U srijedu, 16. travnja 2025. godine, obilježit će se godišnjica zločina nad bošnjačkim stanovništvom u Ahmićima kod Viteza. Centralni program komemoracije započinje jutarnjim pohodima „Put istine i sjećanja“ iz Zenice i Starog Viteza prema Ahmićima, te uključuje niz vjerskih i prigodnih sadržaja u znak sjećanja na stradale.

U 9:30 sati predviđeno je učenje Jasina na šehidskom mezarju u Starom Vitezu, dok komemorativni skup, kako prenosi Viteski.ba, u Multimedijalnoj dvorani u Ahmićima počinje u 10:45 sati, uz izravan video prijenos ispred dvorane.Nakon toga, u 12:00 sati planirano je polaganje cvijeća i odavanje počasti na spomen obilježju, a program će završiti klanjanjem podne-namaza i obraćanjem predstavnika vjerskog i političkog života u gornjoj džamiji u Ahmićima.

Organizatori pozivaju sve građane da se priključe obilježavanju i dostojanstveno odaju počast žrtvama.

Na Veliki četvrtak 15. travnja 1897. u popodnevnim satima preminuo je najbolji travnički sjemeništarac, a danas sluga Božji, Petar Barbarić, javlja Nedjelja.ba.

Život Petra Barbarića koji je trajao svega 23 godine može se podijeliti u četiri dijela: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Djetinjstvo u Šiljevištima-Klobuk

Petar je rođen 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk u Hercegovini. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, rođ. Tolj. Još se i danas u Šiljevištima čuva Petrova rodna kuća, koja je nedavno obnovljena i pretvorena u kapelicu. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka, a posljednjih godina na veliko se sadi i uzgaja smilje.

Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no unatoč tome imali su brojne obitelji. Petrovi su roditelji imali su devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, zajednička večernja obiteljska molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.

Petrovi roditelji bili su pismeni što je bila rijetkost za ono doba. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi Petrovi učitelji. Sve vjerske vrijednosti usadili su svojoj djeci duboko u dušu pa je najstariji sin Marko postao franjevac, a Petar je pošao u Sjemenište u Travniku.

Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim dužnostima ono najvažnije. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeće 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. U vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. Od malena je bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu gdje je čuvao domaće blago, uz kruh u torbici nosio je i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu.

Osnovna škola u Veljacima

U proljeće 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Velja­cima osnovna škola, prva u onome kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti.

Njegov učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskoga života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine završiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom.

Završivši osnovnu školu Petar je imao želju za daljnjim školovanjem. Roditelji su ga međutim dali u trgovinu u obližnje mjesto Vitinu, čiji je vlasnik bila dobra kršćanska obitelj Babića koja se s njima veoma dobro pazila.

Petru je bilo teško zamijeniti knjigu sa službom trgovca, ali kad druge nije bilo prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost se uskoro pobrinula da svoga odabranika dovede na pravo mjesto.

Pitomac Travničkoga sjemeništa i gimnazije

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu.

Veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. Ponudu je objeručke prihvatio a roditelji su se s time složili. Sam je napisao molbu upravi Sjemeništa, prikupio potrebne dokumente te krajem kolovoza 1889. pošao s ocem u Travnik.

Sjemenište mu je postalo drugi dragi dom u kojem je toliko toga primio u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, vrijeme je dobro koristio, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći. Postao je pravo svjetlo travničko­ga sjemeništa. Bio je zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Vođen apostolskim žarom za spasenje i posvećenje duša.

Već od prvog razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije. Zagrijan za pobožnost prema Gospi revno je širio moljenje svete krunice koju i sam svakodnevno molio. Bio je veliki štovatelj Srca Isusova i širitelj pobožnosti prema njemu. Oduševljavao se za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. Čuvena je njegova rečenica: “Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.”

U višim razredima gimnazije pomalo mu je dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. Odgojitelji su mu međutim savjetovali da s izvršenjem odluke pričeka dok ne završi maturu. Međutim, pred kraj školovanja teško se razbolio od smrtonosne tuberkuloze pluća.

U bolesti je pokazivao divan primjer predanja u volju Božju i svetačkog podnošenja trpljenja. Dva dana prije smrti uz posebno dopuštenje položio je redovničke zavjete te je umro kao član Družbe Isusove. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu fra Marku.

