Danas se navršava punih četrnaest godina od smrti našeg fra Franje Grebenara – Grebe. Bio je zacijelo jedan od najpoznatijih i puku najdražih fratara u Lašvanskoj dolini odakle je rodom i gdje je, pastoralno djelujući, proveo najviše godina. Prepoznatljiv po svojem originalnom humoru, bio je rado viđen u društvu mladih.

Rođen u Malom Mošunju, svečane zavjete položio u Sarajevu.

Fra Franjo Grebenar, sin Joze i Slavke r. Gudelj, rođen je u Malom Mošunju, župa Vitez, 12. 11. 1951. Osnovnu je školu završio u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Franjevački habit obukao je u Visokom 14. 7. 1970. Godinu novicijat proveo je u Kraljevoj Sutjesci, gdje je položio i prve zavjete. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Svečane zavjete položio je 19. 10. 1977. u Sarajevu. Za đakona je zaređen 7. 5. 1979. u Münsteru (Njemačka), a za svećenika 12. 5. 1979. također u Münsteru (Njemačka).

Vršio je službu župnog vikara u Tolisi (1979-1980), Podhumu/Livno (1980-1982), Breškama (1982-1984), Podmilačju (1984-1985), Novoj Biloj (1994-2000), Brajkovićima (2000-2004), Ovčarevu (2004-2006) i u Novoj Biloj od 2006. pa sve do svoje smrti na današnji dan 1. prosinca 2010. godine. Obnašao je službu župnika u Drijenči (1985 -1988) i u Novoj Biloj (1988-1994).

U vremenu ratnih sukoba bio heroj puka srednje Bosne

Ono pak po čemu će ostati ponajviše upamćen čini ga ljudskom gromadom. U jeku najtežih ratnih sukoba u dolini Lašve fra Franjo je, kao novobiljanski župnik, otvorio vrata svoje kuće i crkve kako bi se tu mogli liječiti ranjenici. Na taj su način spašene tisuće života, a cio taj kraj od raseljenja. Može se bez pretjerivanja reći: da nije bilo pokojnoga Grebe, Lašvanska bi dolina u ratu ostala pusta, raseljena i popaljena kao Bosanska Posavina. Ta prvotna bolnica u crkvi zvala se “Franjevačka bolnica dr. fra Mato Nikolić”.

