Pozitivna priča
Životni put – od Majčina sela do asistenta na studiju u Mostaru
Sedma godina svakom djetetu znači novi početak. Polazak u školu, učenje novih stvari, stvaranje prijateljstava, a moju sedmu godinu obilježio je preseljenje iz obiteljskoga doma u Vitezu u Majčino selo u Međugorje. Kad sam bio šestogodišnjak, preminuo mi je otac. Te godine su brat i sestra, obadvoje s intelektualnim teškoćama, poslani u Majčino selo jer se majka nakon očeve smrti nije mogla skrbiti o troje djece. Na isto mjesto godinu dana nakon njih dolazim i ja, počinje u razgovoru za Večernji list svoju životnu avanturu Marijan Tustonja, 25-godišnji asistent na studiju socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji pohađa i doktorski studij komunikologije.
Brat i sestra utjeha
Odvajanje od majke, iskreno, palo mi je jako teško. Jedina utjeha bila je ta što sam ponovno stalno mogao biti s bratom i sestrom. Nas troje ponovno skupa, samo u drugom domu kilometrima daleko od onog u Vitezu u kojem smo odrastali, i bez roditelja. Iako smo s majkom bili u kontaktu, nije bilo lako odrastati bez njezine svakodnevne blizine i zagrljaja. Ali s vremenom smo to prihvatili i naviknuli se na život kakav smo tada živjeli, a s majkom smo provodili sve važne datume i blagdane.
Inače, to što smo završili u Majčinu selu, po mom mišljenju, svojevrstan je Božji plan i smatram da je to najbolje što se nama kao djeci moglo dogoditi. I danas smatram da smo svi mi koji smo odrastali tamo imali puno više nego brojne obitelji diljem BiH. Ljubav, pažnju, sve što nam je bilo potrebno…
Bio sam sretan i zadovoljan sve do 12. godine kad nam je život odlučio zadati novi udarac. Preminula nam je i majka. Danas, kad bih se osvrtao na smrt dviju najvažnijih figura u svom životu, priznajem da me je puno više pogodila majčina smrt jer sam bio stariji, svjesniji, samim tim i privrženiji njoj jer, iskreno, sa šest godina kad je tata preminuo, nisam ni znao točno što je to smrt, priča nam Marijan zahvaljujući Bogu na odrastanju u ovom međugorskom domu koji, po njegovu mišljenju, ima veliku simboliku. Uvijek sam znao reći da nam je Bog na neki način oduzeo oca i majku, ali nam je kroz Majčino selo dao i oca i majku, oca fra Slavka Barbaića i majku u smislu Međugorja i Gospe koja se tamo ukazala.
Božja providnost u mom životu jako je zastupljena i uvijek kažem, da nije bilo Majčina sela i tih ljudi koji su bdjeli nad nama, tko zna gdje bih danas bio i što bi se s nama troma sve događalo kroz život, objašnjava Marijan naglasivši da nisu ni svjesni koliko su sretni svi koji imaju žive i zdrave roditelje i odrastali su s njima. Kad čujem da je netko od mojih prijatelja ljut na roditelje ili s njima ne priča iz nekog, najčešće nebitnog, razloga, kažem im: “Šuti! Što bi tek bilo da ih nemaš? Budi ponosan na njih i sretan što su tu kakvi god da jesu. Što god učinili i koliko god vas naljutili, oni su ti koji vas vole najviše na svijetu. Volite i cijenite svoje roditelje jer doći će trenutak kad će izaći iz vaših života. Zato provodite što više trenutaka s njima jer nikad se ne zna što nam nosi novi dan”.
U razgovoru smo se dotaknuli i Marijanova školskog doba pa smo ga pitali je li se ikada tijekom odrastanje susretao s negativnim komentarima zbog toga što odrasta u domu bez roditelja.
