost, neutralnost, nezavisnost, dobrovoljnost, jedinstvo i univerzalnost nikada ne izlaze iz mode. Više od 376.000 obroka podijeljeno je tokom prethodne godine u našim kuhinjama, pružena je podrška za oko 90.000 migranata i izbjeglica u vidu prve pomoći, psihosocijalne podrške ili podjele obroka, pruženo je više od 200.000 usluga našim sugrađanima starije životne dobi, prikupljeno je oko 28.500 doza krvi i osposobljeno više od 26.580 vozača iz prve pomoći“, istakao je generalni sekretar Crvenog križa Federacije BiH Namik Hodžić.

U Tjednu Crvenog križa tradicionalno će biti vršena distribucija markica Crvenog križa, a posebnu pomoć u vidu baby setova uručit će svim porodilištima u Federaciji BiH. Bit će organizirane akcije darivanja krvi, a volonteri i profesionalci održat će niz edukativnih radionica iz različitih oblasti – od prve pomoći preko djelovanja u nesrećama i kriznim situacija do diseminacije o Crvenom križu.

U općinama, gradovima i kantonima nastavlja se s podrškom građanima i zajednici kroz dodjelu različite vrste humanitarne pomoći, toplih obroka iz kuhinja Crvenog križa, socijalnih i usluga kućne njege.

Večeras će u periodu od 21.00 do 23.00 sata biti osvijetljena zgrada gradske Vijećnice u Sarajevu.

Međunarodni Dan primalja (babica) obilježava se svake godine 5. svibnja. Primaljstvo je jedna od najstarijih medicinskih struka, a prema zapisima iz povijesti medicine briga o rodiljama bila je  i pokazatelj društvenog razvoja još od antičkih vremena.

U Rimu su primalje – obstetrices – uživale veliko poštovanje. Njihova dužnost nije bila samo da pomažu kod poroda, već su i liječile, njegovale žene i djecu te nastupale kao sudski vještaci. Na području Hrvatske je u Vranjicu kraj Solina nađen spomenik primalji Eliji Soteri iz antičkih vremena, što je najstariji spomen primalje u našim krajevima.

U ime redakcije portala Centralna.ba svim primaljama čestitamo njihov dan, a posebno onima iz bolnice dr. Fra Mato Nikolić iz Nove Bile.

ISTOVREMENO VODE BORBU ZA DAH I ZA LIJEK…

Svjetski dan plućne hipertenzije obilježava se 05. maja, kada sva udruženja i asocijacije oboljelih širom svijeta raznim aktivnostima skreću pažnju javnosti na težak položaj oboljelih od ove rijetke, teške i neizlječive bolesti. Tu ulogu u našoj zemlji preuzelo je na sebe Udruženje građana oboljelih od plućne hipertenzije „Dah“ – u Bosni i Hercegovini, koje već devet godina zajedno sa ljudima dobre volje podiže svijest o ovoj bolesti.

Položaj oboljelih od plućne hipertenzije u Bosni i Hercegovini je veoma težak i različit ovisno o geopolitičkoj podjeli zemlje na entitete i kantone, zbog čega se naša zemlja ne može pohvaliti dobrim vijestima za ove pacijente. Nema jedinstvene institucije koja se bavi zdravstvom, ne postoji registar oboljelih, a lijekovi su izuzetno skupi, te su pacijenti često bez adekvatne terapije.

Upravo je takva situacija uslovila da većina aktivnosti članova Udruženja građana oboljelih od plućne hipertenzije „Dah“ – u Bosni i Hercegovini bude usmjerena na borbu za adekvatnu terapiju i medicinski tretman za sve PH pacijente u našoj zemlji, ali i, kako sami kažu, borbu protiv diskriminacije i marginalizacije.

Borba ovih ljudi za njihove živote je kontinuirana. Jedan od osnovnih ciljeva Udruženja “Dah” je da lijek „Revatio“ za sve pacijente u Bosni i Hercegovini bude na esencijalnim listama entiteta, kantona i distrikta. Cijena tog najjeftinijeg lijeka koji bolest drži pod kontrolom za mjesec dana je preko 500,00 KM. Ostali lijekovi za plućnu hipertenziju ili su puno skuplji ili nažalost uopće nisu dostupni u Bosni i Hercegovini.

Uprkos svemu, oboljeli okupljeni u ovom Udruženju su optimistični. Očekuju puno više dobrih vijesti za sve PH pacijente u našoj zemlji formiranjem nove vlasti. Kažu da je njihov problem sveden na činjenicu da su lijekovi izuzetno skupi, ali da svi zaboravljaju da se radi o veoma malom broju pacijenata, te da u konačnici za državu i ne bi bila velika sredstva kada bi se svakom pacijentu obezbijedio adekvatan lijek, samo im je potrebno razumijevanje i dobra volja onih koji odlučuju o njihovim životima.

O PLUĆNOJ HIPERTENZIJI

Plućna hipertenzija je bolest povišenog pritiska u plućnim krvnim sudovima koje zbog promjena uzrokovanih ovom bolešću postaju neelastični. Krv ne može kvalitetno cirkulisati i dolazi do slabijeg rada pluća i manjka kisika u organizmu. Oboljeli se suočavaju s problemima prilikom najmanjih napora. Onemogućene su im svakodnevne životne aktivnosti. I najmanji napor uzrokuje velike zdravstvene probleme. Osobe koje pate od ove bolesti naizgled djeluju zdravo i često se događa da ih okolina percipira kao zdrave, ali lijene, ljude koji ne žele obavljati određene poslove. Nažalost, potpuno pogrešno.

U Bosni i Hercegovini ne postoji registar oboljelih od plućne hipertenzije, te se broj osoba oboljelih od ove rijetke bolesti može iskazati samo statističkim podatkom – maksimalno 150-200 osoba u cijeloj državi. Moguće je i da ih još više živi s njom i ne znajući da je imaju jer doktori teško prepoznaju simptome čak i dvije godine nakon njihovog pojavljivanja. Upravo je to je problem u liječenju i prevenciji jer je ključno na vrijeme početi liječenje kako bi se spriječio razvoj bolesti i pogoršanja koja dovode do teške invalidnosti i smrtnosti.

Vera Hodžić, predsjednik Skupštine Udruženja

Danas se obilježava Svjetski dan slobode medija. Cilj obilježavanja 3. maja je podizanje svijesti o važnosti medijskih sloboda i njenih temeljnih načela.

Glavna skupština Ujedinjenih nacija (UN) proglasila je 3. maj Svjetskim danom slobode medija 1993. godine, a obilježava se na godišnjicu Windhoeške deklaracije, izjave o principima slobodnih medija koju je sastavila grupa afričkih novinara 1991. godine u Windhoeku, u Namibiji, s jedinstvenom vizijom – zaštititi temeljna prava slobodne štampe.

Ovom deklaracijom se podrazumijeva nezavisnost u odnosu na političke, ekonomske i vladajuće strukture.

Od 2003. do 2022. u svijetu je ubijeno 1.668 novinara, u prosjeku 80 godišnje, a najopasnijim zemljama za tu profesiju pokazali su se Irak i Sirija, doznaje se iz izvještaja udruženja Reporteri bez granica.

Najvećem riziku su izloženi novinari koji prate oružane sukobe u svijetu, ali mnogo njih je ubijeno i izvan oružanih sukoba.

U izvještaju Reportera bez granica i po njihovom Svjetskom indeksu medijskih sloboda za 2022. godinu, Bosna i Hercegovina je nazadovala u medijskim slobodama i nalazi se na 67. poziciji.