Bio je jedan od prvih predsjednika Odbora za gradnju Hrvatske bolnice “Dr. fra Mato Nikolić”, ali i čovjek koji je dočekao sudionike Bijelog puta koji je donio svjetlost i nadu u Lašvansku dolinu. Na dan njegove smrti se u viteškim, ali i kafićima diljem Lašvanske doline tiho šaputalo “Umro fra Franjo Grebenar”. Jedni nisu mogli vjerovati toj vijesti, drugi su, poznavajući njegovu bolest, s velikim uzdahom žalili za njim, dok su oni koji su ga dobro poznavali prepričavali njegove zgode iz života. Bio je čovjek vrlo vesela duha. Nitko nije s ravnodušnošću prihvatio da fra Franje više nema. Međutim, kažu da nakon smrti čovjeka ostaju samo njegova djela. Franjina su velika i humana. Njegova poznata izjava da “fratri uvijek žele dobro svom narodu, a Bog učini bolje”, potvrdila se u Novoj Biloj, maloj župi koja je osnovana tek 1975., da bi već 1992. i 1993. godine postala poznata diljem svijeta. U toj maloj župi župnik fra Franjo Grebenar ustupio je crkvene prostorije za ratnu franjevačku bolnicu. Bila je to jedinstvena crkva bolnica u svijetu kroz koju je prošlo oko 11.500 ranjenika i pacijenata za vrijeme ratnih sukoba u Lašvanskoj dolini. Kada više nije bilo dovoljno kreveta za ranjenike, ustupljene su im crkvene klupe. Prisjećajući se tog vremena u knjizi “Memento”, fra Franjo, između ostalog, piše: “Kao i svaki drugi dan držao sam vjeronauk u dvorani kada su došli naši vojnici i dovezli četiri ranjenika tražeći bolnicu u Novoj Biloj. Morao sam ih poslati u ambulantu u Vitez jer u Travnik i Zenicu nisu htjeli ili nisu smjeli. Navečer su ponovno došli, ali su bili prisutni i neki liječnici u privatnom posjetu i razgovarali smo o bržem otvaranju bolnice. Nemajući izlaza, svi smo ustali i počeli iznositi klupe iz vjeronaučne dvorane i unositi krevete, stalke za infuziju i ostalo.” Tako piše čovjek koji je u vrijeme najžešćih borbi HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini svakodnevno ugošćavao UN-ove mirotvorce, inozemne donatore koji su često donosili lijekove kojima je istekao rok valjanosti samo da bi ih se riješili. Organizirao je i skupljanje slame za ranjenike koji su trebali kamionima Unprofora i autobusom biti prevezeni za Split. Sve je fra Franjo radio kako bi pomogao da se patnje ranjenih i bolesnih koliko-toliko ublaže. Primao je i humanitarke poput Sally Bayker, predstavnika UN-a Cedrica Thonberrya, ali i poznatu hrvatsku glazbenu divu Terezu Kesoviju koja je iz crkve bolnice helikopterom odvezla ranjenu djevojčicu Mirnu iz Busovače u Split. Nakon izlječenja, Tereza je maloj Mirni postala kuma. Njegova župna kuća više je sličila nekom press-centru nego Božjoj kući za Božje sluge. Zahvaljujući prije svega svojim prijateljima koje je poznavao i prije rata, fra Franjo Grebenar uspio je preko Ante Damjanovića poslati videokasetu na HTV u jeku najvećih stradanja Hrvata i granatiranja ove crkve bolnice. Nakon tih strašnih slika koje je prikazao HTV, mnogi su konačno shvatili što se Hrvatima događa u Lašvanskoj dolini. Franjo je zahvaljujući svojoj mudrosti vrlo vješto održavao i prijateljski i službeni odnos s osobljem ratne bolnice. Humor je često bio jedini lijek za zdravstvene djelatnike, ali i obične ljude koji su dolazili u bolnicu u posjet svojim ranjenim ili bolesnim. -Sjećam se kako sam prestrašio jednu gospođu, a samo sam se htio našaliti. Granata je pogodila njezinu kuću i najteže je prošla njezina kći. Dovezena je u bolnicu, a majka je zvala da pita za zdravlje kćeri. Ja sam joj ‘zabrinuto’ rekao da je ona trudna (u drugom stanju). Kako se samo uplašila i zabrinula, a ja sam joj nakon toga rekao da ima geler u stomaku i to je sve”, piše fra Franjo u svome “Mementu”. Kroz jedan novinski tekst teško se može predstaviti humanist koji je uvijek više i dalje gledao od drugih. Uvijek i samo uvijek živio i radio za čovjeka. Nakon medijske deblokade fra Franjo je dočekao i sve sudionike Bijeloga puta na čelu s dr. Slobodanom Langom i Hermanom Vukušićem. Dočekao je i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Novoj Biloj 14. lipnja 1994. godine, a u svom pozdravnom govoru nakon što mu je ponuđeno pokroviteljstvo nad izgradnjom nove bolnice, dr. Franjo Tuđman je rekao: “Rado prihvaćam pokroviteljstvo nad novom bolnicom i mislim da ovaj puk zaslužuje da se izgradi jedna nova, suvremena bolnica na svijetlim tradicijama bolnice u Novoj Biloj.” Danas, zahvaljujući fra Franji i njegovim suradnicima, predsjedniku Tuđmanu i narodu Republike Hrvatske, Nova Bila ima suvremenu bolnicu u kojoj se liječe svi ljudi, bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Pokojni fra Franjo Grebenar sigurno je bio čvrst oslonac mozaika koji je ljudima omogućio da bolje i humanije žive. Svjetlost vječna neka mu svijetli!