Opis Petrove smrti

Na veliki četvrtak 1897., bio je to 15. dan travnja mjeseca – u Travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt p. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjemeništarca Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov.

U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje je za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: »Isuse!« S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.

U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje je to izrazio njegov odgojitelj pater Antun Puntigam, pisac njegove prve biografije: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.«

Ova slutnja p. Puntigama počela se ostvarivati 1935. kada je Petrovo tijelo preneseno s groblja Bojne u travničku sjemenišnu crkvu te je započelo veliko štovanje. Mnogi su mu se utjecali u molitve i bili uslišani, piše na mrežnoj stranici framost.com.

Do kraja 1945. registrirano je više od 1 600 primljenih uslišanja. Službeni proces za Petrovu beatifikaciju započeo je u Sarajevu 1938. i potom se nastavio u Rimu. Službeno je završen 2015. Tada je papa Franjo odobrio objavu dekreta da je Petar posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju. Još se čeka dekret o priznanju čuda po Petrova zagovoru i potom je put za beatifikaciju otvoren.

Za kraj dodajmo kako je sluga Božji Petar Barbarić bio suvremenik Sv. Male Terezije. Rođeni s godinu dana razlike oboje su u svojoj petnaestoj godini ušli u stalež Bogu posvećenog života, od iste su bolesti bolovali i iste godine, 1897., su umrli i ušli u vječni život.

Redakcija Katoličkog tjednika bila je nekoliko puta u Travniku i Sjemeništu te je napisala i snimila reportažu koju možete pogledati i pročitati ovdje.

Dvadeset godina nakon smrti pape Ivana Pavla II., koji je Katoličku crkvu vodio od 1978. do 2005., njegovo nasljeđe i dalje snažno odjekuje među vjernicima. Vatikan će u srijedu obilježiti obljetnicu njegove smrti misom u bazilici svetog Petra te molitvenim bdjenjem na Trgu svetog Petra.

Karol Wojtyla, poznat kao papa Ivan Pavao II., preminuo je 2. travnja 2005. u 84. godini života. Posljednje godine proveo je boreći se s teškim zdravstvenim problemima, a preminuo je od srčanog zastoja. Njegov pogreb 8. travnja iste godine okupio je više od milijun vjernika i tisuće svjetskih državnika.

Grob Ivana Pavla II., smješten ispod glavnog oltara bazilike svetog Petra, i dalje je jedno od najposjećenijih mjesta u Vatikanu. Njegova kanonizacija bila je među najbržima u povijesti – papa Franjo proglasio ga je svetim 2014. godine, zajedno s papom Ivanom XXIII. Kao njegova čuda priznata su izlječenja redovnice oboljele od Parkinsonove bolesti te žene iz Kostarike s teškim oštećenjem mozga.

Papa Franjo više je puta istaknuo Ivana Pavla II. kao uzor, posebno zbog načina na koji je podnosio bolest. U znak sjećanja, ispred rimske bolnice Gemelli, gdje je proveo mnogo vremena na liječenju, danas stoji njegov kip.

Tijekom 26 godina pontifikata, Ivan Pavao II. ostavio je dubok trag na Katoličku crkvu. Njegova konzervativna stajališta, uključujući čvrsto inzistiranje na celibatu svećenika i zabrani ređenja žena, izazvala su napetosti unutar Crkve. Istovremeno, zagovarao je dijalog među religijama i tražio oprost za povijesne pogreške Crkve.

Hrvatsku je posjetio tri puta – 1994., 1998. i 2003. godine, ostavivši snažan dojam na vjernike.

Ovogodišnju misu povodom 20. obljetnice njegove smrti predvodit će državni tajnik kardinal Pietro Parolin, dok se papa Franjo i dalje oporavlja od bolesti. Večernje molitveno bdijenje održat će se na poljskom i talijanskom jeziku, objavio je Vatican News.

Širom svijeta danas se obilježava Svjetski dan svjesnosti o autizmu s ciljem podizanja svijesti o autizmu kao teškom neurorazvojnom poremećaju, ali i radi ukazivanja na važnost rješavanja problema sa kojima se suočavaju te osobe i njihove porodice. 

Prema odluci Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, Svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježava se 2. aprila. Znak svjesnosti autizma – puzzle označavaju želju za povezivanje djelića i konačnim shvatanjem autizma.