Ponekad da, više u osnovnoj nego u srednjoj školi. Ali to su ta dječja nesvjesna zadirkivanja. No, uvijek sam se postavljao drugačije. Nikad nisam dao da me se vrijeđa i etiketira samo zbog toga što odrastam u domu, bez roditelja. Pod ovim nebom svi smo jednaki i imamo istu ulogu, bez obzira gdje i kako odrastali, s roditeljskom skrbi ili bez nje. Srednja škola, nastavlja Marijan, donijela je puno pozitivnih stvari, a bio sam i učenik razreda s još jednom kolegicom. Bilo nas je 27 i svi smo disali kao jedno. U te četiri godine nikad nije bilo zadirkivanja jer su, osim mene, u razredu bile još jedna ili dvije osobe koje nisu imale nekog od roditelja. Ali, ponavljam, nije toliko bilo bitno ima li netko roditelje ili ne, bitno je kakvi smo kao ljudi. Svi smo bili jednako prihvaćeni, a druženja od tad nastavila su se do danas, prepričava nam kroz osmijeh prisjećajući se, kako i sam kaže, jednog od najljepših razdoblja života. Upitali smo ga i što se dogodilo nakon završetka škole i punoljetstva, kad se, u većini slučajeva, napuštaju domovi.
Eee da, tu se ponovno vraćamo na početak srednje škole. Bio sam prvi razred kad sam upoznao dvoje hodočasnika, svojih Bosanaca, koji su živjeli u Švicarskoj. Prilikom posjeta Međugorju došli su u Majčino selo i nekim čudom “nabasali” na kuću u kojoj sam živio. S mojom tetom, odgajateljicom, pričali su da bi s jednim djetetom htjeli ostvariti kumstvo, odnosno brinuti se za njega. Kako su mi kasnije pričali, nisu specificirali kakvo dijete žele, nego su išli nekim čudnim odabirom. Rekli su da će prvo dijete koje uđe u kuću, postati njihovo kumče. I onda sam ušao ja. Upoznali smo se, pričali, razmijenili kontakte i tada je počelo naše intenzivnije druženje. Svake godine za Božić, Uskrs, ljetne raspuste… sestra i ja išli smo kod njih u Švicarsku. Ti moji, kako ih nazivam “bosanski Švicarci”, tada su imali samo jedan “problem”. Tijekom 13 ili 14 godina braka nisu se uspjeli ostvariti kao roditelji. Kad sam završio srednju školu, pozvali su me da dođem živjeti kod njih. Tako je i bilo. Oni su se brigom o meni na neki način ostvarili kao roditelji, a ja sam imao nekoga tko me zaista želi u svom životu.
Što je s bratom i sestrom tada bilo, zanimalo nas je.
Brat je već u srednjoj školi prebačen u drugi dom u Zenici gdje je završio školu za vrtlara, a nakon toga u dom u Stolac, a sestra u Novi Travnik gdje je završila školu za pomoćnog kuhara. I tada, po preseljenju, bio sam s njima u kontaktu koliko god nam je to dopuštalo slobodno vrijeme. U Švicarskoj sam proveo godinu dana, učio jezik, htio upisati fakultet. Ali se tu javila nova prepreka. Nisam uspio dobiti vizu, koja je tada još uvijek bila potrebna, jer imam hrvatske papire. I tako mi je godina dana prošla “trčeći” za papirima. No, s druge strane, mjesec dana nakon mog preseljenja kumovi i ja primili smo najsretniju moguću vijest. Saznali smo da će se moji spasitelji napokon ostvariti kao roditelji. Devet mjeseci nakon toga stigla nam je Tereza, koja danas ima pet godina, a nakon nje, točno tri godine kasnije jer su rođene na isti dan, i Celine. Prvih mjeseci Terezina života od 0 do 24 bio sam uz nju, kako volim reći, babysitter jer se njezina majka nedugo nakon poroda morala vratiti na posao. I danas, iako smo fizički odvojeni, povezanost između Tereze i mene je neopisiva, a videopozivi i razgovori s kumovima nerijetko se pretvore u sate igre s djevojčicama, prisjeća se Marijan istaknuvši da su oni njegova istinska obitelj koja ga razumije i podržava na njegovu životnom putu. Pa, kaže, i u povratku u Hercegovinu.
Zašto povratak, pitali smo ga.
Kako sam imao problema s dobivanjem vize, nisam tamo mogao upisati studij, nego sam trebao čekati još godinu dana. To za mene nije bilo prihvatljivo, pa sam se odlučio vratiti. Nisam želio da moje obrazovanje stoji na čekanju još godinu dana. Priznajem, nisam bio oduševljen što se iz Švicarske moram vratiti u Mostar, grad koji mi nikad nije bio nešto pretjerano privlačan, i upisati studij. Ali kad jednom dođeš u Mostar, više ga nikad ne želiš napustiti. Od prvog dana studentskog života bio sam pomalo aktivan u akademskoj zajednici. Naravno, kako su godine odmicale tako je i moja aktivnost rasla, a na petoj godini sjeo sam na čelo svih studenata SUM-a. Postao sam predsjednik vojske od 12.000 ljudi, a Studentski zbor je prvi put na najvišoj funkciji imao socijalnog radnika. Aktivirao sam se jer sam žalio da socijalni rad bude prepoznat kao struka, kao svijetla točka, put u bolje sutra. I već na prvoj sjednici rekao sam: “Idemo probati nešto novo, drugačije. Idemo biti pozitivni”, priča nam prisjećajući se studentskih dana.