U svom posljednjem intervjuu koji je dao Večernjem listu rekao je između ostalog:

“Jednog dana ujutro oko 10 sati došao je jedan vojnik i rekao kako je šef naredio da se bolnica mora seliti. Kamioni i autobusi su spremni i da se zapovijed mora izvršiti. Odgovorio sam mu neka ode svom šefu i donese mi to napismeno… Problem je u tome što bolnica nije mogla otići na drugo mjesto. Kad je vojnik donio pisanu naredbu, rekao sam da sam ja župnik i ravnatelj bolnice i da bolnica neće ići nikamo, a ako izginemo, ja sam jedini odgovoran za smrt ranjenika. Naredio sam osoblju da sve raspreme i vrate u prijašnje stanje, da se kamioni i autobusi maknu što dalje od crkve i da s njima odu svi oni koji su se bojali i koji su mislili da bolnicu treba evakuirati. Ljudi su već bili palili svoje kuće i počeli odlaziti. Došli su do Viteza, pet kilometara dalje, i vidjeli da je glupo ići iz svoje kuće. Tako je bolnica zadržala Hrvate u središnjoj Bosni.”

Jučer 24.11.2023. navršava se četvrta godišnjica smrti Pere Gudelja, jednog od najvećih gospodarstvenika na području regije. Pero Gudelj rođen je 1955 godine, a umro je na 24.11. 2020.godine.

Sahranjen je na groblju Gornja Večeriska, iznad Viteza.

Tko je bio Pero Gudelj, tvorac viteškog čuda

Pero Gudelj rođen je 26.svibnja 1955. godine u selu Gornja Večeriska u Vitezu, a umro je 24.11.2020.godine u Zagrebu, te je sahranjen na mjesnom groblju u Gornjoj Večeriskoj.  Odrastajući u siromašnoj obitelji, već u ranom djetinjstvu razmišljao je kako sebi i svojoj djeci osigurati bolje uvjete za život. Ljubav mu je od malih nogu bila harmonika. Svirajući na svadbama, kako sam kaže zaradio je prve novce. Pred protekli rat ulaže ih u videoteku uz koju uskoro otvara i prvu kabelsku televiziju na prostorima bivše Jugoslavije.

Početkom 90-ih godina, dok je rat još trajao u BiH, Pero Gudelj bio je među rijetkima koji su i tad razmišljali od čega i kako živjeti nakon rata. 1992. godine registrirao je poduzeće ‘Fis’ koje je tada brojalo desetak radnika. Trgovina s kojom je krenuo devedesetih godina danas se razvila do većini nas neslućenih razmjera, ali ne i Peri Gudelju za kojeg njegovi suradnici i prijatelji kažu kako je oduvijek znao kako razviti biznis i imao  za to, pokazalo se, neophodnu viziju.

Po trgovačkom centru ‘Fis’ kojeg u dane vikenda posjeti preko 30 tisuća kupaca, danas je poznat ne samo Vitez već i cijela središnja Bosna, pa i BiH.Uz viteški, Pero Gudelj  suvlasnik je još osam prodajnih objekata u BiH , dva u Hrvatskoj i jednog u Beču.

Fis surađuje sa 1500 partnera iz 50 zemalja svijeta. Na više od 180 tisuća metara četvornih prodajnog prostora, Fis ima ponudu od 250 tisuća različitih artikala što ga svrstava u vrh prodajnih lanaca u BiH.

Bez proizvodnje nema zdrave ekonomije

No, Pero Gudelj već je odavno svjestan da bez proizvodnje nema zdrave ekonomije te su razvojni planovi Fisa vezani upravo uz proizvodnju. Već godinama Fis proizvodi tekstil i čarape, a posebno su ponosni na vlastitu robnu marku namještaja ‘Ambyenta’. Svaki pojedinačan proizvodni segment razvijaju uz pomoć svojih inozemnih partnera, što znači da su Fisovi proizvodni pogoni opremljeni  po europskim standardima, odnosno imaju strojeve koji su posljednja riječ tehnike u Svijetu.

