- oglas -

Danas je 120 godina od rođenja Ive Andrića, čestitao i Google

Pročitajte i ovo

Vatreni lažno optužen za doping aferu zbog pogreške? ‘Doktor nije stavio poklopac. Ja sam nevin’

Mladi reprezentativac Hrvatske i stoper njemačkog Hamburga, Mario Vušković, pojavio se na sudu njemačkog nogometnog saveza u Frankfurtu nakon...

Rusi ponovo prijete: Medvedev kazao da će cijela Ukrajina gorjeti, nije isključio ni upotrebu nuklearke

Bivši ruski predsjednik Dmitri Medvedev rekao je da će isporuka naprednijeg američkog oružja Ukrajini samo izazvati dodatne udare Rusije,...

Muškarac udario 16-godišnjaka uoči koncerta Miroslava Ilića: “Ležao je u lokvi krvi”

UOČI koncerta Miroslava Ilića u Sračincu blizu Varaždina došlo je do tučnjave. U petak navečer oko 22 sata muškarac...
- Advertisement -

Danas je dan rođenja travničanina, bh. nobelovca Ive Andrića. U ovu čast najpoznatija Internet tražilica Google posvetila je crtež na naslovnici ovoj međunarodno poznatoj osobi.

- Advertisement -

Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.

Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.

Kasnije studira u Beču i Krakovu. Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču (“Vihor”, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.

Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik – hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao).

U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Da li je do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija. Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina. Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi (“Ex Ponto, “Nemiri”), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti – ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.

Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma- po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko – jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20. Rodna kuća Ive Andrića Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti.

Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku.

Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je autor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića.

Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.

U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u SFRJ kao državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritik Muhsin Rizvić je dao Andrićevom ljudskom i umjetničkom integritetu upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje bosanskih muslimana koji su, skoro u potpunosti, okarakterizirani kao “istočnjački” element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog “grijeha” izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu bosanski muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao likovi.

Drugi je prigovor vjerojatno ozbiljnije i dugoročno važnije naravi, i cilja na precijenjenost Andrića kao pisca, te na njegovu umjetničku zastarjelost i plošnost. Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova, Miroslava Krleže do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim «doglavnikom» Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i biološki determiniranih erotskih strasti ima dosta sličnosti (koliko god se razlikovali u ideologiji). U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao «Srbin-katolik», t.j. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji). I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od Mehmeda-Meše Selimovića, koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca.

(Centralna.ba/Wikipedia)

Najnovije vijesti

Vatreni lažno optužen za doping aferu zbog pogreške? ‘Doktor nije stavio poklopac. Ja sam nevin’

Mladi reprezentativac Hrvatske i stoper njemačkog Hamburga, Mario Vušković, pojavio se na sudu njemačkog nogometnog saveza u Frankfurtu nakon...

Rusi ponovo prijete: Medvedev kazao da će cijela Ukrajina gorjeti, nije isključio ni upotrebu nuklearke

Bivši ruski predsjednik Dmitri Medvedev rekao je da će isporuka naprednijeg američkog oružja Ukrajini samo izazvati dodatne udare Rusije, a mogla bi izazvati i...

Muškarac udario 16-godišnjaka uoči koncerta Miroslava Ilića: “Ležao je u lokvi krvi”

UOČI koncerta Miroslava Ilića u Sračincu blizu Varaždina došlo je do tučnjave. U petak navečer oko 22 sata muškarac je udario maloljetnika, koji je...

27-godišnji tiktoker poginuo tijekom snimanja videa. Pao je s litice

TikToker Edgar Garay poginuo je u dobi od 27 godina u padu s litice visoke 21 metar u Portoriku. Pronađen je u vodi pokraj...

ILIJA CVITANOVIĆ (HDZ 1990): Hrvati u Srednjoj Bosni su HNS-ova najveća obveza – potrebno nam je više partnerstva i uvažavanja

Na današnjem Izbornom Saboru HNS BiH predsjednik HDZ 1990 Ilija Cvitanović govorio je o nužnosti njegovog postojanja. Sve dok postoji bilo kakva mogućnost da...

Povezane vijesti