U prvom izlaganju rekao sam da se u svom jednogodišnjem mandatu želim posvetiti radu sa socijalno ugroženim studentima, onim marginaliziranim jer zašto da oni kao jednakopravni studenti SUM-a ne budu zastupljeni u radu i aktivnostima Studentskog zbora. Tada sam rekao i rečenicu koja je gotovo sve pomalo šokirala, a glasila je: “Volio bih da Martina Stanić, djevojka koja je slijepa, bude glasnogovornica našeg Zbora”, na što su me svi samo blijedo pogledali i rekli: “Pa, Marijane, kako? Moj odgovor je bio da ćemo lako, samo svi to zaista moramo željeti. Naravno, to smo postigli. Martinu, zajedno s još dvoje studenata, postavili smo da bude naš glas. Cilj tog mog prijedloga bio je da Martini pružimo istinski osjećaj vrijednosti, da se osjeća prihvaćeno i vrijedno. A u konačnici, to je njezina struka, ono što će raditi nakon završetka studija. Izborom Martine na tu funkciju i Studentski zbor dobio je na značaju. Bili smo prvi u BiH, pa i regiji koji smo dali mogućnost studentu s invaliditetom, slijepoj osobi, da bude na takvoj funkciji koja je zaista značajna bez obzira koliko to očima javnosti bilo beznačajno. Prije svega, Martini je bilo značajno, a i moći će jednog dana u svom životopisu napisati da je bila glasnogovornica Studentskog zbora. Naravno, kroz Studentski zbor bilo je raznih i prekretnica. Mjesec dana nakon što sam preuzeo vodstvo Studentskog zbora, stigla je još jedna tragična vijest. Moj brat je preminuo. Tada su se, priča nam Marijan, u mojoj glavi počela javljati pitanja. Što sad, hoću li se predati, dati ostavku??? Nakon razmišljanja i propitivanja sebi sam rekao da, ako dam ostavku, da ću samo sebi pokazati da sam slab. Uzeo sam stanku od mjesec dana i s prijateljima, koji su tada od 0 do 24 bdjeli nada mnom, to nekako uspio prebroditi. Svi ti ljudi koji su tada bili uz mene nisu mi pokazali da su dobri prijatelji, nego prava obitelj. Nakon mjeseca tuge, odmora i “čišćenja” glave vratio sam se i nastavio tamo gdje sam stao. Iste te, prošle godine, završio sam studij i tu je završila i moja funkcija predsjednika Studentskog zbora.
Nakon završetka studija počela su se javljati nova pitanja. Što sada? No, i u tom slučaju Onaj gore ponovno je pomaknuo prst sudbine. Profesori su mi rekli da u meni vide potencijal i da bi željeli da ostanem dio sustava, odnosno asistent na studiju socijalnog rada. Iako sam na početku bio skeptičan, nisam baš mislio da ću posao dobiti zahvaljujući svom radu jer nisam imao apsolutno nikog iza sebe tko bi me “pogurao”. Ali primjer sam da se može uspjeti i bez neke političke, rodbinske ili bilo koje druge pozadine na koju se mladi najčešće oslanjaju, objašnjava nam. Pitali smo ga i kakav je prema studentima, kako ga gledaju jer je od nekih stariji samo godinu dana? – Kažu da sam strog jer im ne dopuštam da “švercaju” na ispitima, kaže nam kroz smijeh. A moj odgovor na tu njihovu tvrdnju je: “Dragi moji, ako sam ja mogao sjesti i učiti, onda možete i vi”.