Pero je uvijek govorio kako mu je dosadilo gledati kako se iz BiH izvozi kvalitetno puno drvo, a potom uvozi namještaj.

‘Mi sami možemo praviti isto tako dobar namještaj jer imamo kvalitetnu sirovinu, znanje i sposobnost. Dodamo li tome suvremene strojeve uspjeh ne može izostati’, bila su razmišljanja Pere Gudelja.

Kao rijetko koji poduzetnik Gudelj je bio svjestan kako je BiH sa manje od četiri milijuna stanovnika malo tržište, pa se Pero okrenuo europskom tržištu.

Ponosan na svoje podrijetlo i svoj rodni kraj

Iako je bio vlasnik ogromnog poslovnog carstva, Pero Gudelj u biti je bio čovjek kakav je oduvijek bio. Volio je svoje rodno selo i običaje, a rado i zasvirao harmoniku. Nijedno veselje niti fešta na koju dođe Pero Gudelj nije završila bez njegove pjesme i svirke.

Uz harmoniku je najradije pjevao o svome selu i rodnom kraju.. Nije se sramio svojeg podrijetla ni skromnog obrazovanja.

Za sebe je uvijek govorio da je dijete sa sela koje voli puno raditi, svirati i pjevati, piše Centralna.ba.

Prije točno četiri godine, 22. studenog 2020., napustio nas je jedan od najvećih glumaca s naših prostora, Mustafa Nadarević. Njegov odlazak u 78. godini života, nakon borbe s karcinomom pluća, ostavio je veliku prazninu u bh. i regionalnoj kulturnoj sceni.
Rođen 2. svibnja 1943. u Banjoj Luci, Nadarević je svoje djetinjstvo proveo u različitim gradovima. Prvi razred osnovne škole završio je u Zagrebu, ostatak školovanja u Bosanskom Novom, a gimnaziju u Rijeci. Već kao dječak pokazivao je izniman talent za glumu – njegova prva uloga bila je Crvenkapica u školskoj priredbi, za koju je izabran zbog piskutavog glasa i duže kose.

Svoju profesionalnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. godine postao je član Drame HNK u Zagrebu. Tijekom desetljeća predanog rada, ostvario je više od 150 kazališnih uloga i preko 60 filmskih i televizijskih nastupa. Među njegovim najznačajnijim ulogama izdvajaju se Leone Glembay u “Glembajevima”, Zijah u “Otac na službenom putu”, Izet Fazlinović u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, Pomet u “Dundu Maroju” i Cyrano de Bergerac u istoimenoj predstavi.

Mustafa se ženio tri puta. Iz prvog braka s Jasnom ima kćer Nađu, povijesničarku umjetnosti. S drugom suprugom Snježanom dobio je sina Ašu, uspješnog sportaša, i kćer Nanu, koja se bavi marketingom. Njegova treća supruga bila je Slavica Radović, kostimografkinja i scenografkinja, s kojom je proveo posljednjih 20 godina života do njezine prerane smrti 2012. godine.

Javnosti je manje poznato da je imao i slovensko državljanstvo, a novinaru Večernjeg lista Miljenku Mitroviću tijekom jednog druženja otkrio je i zbog čega se odlučio na taj potez. – Zbog moje zadnje ljubavi, Slavice, odlučio sam uzeti slovensko državljanstvo, jer u smrti želim biti blizu nje”, kazao je Nadarević objasnivši kako mu slovensko državljanstvo treba jer su pepeo iz urne njegove supruge Slavice prosuli kod Kopra u more, a onda na stijene stavili metalnu pločicu s njenim imenom. “Tako želim skončati i ja, a obred je dozvoljen slovenskim državljanima, pa sam, eto, i Slovenac – govorio je Nadarević. Da će njegova posljednja želja biti ispoštovana potvrdila je i Nadarevićeva druga supruga Snježana nakon ispraćaja na Krematoriju.