Termin autizam najčešće se koristi za osobe koje imaju poremećaj iz spektra autizma (PSA) – veoma složen neurorazvojni poremećaj koji zahvata sve aspekte ličnosti (komunikacija, motorika, ponašanje i učenje).

Pojam autizam u psihijatriju uvodi E. Bleuer 1911. godine, a autistični poremećaj prvi opisuje američki psihijatar L. Kanner 1943. godine i naziva ga infantilnim autizmom (zbog simptoma i dobi u kojoj se pojavljuje).

Kako se radi o širokom rasponu poremećaja u razvoju, a ne o jedinstvenom poremećaju, svaka dijagnoza je drugačija te svaka osoba u spektru ima različite simptome i potrebe.

Postoji pet glavnih tipova poremećaja iz spektra autizma koji uključuju: autizam, Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu, pervazivni razvojni poremećaj – koji nije drugačije specificiran.

Osobe sa poremećajima iz spektra autizma vide, čuju i osjećaju, ali te utiske teško sklapaju u smislenu cjelinu, pa se stoga povlače u vlastiti svijet u kojem nalaze sigurnost.

Zbog toga osobe s autizmom imaju poteškoće u izražavanju svojih osjećaja, želja, potreba, sposobnosti i problema s kojima se svakodnevno bore, a što se odražava na njihovo ponašanje koje može biti vrlo neobično.

U Bosni i Hercegovini u ožujku 2020. godine zabilježen je prvi slučaj Covida-19, bolesti koju uzrokuje virus koji se pojavio u Kini. Nekoliko dana kasnije, Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je pandemiju. Kakav je bio odgovor domaćeg zdravstva?

U BiH je najprije uvedena obavezna 14-dnevna izolacija, a potom je obustavljena nastava. Uslijedilo je proglašenje stanja prirodne i druge nesreće, a zatim i policijskog sata. Izlazak na ulice, pa čak i javljanja reportera, bila su nezamisliva bez zaštitnih maski. Nakon toga su uvedene i druge mjere poput zatvaranja i ograničavanja kretanja.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu je do sada zabilježeno oko 777 milijuna slučajeva zaraze koronavirusom i više od sedam milijuna smrtnih ishoda, no vjeruje se da je stvarna brojka znatno veća. Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH iz studenoga 2022., u zemlji je od posljedica virusa preminulo oko 17.000 ljudi, dok je ukupno zaraženih bilo 400.447.

“Kao epidemiolog uvijek sam očekivao i razmišljao u kontekstu gripe, jer gripa može prerasti u pandemiju, ali ovo je bilo nešto slično. Promatrali smo ulazno i izlazno mjesto, način širenja, duljinu inkubacije, je li osoba zarazna… Problem s Covidom bila je upravo duljina inkubacije,” kaže epidemiolog Mladen Grujičić.

“Nitko ne može biti potpuno spreman na nešto takvog opsega i na takav način. Nije bilo nimalo jednostavno ostati sam, no organizirali smo službe, svi su liječnici bili uključeni u liječenje,” navodi infektologinja Aleksandra Radojičić.

Ograničenja koja su uslijedila ostavila su posljedice na sve, a osobama starijima od 65 godina u jednom je trenutku bilo potpuno zabranjeno kretanje.

Težak udar pretrpjela je i ugostiteljska industrija.

“Ovisno o broju zaraženih i epidemiološkoj situaciji, mjere su se mijenjale. Imali smo razdoblja potpunog i djelomičnog zatvaranja. Financijska situacija i dalje se osjeća, a posljedice su bile ogromne, i materijalne i druge,” ističe Milena Stanišić, menadžerica ugostiteljskog kompleksa.

Nekoliko mjeseci nakon proglašenja epidemije, farmaceutske su kompanije razvile cjepiva za imunizaciju. U drugoj polovici 2022. godine stopa zaraze i smrtnost značajno su se smanjile, a virus je u međuvremenu postao manje opasan.

Danas, pet godina kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje osjeća posljedice Covida-19, kako u zdravstvenom, tako i u ekonomskom sektoru. Ipak, pandemija Covida-19 donijela je i važne lekcije – o brzom reagiranju, o važnosti ulaganja u znanje i preventivne mjere.