Razumijem da im je nekad teško, da ne mogu ponekad imati sve što žele, ali kad je riječ o učenju, uvijek sam tu za svoje studente da im pomognem i ohrabrim ih. Nekad se dogodi i loša ocjena, ali ona dosta puta nije mjerilo znanja. Ni moje ocjene nisu uvijek bile najbolje, ali sam se trudio, a jednako tako i gradio kroz neki izvannastavni kontekst. To je možda bio plus i u mom zaposlenju i u današnjem kontekstu gdje sam i što sam. Svi mi imamo neke kvalitete samo ih trebamo znati iskoristiti. Svi imamo neke kvalitete samo ih trebamo znati iskoristiti. Najveći beneficij mog uspjeha je u tom što poručujem mladim ljudima koji su doživjeli životnu priču kao ja da ne posustaju, da vide da mogu uspjeti onako kao što sam i ja. Bitno je da svatko od tih ljudi vjeruje u sebe, objašnjava nam mladi asistent.
Korak po korak
Budući da nam se otvorio i ispričao o sebi stvari o kojima malo tko zna, bilo smo slobodni pitati ga ima li još ikog osim sestre u obitelji. – Da. Moja obitelj je jako velika. Moj otac je imao šestero braće i sestara. S majčine strane četiri tetke i ujaka. I od svih njih, samo sam s jedinim stricem i ujakom u kontaktu. Kako tumačiti sad sve to… Kad sam bio dijete, bio sam kivan na njih da od njih toliko nitko nije voljan zauzeti se za nas troje, da nismo u domu, da nismo sami na Božić, Uskrs…, ali sada s 25 godina kažem da svatko ima svoj život i neki kut. Neću ulaziti u to što je tko radio tada kad smo trebali neke stvari i obiteljski blizinu, ali očigledno je to Božji plan. Svatko ima svoje grijehe i nosi ih kako zna i umije. Nisam ljut na nikog od njih, ali nemam ni potrebu potencirati bilo kakvo druženje. Život mi je pokazao da, bez obzira koliko važna bila, krvna povezanost ne znači ništa, dok osobe koje nemaju apsolutno nikakve veze s tobom, mogu biti poticaj, potpora i ponos. Oni su ti s kojima rastem, koji sa mnom slave svaki moj uspjeh i guraju ma naprijed, a ja sam njima primjer kako ne posustati, priča nam Marijan.
Za kraj smo mu postavili još jedno pitanje. Budućnost u BiH ili odlazak?
Odlazak mi je uvijek bio zadnja opcija i dok nisam znao da ću raditi na SUM-u. Odlazak mi je prihvatljiv samo u jednom smislu – učenja. Jer želim biti socijalni radnik koji će pomagati kao što su meni pomagali. Usavršavati se, više učiti i u budućnosti možda postati čovjek kojeg će se pitati kako bi sustav socijalne skrbi trebao funkcionirati. Nadam se da će do toga doći i da ću biti tvorac promjena, a do tada… Idemo korak po korak, prvo završiti doktorski studij, zaključio je Tustonja.
Večernji list
U selu Mudrike, smještenom ispod Babanovca na Vlašiću, porodica Smaile Mehić njeguje tradiciju proizvodnje vrhunskog kravljeg i ovčijeg sira već više od 150 godina. Njihov eko turizam, poznat kao “Mehić eko turizam”, nudi posjetiteljima priliku da kupe različite vrste sireva, čime su postali omiljeni među turistima koji posjećuju ovo područje u Travniku.
Smaila Mehić, koja je odgovorna za proizvodnju sira, kaže da se tradicija izrade sira prenosila se s koljena na koljeno, a Smaila je sve naučila od svoje svekrve i supruga.
“Čak iako nisam znala kako se šta radi, ja sam radila, a muž je to nadzirao. Imala sam sreću da imam tri sina, pa su svi zajedno s majkom učili. Moj suprug je bio posebno posvećen mom učenju, pa je sve što sam radila nadgledao i savjetovao”, priča Smaila.Iako je njen suprug preminuo prije deset godina, Smaila je nastavila s proizvodnjom sira do penzije. Na selu se uvijek ima posla, pa Mehići uzgajaju oko 100 ovaca, redovno obnavljajući svoje stado, te imaju i nekoliko krava, junica i bušica, karakterističnih za planinske krajeve.
Proizvodnja sira kod Mehića nije samo posao, već i tradicija koju su prenijeli na sljedeće generacije. Smaila se ponosi time što je uspjela naučiti svoje unuke kako praviti kvalitetan sir. Njene mušterije prepoznaju kvalitetu njenih proizvoda, pa je često izlaže na sajmovima, gdje je njen sir uvijek tražen.