 Naravno. Naša djeca Nana i Aša čekaju da im dođe sestra iz Amerike pa da zajedno u Kopru prospu Mujkijev pepeo u more – istaknula je Snježana.
Danas njegovo nasljeđe živi kroz njegovu djecu. Nana Nadarević uspješno se bavi PR-om, nedavno je postala majka te trenutno čeka još jedno dijete, dok se Aša posvetio borilačkim vještinama i podučava brazilski jiu-jitsu. Nađa je izgradila karijeru u svijetu umjetnosti.

Glumac je jednom prilikom otkrio i kako su njegova djeca dobila ime: – Budući da je moja najstarija kći Nađa moju mamu, a svoju baku, zvala nana, moja je druga kći dobila to ime. A pomalo neobično ime Aša dao sam sinu po jednom svom prijatelju iz Bosanskog Novog, veoma plemenitom dječaku. Kada sam nekako došao do njegova telefona i javio mu da sam sinu dao njegovo ime, nasmijao se i veselo mi uzvratio da me pozdravlja Plamenko, da je to njegovo pravo ime, a Aša je nadimak – kazao je pokojni Mustafa.

Tijekom svoje bogate karijere, Nadarević je osvojio brojne prestižne nagrade. Bio je trostruki dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca i Zlatne arene, dobitnik nagrade Vladimir Nazor, Grand Prix na filmskom festivalu u Moskvi, te je stekao status nacionalnog prvaka 2006. godine.

Mustafa Nadarević ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj i regionalnoj kulturi. Njegov jedinstveni pristup glumi, sposobnost da svaki lik učini autentičnim i posebnim, te predanost umjetnosti učinili su ga jednim od najcjenjenijih umjetnika na ovim prostorima. Četiri godine nakon njegovog odlaska, njegova djela i dalje inspiriraju nove generacije glumaca, a njegove nezaboravne uloge ostaju trajno utkane u povijest našeg glumišta.

Danas, 19. studenog, obilježava se Međunarodni dan muškaraca koji stavlja fokus na zdravlje muškaraca, rodnu ravnopravnost i ulogu muškaraca u društvu. Iako je manje poznat od Međunarodnog dana žena, ovaj dan pruža priliku da se preispitaju izazovi s kojima se muškarci suočavaju te da se slavi njihov doprinos obitelji, zajednici i društvu u cjelini.

Međunarodni dan muškaraca prvi je put službeno obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu, a od tada se proširio na više od 80 zemalja diljem svijeta. Posebno važan naglasak stavlja se na teme poput mentalnog i fizičkog zdravlja, borbe protiv stereotipa i promicanja pozitivnih uzora među muškarcima.

Posebno važan dio obilježavanja ovog dana povezan je s pokretom Movember, koji kroz različite aktivnosti podiže svijest o zdravstvenim problemima muškaraca poput raka prostate, raka testisa i mentalnog zdravlja.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, muškarci u prosjeku žive 5 godina kraće od žena, što često proizlazi iz manjka prevencije i zanemarivanja zdravstvenih problema.

Statistike o muškarcima

1. Prosječan životni vijek muškaraca u Hrvatskoj iznosi 74 godine, što je kraće od prosječnog životnog vijeka žena koji iznosi 81 godinu. Slično je i u ostatku svijeta, gdje muškarci u prosjeku žive kraće zbog bioloških, ali i društvenih faktora.
2. Obrazovanje: Prema podacima Eurostata, manji je postotak muškaraca koji diplomiraju na visokoškolskim institucijama u usporedbi sa ženama. Međutim, češće se odlučuju za tehničke i inženjerske smjerove, što ih čini dominantnima u tim sektorima.
3. Mentalno zdravlje: Samoubojstva su češća među muškarcima nego ženama. U Europi, muškarci čine čak 75% ukupnog broja samoubojstava. Nedostatak emocionalne podrške i društvene stigme oko traženja pomoći ključni su faktori ovog problema.
4. Sudjelovanje u kućanskim obavezama: Iako su muškarci sve više uključeni u odgoj djece i kućanske poslove, žene i dalje obavljaju dvostruko više neplaćenog rada kod kuće, prema podacima UN-a.
5. Zdravstveni pregledi: Zabrinjavajuće je da 40% muškaraca odlazi liječniku samo kada osjeti ozbiljne simptome, čime povećavaju rizik od kasnog otkrivanja bolesti.