Prvi kardinal iz reda đakona Jean-Louis Tauran, 13. ožujka 2013. oko 20.15 sati, pojavio se na svečanoj urešenoj loži vatikanske bazilike sv. Petra i nakon tradicionalne objave na latinskom: „Habemus Papam!“ (Imamo Papu!) obznanio je da su kardinali elektori na konklavi izabrali za papu argentinskog kardinala Bergoglia koji je izabrao ime Franjo. Papa je izabran drugoga dana konklave, u ukupno petom glasovanju.

Papa Franjo u svom prvom obraćanju nakon izbora zahvalio je mnoštvu okupljenom na Trgu sv. Petra na dočeku te je pozvao vjernike da ga prate svojim molitvama. Pojavljivanje novog poglavara Katoličke Crkve na loži bazilike sv. Petra okupljeno mnoštvo pozdravilo je burnim pljeskom i usklicima „Živio Papa!“ i „Franjo, Franjo!“

„Braćo i sestre, dobra večer! Poznato vam je da je dužnost konklave bila Rimu dati biskupa. Izgleda da su ga moja braća kardinali išla potražiti gotovo na kraj svijeta“, našalio se novi Papa na račun svog argentinskog porijekla.

„Hvala vam na dočeku. Biskupijska zajednica Rima ima svog biskupa: hvala! I prije svega, želim se pomoliti za našeg biskupa u miru Benedikta XVI. Molimo svi zajedno za njega, da ga Gospodin blagoslovi i da ga Majka Božja čuva“, rekao je Papa, a zatim je zajedno s vjernicima izmolio Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.

Sada započinjemo taj put, put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja. Molimo uvijek jedni za druge, za čitav svijet da zavlada veliko bratstvo. Želim da ovaj put Crkve koji danas započinjemo bude plodonosan za evangelizaciju ovog tako lijepog grada, rekao je Papa.

Prije blagoslova Sveti Otac zamolio je vjernike za jednu uslugu. „Prije no što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene: bit će to molitva naroda koji moli blagoslov za svog biskupa. U tišini molite za mene.“

Sveti je Otac zatim podijelio svečani blagoslov „Urbi et orbi“. Nakon blagoslova Papa se još jednom obratio okupljenima: „Braćo i sestre, sada vas ostavljam. Velika vam hvala na prihvaćanju. Molite za mene i vidimo se uskoro. Do skorog viđenja: sutra ću se poći pomoliti Majci Božjoj, da čuva cijeli Rim. Laku noć i ugodan odmor“, rekao je na kraju svoga prvog obraćanja.

Prije svečane objave s lože bazilike sv. Petra u Sikstinskoj kapeli upriličena je kratka ceremonija. Nakon što su rezultati glasovanja pokazali da ima dovoljan broj glasova, kardinalu Bergogliu obratio se kardinal Giovanni Battista Re pitanjem: „Prihvaćaš li svoj kanonski izbor za Rimskog prvosvećenika?“ Nakon potvrdnog odgovora postavio mu je drugo pitanje: „Koje ime želiš uzeti?“

Nakon te kratke ceremonije u Sikstinskoj kapeli spaljeni su glasački listići i bijelim dimom dan je znak da je novi Papa izabran. Bijeli se dim pojavio u 19.06. Novoizabrani Petrov nasljednik zatim je ušao u tzv. Sobu suza („Stanza delle lacrime“), koja je tako prozvana zbog emocija koje novoizabrane Petrove nasljednike obuzmu nakon izbora. U toj sobi novi je Papa obukao papinsku odjeću a zatim se vratio u Sikstinsku kapelu gdje se održala još jedna kratka svečanost s molitvom, čitanjem ulomka iz Evanđelja i završnom molitvom. Uslijedio je svečani čin počasti i poslušnosti kardinala novom papi. Prije samog izlaska na ložu bazilike novi se Papa zaustavo u Pavlovoj kapeli gdje se kratko pomolio pred Presvetim.

Na vijest da je novi papa izabran, na Trg sv. Petra slilo se mnoštvo vjernika iz čitavog Rima, prema nekim procjenama pred bazilikom se okupilo više od 200 tisuća ljudi. Prvi papa isusovac i prvi papa iz Latinske Amerike u crkvenoj povijesti, kao i prvi papa redovnik od 741. godine, obratio im se u jednostavnoj bijeloj odjeći sa željeznim umjesto zlatnog križa. (Izvor: kta/ika)

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Nobelovac i jedan od najpoznatijih pisaca s prostora bivše Jugoslavije, Ivo Andrić, preminuo je prije 50 godina, 13. ožujka 1975. godine.

Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. godine u Docu na Lašvi (općina Travnik). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Kad je Andriću bilo dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka seli kod tetke Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (Prva gimnazija – Sarajevo). U tom periodu počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.

U listopadu 1912. godine upisuje studij u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, 1914. godine prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Između dva svjetska rata radi u konzulatu u Marseilleu, Madridu, Parizu…

1924. godine na Filozofskom fakultetu u Grazu brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft).

U mladosti piše pjesme i meditativnu lirsku prozu (Ex Ponto, 1918, Nemiri, 1920). Tu sklonost njegovao je trajno, o čemu svjedoči posmrtno objavljena knjiga zapisa Znakovi pored puta. No, univerzalnu književnu veličinu i svjetsku priznatost Andrić je ostvario svojim proznim opusom, kojemu na početku stoji pripovijetka Put Alije Đerzeleza (1920). Nastavlja se nizom pripovjedačkih zbirki, te romanima Travnička hronika (1945), Na Drini ćuprija (1945), Gospođica (1945), Prokleta avlija (1954), Omer-paša Latas (1976, posmrtno)…

Svijet Andrićevih proza usudno je povezan s Bosnom. “Sve moje je iz Bosne” tom preciznom rečenicom Andrić je sam najbolje objasnio način na koji je Bosna, “zemlja mrke ljepote”, u središtu njegovog književnog mikrokozmosa. A, poput drevnih zadužbinara, o kojima je pisao u svojim pričama, on je svoju vezanost za Bosnu pokazivao i na drugi način. Novac koji je dobio, od Nobelove nagrade, odlučio je pokloniti za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. svibnja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

“Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.”

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprjeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Međunarodni dan žena širom svijeta obilježava se s ciljem da se oda počast ekonomskim, političkim i društvenim postignućima žena. Iako je borba za ravnopravnost žena trajala više od stotinu godina, ona se i dalje nastavlja.

Žene širom svijeta i dalje se suočavaju s brojnim predrasudama, diskriminacijom, te barijerama u poslovnom svijetu, poput “staklenog stropa”. Osim toga, i dalje zarađuju manje od svojih muških kolega, a često su izložene seksualnom uznemiravanju, mobingu i nasilju. U nekim dijelovima svijeta ženama su uskraćena osnovna ljudska prava.Nažalost, kao i mnogi drugi praznici, Međunarodni dan žena je podlegao komercijalizaciji. Na ovaj dan ženama se često poklanjaju cvijeće i pokloni, dok se suština samog dana zaboravlja. Većina ljudi nije ni svjesna da 8. mart slavi borbu žena za ravnopravnost i često ga doživljava kao generalno slavlje ženskog roda, zanemarujući stvarne razloge njegovog obilježavanja.Važno je prisjetiti se osnovnih postignuća koja su ostvarena kroz ovu borbu, kao što su uvođenje osmosatnog radnog vremena, ujednačavanje plaća za muškarce i žene, ostvarivanje prava glasa za žene, bolje zdravstvene usluge i podrška porodiljama.

Ideja o obilježavanju Međunarodnog dana žena pojavila se početkom 20. vijeka, u vrijeme brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila u New Yorku su 8. marta 1857. godine organizovale proteste zbog loših radnih uslova i niskih plata.

Iako su demonstracije bile nasilno raspršene, te žene su osnovale sindikat samo dva mjeseca nakon protesta. Ovi protesti ponovljeni su i narednih godina, a najpoznatiji se dogodio 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.

Na Prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu 1910. godine, na prijedlog njemačke socijalistice Clare Zetkin, ustanovljen je “Međunarodni dan žena”. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati ovaj dan.

U bivšoj Jugoslaviji, žene su pravo glasa dobile 1945. godine, dok je Švicarska bila posljednja evropska zemlja koja je ženama omogućila pravo glasa, i to tek 1972. godine.

Iako su postignuta brojna prava, borba za ravnopravnost žena nije gotova, i Međunarodni dan žena ostaje podsjetnik na sve ono što je postignuto, ali i na sve izazove koji su još uvijek pred nama.

Svim ženama, sretan 8. mart, Međunarodni dan žena!

Za katoličke vjernike, Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma – najplodnije razdoblje crkvene godine. Početak i kraj korizme označeni su strogim postom i nemrsom.