“Mušterije koje me poznaju od ranije odmah prilaze i kupuju sir. Na Mostarskom sajmu nisam morala ništa objašnjavati, ljudi su odmah znali šta žele”, kaže Smaila.
Nakon što je otišla u penziju, Smaila se posvetila samo prodaji gotovih proizvoda, dok njena snaha nastavlja tradiciju proizvodnje sira. Sa zadovoljstvom ističe da ne brine za budućnost proizvodnje u svojoj porodici, jer je uspjela naučiti svoje unuke da proizvode izvrstan sir.
Događanja
Više od 400 natjecatelja nastupilo na 5. Viteškoj utrci “Vitez trči za Svjetski dan bubrega”
ZAVRŠENA 5. VITEŠKA UTRKA
Više od 400 natjecatelja nastupilo je na današnjoj 5. Viteškoj utrci “Vitez trči za Svjetski dan bubrega”, koju je iznimno uspješno organizirala Udruga dijaliziranih i transplantirani bolesnika KSB.
Radio Vitez donosi rezultate najuspješnijih sudionika.
SENIORKE:
1. Amela Trožić,
2. Vesna Čavar i
3. Lejla Hodžić.
SENIORI:
1. Berin Mušanović,
2. Džemal Bukvić i
3. Josip Martinović.
JUNIORKE:
1. Anđela Talić,
2. Nika Kusin i
3. Antea Pavličević.
JUNIORI:
1. Rijad Brodlija,
2. Mario Lovrinović i
3. Ivan Marković.
VETERANKE:
1. Ajla Pinjo,
2. Nermina Gegić i
3. Jasna Buturac.
VETERANI:
1. Ante Klišanin,
2. Zoran Dedić i
3. Željo Bošnjak.
Događanja
U hotelu Central održan Svečani koncert Osnovne glazbene škole Jakova Gotovca-Novi Travnik
U Vitezu, u Kongresnoj dvorani hotela Central, održan je Svečani koncert “Osnovne glazbene škole Jakova Gotovca”, Novi Travnik povodom obilježavanja 55 godina postojanja iste. Također, danas se obilježava i 29 godina od postojanja podružnice Osnovne glazbene škole Jakov Gotovac Novi Travnik u Vitezu.
Koncert je otvorio Zbor područnog odjela Vitez dvjema skladbama, nakon čega je prisutne, voditeljica Vanja Džambas, upoznala s povijesti osnovne glazbene škole u Novom Travniku.
Učenici su svojim izvedbama pokazali zašto je glazba “pjesma duše”, te sve prisutne podsjetili na ljepotu koju nudi ovaj svijet, ljepotu koja se mora prenositi s generacije na generaciju i činiti svijet ljepšim.
Koncert su uveličali gosti koncerta, a to su bivši učenici Osnovne glazbene škole Jakova Gotovca Novi Travnik, a sadašnji studenti Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom Sarajevu te učenici Srednje glazbene škole Jakova Gotovca iz Novog Travnika.
Radovi na rekonstrukciji porušenog sjeverozapadnog bedema na Starom gradu, u Travniku, nad kanjonom Hendeka, na izuzetno nepristupačnom terenu, odvijaju se uspješno zahvaljujući prije svega vrhunskoj ekipi majstora.
Nakon što je sazidan dio velike kaverne nastale obrušavanjem bedema, moći će se pristupiti uklanjanju oplatnog zida koji se lijevo i desno u nastavku, na dužini od 4,00 m, u potpunosti odvojio od istočnog lica zida, stoji na stranici Zavičajnog muzeja Travnik.
Obitelj Vidović je, u Ljubuncima u općini Prozor-Rama, prije nešto više od godinu dana, pokrenula farmu koka otvorenog uzgoja. Trenutno imaju oko dvije tisuće nosilica i dnevno proizvedu više od 1.600 jaja.
Uz pomoć projekta “Pokreni svoj posao” otvorili su farmu na kojoj radi cijela obitelj, a u planu je i širenje i zapošljavanje radnika.
Sve se proda
Ivan i Marijana su po cijele dane na farmi, no posla ima i izvan nje jer, kako kažu, koke hrane isključivo domaćom hranom koju sami posiju. Odlučili su se za otvoreni uzgoj jer su, kako navode, jaja kvalitetnija, iako je takav način uzgoja zahtjevniji i nosi određene izazove.