Današnji dan podsjeća nas da, kako bi društvo napredovalo, moramo zajednički raditi na prevladavanju stereotipa i unapređenju dobrobiti svih njegovih članova. Zato, neka ovaj Međunarodni dan muškaraca bude poticaj za otvoreni dijalog, osnaživanje i podršku muškarcima u njihovim izazovima, ali i priznanje njihovih uspjeha.

Izvor: Radio Vitez

Današnjem svijetu više nego ikada potrebni su empatija, ljubaznost i dobrota. Upravo na tu činjenicu i važnost dobrote i ljubaznosti u našim životima i svakodnevnim interakcijama s drugim ljudima želi se ukazati obilježavanjem Svjetskog dana dobrote i ljubaznosti.

Prvi Svjetski dan dobrote i ljubaznosti proglašen je i obilježen u Tokiju 13. studenog 1998., prvom konferencijom volonterskog Svjetskog pokreta ljubaznosti osnovanog godinu dana ranije u Japanu. Tom prilikom je usvojena i posebna deklaracija o toleranciji i prihvaćanju različitosti. Od tada se svake godine na ovaj dan u zemljama diljem svijeta organiziraju različite humanitarne akcije, prikupljaju donacije, hrana i odjeća za beskućnike i potrebite, dijele besplatni obroci, volontira u različitim udrugama i slično.

Obilježavanje Svjetskog dana dobrote i ljubaznosti za cilj ima promicanje pozitivnosti i poticanje ljudi da čine dobra djela. Neovisno o organizacijama, i mi kao pojedinci, samoinicijativno i svakodnevno, možemo i trebamo doprinijeti ostvarivanju ovoga cilja i stvaranju boljeg svijeta. Možemo to činiti na mnoge načine. Pomoć i dobročinstvo nije nužno samo materijalno, jer ”ne živi čovjek samo od kruha” (Mt 4,1-11) … Čin ljubaznosti je upitati nekoga za zdravlje, odvojiti koji minut svoga vremena i samo saslušati, biti na raspolaganju, ne osuđivati, dati savjet i dobar primjer iz svoga života, priskočiti susjedu u pomoć i prekopati gredicu u vrtu; starijima dati prednost, ustupiti mjesto u autobusu, pomoći prijeći ulicu; uputiti lijepu riječ, biti podrška, pokloniti osmjeh ili zagrljaj…

Uistinu je mnogo načina. Odaberimo barem jedan. I zapamtimo – što god u životu prolazili i gdje god bili, uvijek budimo dobri i ljubazni, jer dobrota i ljubaznost nikada ne prolaze i uvijek, ali baš uvijek se isplate!!

Budimo primjeri i svaki dan živimo i slavimo dobrotu i ljubaznost!!

Sjećanje na ubijene Fojničke fratre…

13. studenog, ratne 1993. godine dok bjesni rat Fojnicom, srednjobosankom općinom koja ja ljeta iste godine proglašena zaštićenom sanitetskom zonom, fojnički franjevci spremaju se za malu ali skromnu proslavu kako bi na trenutak zaboravili mržnju koja je razarala sve oko njih. Fra Leon Migić, tadašnji vikar par dana ranije imao je imendan, a fra Nikica Miličević, gvardijan trebao ga je slaviti 14. studenog, na blagdan sv. Nikole Tavelića. Umjesto slavlja dvojicu franjevaca njihova subraća tog 13. studenog ispraćaju na vječni počinak nakon što ih je na pragu samostana hladnokrvno ubio pripadnik 302. Motorizirane brigade Armije R BiH iz Visokog, Miralem Čengić.

