Čovjek i njegov zavičaj: “Bosna je zavičajna zajednica, zbog toga je vole svi Bosanci“

108

U sadašnjem vremenu postojimo, živimo i krećemo se, u velikoj zbrci i nesigurnosti u Bosni – i to svi !
Život i postojanje svakog pojedinca je u pitanju i to ne samo goli život svakog pojedinca i njegova sudbina, nego život ili smrt čitavih regija sa po pola milijuna ljudi (Bosanska Krajina, Istočna Bosna, Srednja Bosna), a da se nitko odgovorno ne pita što to znači za narod tih krajeva.

-- Oglas ---

Jednaka nesigurnost i veliko uništenje se pokazuje i u civilizacijskim i kulturnim, pa i vjerskim vrednotama! Kao da to neizmjerno bogatstvo nikome ništa ne znači, nije značilo i neće imati značenja.
Glavni akteri te zbrke, političari, izišavši iz mraka životne površnosti komunizma uopće ne paze na život naroda kao skupa pojedinih ljudskih osoba, nego po komunističkoj logici, brinu samo oko komuna, grupa, nacije ili svoje stranke (ideologije) pa čak i „vjere“.

Život traži da se progovori o naravi stvari, bez obzira na politiku i vođe, na grupe i zajednice (nacionalne, vjerske, političke). Radi se, jednostavno rečeno, o traženju mogućnosti za zdrav život pojedinaca, a onda i o postojanju njihovih životnih zajednica.

Jedna od tih životnih grupacija, koja je temeljna, a sada najviše napadnuta i ranjena, zanijekana i nepoznata jest zavičajna grupa.

Zašto baš o ovoj temi – zavičajnosti?

Zato što su nam političari upravo zavičaj, zadnjih godina, oduzeli, zanijekali i sad, izričito i silom oružja, traže da ga se odreknemo, zaboravimo i svjesno, unutar sebe, uništimo. Prirodno, nama koji smo u vrtlogu tog zbivanja to teško pada, jer to izaziva duboku i dugotrajnu bol i veliku štetu u našem osobnom i grupnom životu.

Bilo bi to moralna pogreška-grijeh-osiromašenje samih sebe do ubojstva svoje osobnosti, a razumno raščlanjeno (analizirano) očita glupost.

Za nas je naša zavičajnost bitna, najvažnija životna potreba, pa na takvo nešto mi ne možemo svojom slobodnom voljom pristati.

Za vrijeme bivšeg režima,vladavine međunarodnog komunizma, pojam zavičajnosti je znatno umanjen, sužen, pa ponegdje skoro i uništen, najviše preseljavanjem, namjernom rabotom da se uništi narod (hrvatski), a i uništavanjem i neuvažavanjem zavičajnih razlika i duhovnih osobina bilo pojedinaca bilo prirodnih zajednica. Tako je zavičajnost Hrvata u Bosni na mnogim mjestima skoro uništena ili je vrlo oštećena.

U ovom pogledu nije bolje prošao ni srpski narod: potican je, na razne načine, na preseljenja, u svrhu zauzimanja što boljih položaja za ono što se danas dešava. Muslimanski narod, isto tako, na mnogim mjestima je, najviše iz ekonomskih razloga, bio prisiljen seliti.

Tako se može s razlogom reći da mi u Bosni, danas, nismo u životnom posjedu svog zavičaja u čitavoj Bosni.

Tu našu, svagdanju, životnu teškoću treba razumjeti, podosta o njoj znati: pa tko se odluči uništiti (izdati) svoju izvornu zavičajnost, a graditi novu, neka zna što čini i koliko će ga koštati prijelaz iz jedne zavičajnosti u drugu, ako mu, uopće, bude moguće to do kraja uraditi. Treba znati i to, kako se to radi, da bude najmanje štete, ako se već mora. Zavičajnost je duhovna strana čovjekovog života i s njom treba znati tako postupati, da se ne ošteti život, ili da se ošteti u najmanjoj mogućoj mjeri.

Značenje zavičajnosti za osobni život je veliko i dirati u svoju zavičajnost, a ne znati krajnje i trajne posljedice te odluke je previše neozbiljno. Mnogima koji olako uništavaju svoju zavičajnost, to će se grdno osvetiti; a da se nama prognanicima to ne bi dogodilo, radije na vrijeme razmislimo o svojem odnosu prema svom zavičaju i zavičajnosti.

Ima, među nama, ljudi koji svakodnevno, malo po malo, prodaju svoju zavičajnost za političke karijere, za veliki novac (profiteri), za vlast, sigurnost i čast. To su oni, koji još uvijek, drže da je komunističko shvaćanje života jedino ispravno. Za njih je sav život u materijalnim uvjetima,na ostalo ne gledaju, drugo za njih nema vrijednosti. Oni ne znaju značenje zavičajnosti, da ne govorim o drugim dijelovima (elementima) života. Oni nisu sposobni uvidjeti pravilno usmjerenu životnu snagu. Vatra zanesenosti za materijalnim elementima življenja sažiže čitavu njihovu osobnost.

Ovi su pojedinci danas, u javnosti, veoma cijenjeni kao ambiciozni i ne smije im se javno ništa kazati.
Zbog ovih negativnih pojedinaca, u današnje vrijeme, u javnosti se ne spominje zavičajnost, nego samo narodnost, pa tako mi kojima je zavičaj silom oduzet, ne smijemo spominjati svoj gubitak, pa smo tako „izjednačeni“ s onima koji žive u svom zavičaju, što je očita nepravda. Pošto se to radi hotimično i s određenom namjerom, to se smije zaključiti da ovakvo ponašanje javnosti jest svjesno uništavanje, da kažem istrjebljenje, nas prognanika. Razlog više da se potrudimo oko čuvanja svoje zavičajnosti.

Na ovoj ravni postojanja nama, prognanima, su izjednačeni i gastarbajteri, ali oni „drage volje“ žive izvan zavičaja, pa bi i oni trebali znati o zavičajnosti mnoge stvari, što očito nije slučaj.

Nemojmo očekivati od bilo koje javne institucije da nam to ona učini, niti čak pomogne, u tom poslu, jer mijenjanje naše zavičajnosti je nastojanje onih snaga u narodu, koje zagovaraju „humano preseljenje“ i „čista područja“, a onda znamo što to za nas znači i tko to i kuda vodi.
Pokoljenja prije nas, sve do dolaska komunizma, poznavala su, imala su i čuvala su svoju zavičajnost – znala su da, ako izgube zavičajnost, neće više moći živjeti kao ljudske slobodne osobe. Biti će silom prilika pretvoreni u neke druge ljude. Ona stara izreka „Bolje je da nestane sela nego običaja“ znači upravo ovo: ako se izgubi zavičajnost (skup običaja s raznih područja življenja) nestat će i te zajednice (sela).

Takvo mišljenje o zavičajnosti imali su i stari ujaci (čuvari Bosne) i svi svećenici (čuvari Istre) i intelektualci (čuvari svojih krajeva) na područjima gdje je zavičajnost, najviše preko uništenja kulture i vjere, bila u opasnosti.

 

(Tekst pretipkan iz rukopisa: Fra Zvonko Baković, Čovjek i njegov zavičaj, Jajce, siječnja 1997. godine. Za Jajce-online odabrao i pripremio Zoran Ljubičić)