“Radim ja, moja supruga i naša djeca, koji su trenutno u školi, ne znam šta da vam kažem, život je borba, težak i trnovit put. Zahtjevno je, ali nema toliko vele posla, nego si obavezan od 0-24 stalno biti na farmi, paziti da ne bi lija, da ne bi or’o, jastreb”, kaže vlasnik farme Ivan Vidović.
I njegova supruga Marijana, ističe kako posao nije toliko fizički težak, koliko iziskuje stalnu obavezu i cjelodnevni posao na farmi. “Treba ujutro pustiti koke, nahraniti ih, pokupiti jaja, tri puta dnevno ih kupimo. Posla ima, sve prodamo u našoj općini i okolnim gradovima. Ljudi su jako zainteresirani, svi vole jaja iz domaćeg uzgoja na otvorenom”, priča ova domaćica.
Planiraju proširenje
Interes za domaća jaja je posebice bio veliki sad pred blagdan Uskrsa, kad je potražnja veća od ponude, dodaje i navodi kako očekuju da će farma koka uskoro postići svoj puni kapacitet od oko 1.900 jaja dnevno.
“Živimo od ove farme, uglavnom zaradi se nešto, pristojna plaća, a u planu smo u narednim godinama ako Bog da proširiti i zaposliti još nekoga, ali vidjet ćemo šta će biti”, s oprezom prezentuje planove.
Vidovićima je i za nastavak, ali i širenje proizvodnje, potreban novi, suvremeniji i veći smještaj za koke, jer su sadašnje prostorije stare štale dotrajale i nedostatne. Voljni su raditi, kažu, međutim, za realiziranje takve investicije, treba im pomoć općinskih i kantonalnih vlasti, koje do sada nisu imale sluha.
Inače, ovo je jedina farma koka na otvorenom u ovoj općini, a obitelj Vidović je s njom osigurala egzistenciju. Inače, posao su pokrenuli uz pomoć projekta koji su realizirale Udruga za poduzetništvo i posao Link iz Mostara i općina Prozor/Rama, uz financijska sredstva Europske unije i Savezne Republike Njemačke.
Ministar prometa Kantona Sarajevo Adnan Šteta dočekao je prve putnike na Ilidži odakle je tramvaj zvanično pušten u promet.
Ovo je veliki dan za sve koji vole ovaj grad. Presretan sam što vidim zadovoljne putnike, što sam dio još jednog ogromnog projekta za naše Sarajevo. Zaslužili smo najbolje od javnog prevoza, ovi tramvaji to zaista jesu. Novcem svih građana su kupljeni, čuvajmo ih i neka nam traju, poručio je ministar Šteta.
Novi sarajevski tramvaji opremljeni su suvremenom opremom, radi se o niskopodnim vozilima kapaciteta 180 putnika, uz 79 sjedećih mjesta. Posjeduju klima uređaje, sustav za brojanje putnika, wi-fi, USB priključke za mobilne telefone i u potpunosti su prilagođeni osobama s invaliditetom.
Video nadzor unutar i izvan vozila omogućit će veću sigurnost putnika i sigurnosnu kontrolu u vozilima.
Stolice, koje se nalaze u tramvaju, izabrali su građani Kantona Sarajevo na Danu otvorenih vrata Ministarstva prometa KS.
Građane smo uvijek pitali šta je potrebno, sa strukom smo analizirali sva moguća rješenja i donosili odluke, jer moj poslodavac su svi građani Kantona Sarajevo. Zahvaljujući svim prijedlozima, neumornom radu mnogih uključenih strana, mi danas imamo novu prugu, nove linije, nove trolejbuse, nove tramvaje.. i ne stajemo ni dalje, dodao je ministar Šteta.
Isporuka tramvaja odvija se u skladu s planiranom dinamikom.
Plan je da u travnju u prometu bude još dva, u svibnju još četiri tramvaja, a preostalih šest u lipnju, srpnju i kolovozu.
Na taj način će do početka sljedeće školske godine svih 15 tramvaja, biti u prometu.
Na novim sarajevskim tramvajima neće biti reklama, zaključio je Šteta.
Tramvaji su prošli ispitivanja i testiranja, koja će biti prilagođena na sve tramvaje pri isporuci i primopredaji tramvaja kako bi po završetku primopredaje odmah mogli biti u saobraćaju. U ranijem periodu vozači tramvaja su prošli obuke s predstavnicima kompanije Stadler u Poljskoj i u Sarajevu.