Tog kobnog 13. studenog, kako je sudski potvrđeno, Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, zajedno sa još tri pripadnika ove jedinice, Nedimom Zerdom, Saminom Mušinbegovićem i Vahidom Begićem, izvršio je zločin zbog kojeg treba tugovati svaki istinski bosanskohercegovački patriota, nadasve svaki čovjek.

Iako su Čengić i ostali osuđeni, nažalost, i poslije toliko godina, rodbina ubijenih i fojnički franjevci i dalje upozoravaju da naredbodavci ovog zločina, nikada nisu pronađeni i sankcionirani.

Vrhovni vojni sud u Sarajevu i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine za ovo su bestijalno kazneno djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Međutim, samo nekoliko mjeseci nakon presude tadašnji je predsjednik BiH Alija Izetbegović ubojicu čak tri puta pomilovao. A nakon četvrtog pomilovanja ondašnjeg predsjednika Federacije BiH Ejupa Ganića, ubojica je bio na slobodi

Svake godine na godišnjicu zločina u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu nedužnih fratara. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog kulturnog programa, a “u sjećanju subraće i puka fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih svećenika”.

Ono što se tog kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski hroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

“U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij’’ Zločinac je izvršio svoj naum”.

Na današnji dan 2020. godine, u Zagrebu je, u 77. godini života, preminuo Krunoslav Kićo Slabinac, legendarni osiječki, hrvatski i regionalni pjevač, gitarista, kompozitor i aranžer.

 

Postumno je dobio Porina za životno djelo.

Na današnji dan 1478. u Rimu umrla je pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić.

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju blizu Mostara u obitelji humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Točna godina rođenja ove pretposljednje bosanske kraljice nije utvrđena u povijesnim izvorima, pa se pretpostavlja da je to bilo između 1424. i 1426. Katarinin otac Stjepan bio je jedan od najuglednijih velikana srednjovjekovne Bosne i vlasnik mnogobrojnih posjeda na teritoriju današnje Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Prvih 20-ak godina života Katarina je provela uglavnom u rodnom Blagaju s roditeljima, a 1446. udala se za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića te najveći dio vremena bila na kraljevskom dvoru na Bobovcu. U braku je rodila troje djece: sina Šimuna, kćer Katarinu i još jednog sina o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. Kako je to njenom suprugu bio drugi brak, imala je i posinka Stjepana Tomaševića, koji je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bilo važno da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, pa je zbog toga još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

Katarina je ostala na dvoru sve do 1463., kada je turski sultan Mehmed II. osvojio Bosnu. U tom pohodu Stjepan Tomašević je izgubio život, Katarinino dvoje djece odvedeno je u ropstvo, a ona je uspjela pobjeći prema Dubrovniku. Kao predstavnica bosanskog kraljevstva, tamo ostaje tri godine čekajući vijesti o svojoj djeci koju nikada više nije vidjela. Iz Dubrovnika odlazi 1466. i trajno se nastanjuje u Rimu gdje umire 25. listopada 1478.

Katarina je u djetinjstvu odgajana u pravoslavnoj vjeri svoje majke, kasnije slijedi nauk bogumila, a udajom za Stjepana Tomaša Kotromanića prelazi na katoličanstvo te postaje članicom franjevačkog svjetovnog reda. Neposredno prije smrti vjerovala je da su joj djeca još živa, ali islamizirana te svoju zemlju oporučno ostavlja njima u nasljedstvo ukoliko se vrate katoličkoj vjeri, a ako to ne bude moguće, na bosansko kraljevstvo pravo polaže Sveta Stolica.

Premda nije zabilježno da je vođen službeni proces beatifikacije Katarine Kosače niti da je proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koji ju, poglavito zahvaljujući ocima franjevcima, časti kao blaženicu. Kroz mnogobrojne pjesme, priče, legende, običaje i narodne predaje ona se i danas štuje kao hrvatska narodna junakinja te osoba koja je u jednom turbulentnom vremenu bez obzira na osobnu tragediju smogla snage do kraja života boriti se i brinuti za svoju zemlju.

J.Vr.,KT