Podsjećamo, sa švicarskom kompanijom Stadler u decembru prošle godine potpisan je ugovor o nabavci i dodatnih 10 tramvaja čiji se početak isporuke očekuje krajem sljedeće godine, stoji na stranici Vlade KS.
U sklopu kontinuiranog angažmana za aktivno uključivanje mladih u lokalnu zajednicu, održan je prvi sastanak u 2024. godini unutar platforme Dijalog za mlade u Općini Vitez.
Ovaj značajan događaj, koji se održao 20.03.2024. godine, okupio je mlade iz različitih dijelova općine kako bi se identificirale njihove potrebe, područja djelovanja te inicijative koje će biti pokrenute u skladu s njihovim interesima, piše radio Vitez.
Cilj sastanka bio je osnažiti mlade i omogućiti im aktivno sudjelovanje u donošenju odluka koje se tiču njihovog života i budućnosti u zajednici. Kroz konstruktivan dijalog i razmjenu ideja, mladi su imali priliku iznijeti svoje stavove te predložiti konkretne akcije koje bi poboljšale njihovu lokalnu sredinu. Naglasak je stavljen na aktivizam i volonterizam, neformalno obrazovanje te kulturu kao ključne oblasti u kojima mladi mogu aktivno sudjelovati i doprinositi zajednici, stoji u objavi.
Europsko vijeće upravo je zvanično dalo zeleno svjetlo našoj zemlji za otpočinjanje pregovora za članstvo u EU, stoji u objavi ministra obrane Zukana Heleza.
Objavu prenosimo u cijelosti.
Ovo je historijska Odluka za našu zemlju koja potvrđuje da je budućnost naše zemlje u EU. Uvijek kažem da građani BiH geografski, historijski i kultorološki pripadaju europskoj porodici. Vrijeme je da to bude i politički.
Kao zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara BiH bio sam predvodnik razgovora i lobiranja kod međunarodnih partnera, kako bi naša zemlja dobila status pregovarača sa EU. Od preuzimanja mandata ministra odbrane BiH i zamjenik predsjedavajuće Vijeća ministara BiH fokus moga djelovanja bile su euroatlanske integracije. Imao sam niz međunarodnih sastanaka na kojima sam tražio da naša zemlja dobije status pregovarača, među kojima bih izdvojio tri posjete Briselu, u dva navrate razgovore sa visokim predstavnikom Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednikom Evropske komisije Josephom Borrellom kao i komesarom za proširenje EU Oliverom Varhelyijem, posjete Washingtonu, Londonu, Istanbulu, Beču, Vatikanu i druge.
U Bosni i Hercegovini sam ugostio mnoge značajne političke ličnosti među kojima izdvajam dolazak generalnog sekretara NATO saveza Jensa Soltenberga u BiH, dolazak zamjenika pomoćnika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država za evropske poslove Gabriela Escobara te desetine državnih ministara članica EU.
Nažalost, svakodnevne turbulencije, česte krize i mukotrpni pregovori koje moramo voditi oko stvari koje se u demokratskim državama podrazumijevaju, obilježje su političkog života Bosne i Hercegovine.
Koliko god izazova na tom putu bilo i na koliko prepreka naišli, nastavit ćemo naprijed ka konačnom članstvu u EU. Za nas alternativni put ne postoji.
Samo članstvo naše zemlje u EU osigurava trajnu sigurnost, stabilnost, prosperitet te ravnopravnost za sve njene građane, neovisno o njihovoj etničkoj i vjerskoj pripadnosti.
Proces europskih i euroatlantskih integracija je najefikasniji način za pozitivnu transformaciju naše države i društva, s ciljem postizanja modernih demokratskih standarda te ubrzavanja ekonomskog razvoja. Bez obzira na sve, napredak Bosne i Hercegovine se ne može zaustaviti. Ogromna većina naših građana želi mir, stabilnost i prosperitet, želi izgraditi zajedničku i sigurnu budućnost za sebe i svoju djecu.
Siguran sam da će naša država u procesu pregovora sa EU postati stabilnija, jača, efikasnija sa više nadležnosti i više državnih institucija.
Preporuka za vikend: Planinarska tura: Stazama Erika Brandisa
Organizator: Planinarsko Drustvo “Paklarske Stijene” Travnik
Datum: 23.03.2024. godine – subota
Start: 08:00 sati Zavičajni Muzej Travnik
OPIS: Planinarska tura preko planine Vlašić stazama Erica Brandisa zaista je jedna od najljepših tura u tom području, ali i fizički teška te zahtijeva dobru kondiciju. Tura je duga oko 13,0 km i visinska razlika iznosi oko 1200 metara iznad razine mora, stoga je važno da se pripremite fizički i psihički za ovu avanturu.
Osim pripreme za fizičku izdržljivost, važno je i da se opremite adekvatnom planinarskom opremom. Preporučuje se da ponesete odgovarajuće cipele za planinarenje s čvrstim potplatom i podrškom za gležanj, te odjeću koja će vas zaštititi od hladnoće, sunca i vjetra (krema za lice, sunčane naočale …). Također, preporučuje se nošenje ruksaka s dovoljno vode i hrane za cijeli dan (sendvič i čokoladice…)
Program ture:
Polazak, 23.03.2024. godine u 08:00 sati Zavičajnog muzeja Travnik
????????Travnik 508 m.n.v. – Stari grad- Bukovica kapela sv. Ivana Krstitelja 915 m.n.v. Opis: najteži uspon. Savladava se visinska razlika od 400 m na razdaljini od 2,5 km.
????Kapela sv. Ivana 915 m.n.v. – Planinarski dom “Konjska” 1353 m.n.v. Opis: put od kapelice dalje vodi preko livada, sela Velika Bukovica u kome se nalazi i izvor hladne vode. Slijed blaži uspon, ne baš tehnički zahtjevan. Razdaljina od kapelice do doma je cca 2,7 km.
????PD “Konjska” 1353 m.n.v. – PD “Devečani” 1763 m.n.v. Opis: na ovom dijelu rute, moguć je snijeg, jak i hladan vjetar. Najduža ruta – 6,7 km)
????PD “Devečani” 1763 m.n.v. -PD “Erik Brandis” na Galici 1509 m.n.v. Opis: dužina rute je cca 2,5 km
Ručak je osiguran za sve sudionike planinarske ture u planinarskom domu Erik Brandis.
Izvor:srednjabosna.ba
SREDNJA BOSNA: Nije znala ni kravu pomusti, a kasnije od sira zaradila mirovinu
U selu Mudrike, smještenom ispod Babanovca na Vlašiću, porodica Smaile Mehić njeguje tradiciju proizvodnje vrhunskog kravljeg i ovčijeg sira već...
Miami i New Orleans posljednji učesnici NBA play-offa, kraj sezone za Chicago i Sacramento
Sinoćnjim utakmicama okončan je play-in turnir, te smo dobili i posljednja dva učesnika play-offa NBA lige. Za posljednja mjesta na...
Verstappen krenuo četvrti pa uvjerljivo pobijedio u prvom sprintu sezone
MAX VERSTAPPEN pobjednik je prvog sprinta u ovoj sezoni Formule 1, koji se vozio u sklopu Velike nagrade Kine. Aktualni...
Oprez: Ovo su današnje radarske kontrole u SBK!
U prilogu vam donosimo listu radarskih kontrola u SREDNJOBOSANSKI KANTON: PS TRAVNIK 08:30 do 10:30 sati Nova Bila11:00 do 13:00...
Umjereno do pretežno oblačno vrijeme s kišom, na planinama slab snijeg
U Bosni i Hercegovini danas će biti umjereno do pretežno oblačno vrijeme. U jutarnjim satima slaba kiša se očekuje u...
Novo u Busovači: Gutman Rent a Car!
Tražite savršeno vozilo za vaše putovanje? Ne morate dalje tražiti! U Busovači se nalazi Gutman Rent a Car, koji će...
Ankica Radić o tradicijskoj kulturi Hrvata u Gučoj Gori: Pjeva onaj koga tuga mori
Gošća emisije na radiu “Mir Međugorje” bila je dugogodišnja članica IFG “Sloga” iz Guče gore Ankica Radić. Tema emisije bila...
Napretkovci iz Viteza čuvaju baštinu Hrvata Lašvanske doline, ali i cijele BiH
Hrvatsko kulturno društvo “Napredak” – Podružnica Vitez, kao jedna od iznimno aktivnih podružnica koje promiču tradicijske vrijednosti Hrvata u Bosni...
