​Kako je politički sukob Hrvata i Bošnjaka doveo do konačnog kraha giganta iz BiH

140

Nermin Džindić, ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH, do posljednjeg je trenutka u javnim istupima tvrdio kako smatra da se gašenje proizvodnje u mostarskom Aluminiju neće dogoditi, da je to blef, pa bi na novinarska pitanja o tome da ovaj put prijeti ozbiljna mogućnost gašenja tvornice odgovorio protupitanjem: “A koliko smo puta to već čuli? Dosad smo imali desetak najava spektakularnog gašenja, ali nije došlo do toga”, ustvrdio je Džindić u jednom od takvih istupa.

Međutim, ovaj se put nije radilo o blefu, Uprava Aluminija nije kupila struju za taj dan i proizvodnja je ugašena nakon dugogodišnjeg, višedesetljetnog, blefiranja bošnjačke i hrvatske strane u ovoj polit-ekonomskoj metalurškoj priči.

Pretpovijest te priče počinje već s prvim godinama 20. stoljeća pronalaskom boksitne rude u Hercegovini kada se kreće s njezinim iskopavanjem. Spajanjem tvornice glinice i rudnika boksita 1977. godine ustrojeno je novo poduzeće, nazvano Aluminij Mostar, u koje, poslije puštanja u redovitu proizvodnju 1981. godine, ulazi i tvornica aluminija. Kreatori ekonomske politike u bivšoj Jugoslaviji došli su, naime, na ideju da se u toj zatvorenoj centraliziranoj ekonomiji stvori zatvoreni sustav proizvodnje aluminija – od rude do finalnog proizvoda, tako da se u jedan proizvodni proces spoje rudnici boksita i glinice i tvornice aluminija u Mostaru, koja bi prodavala sirovinu za proizvodnju finalnih proizvoda šibenskoj Tvornici lakih metala. U tu su svrhu, dobrim dijelom za potrebe mostarske tvornice, sagrađene i hidroelektrane na tom području. Sve je, dakle, imalo neku svoju unutarnju logiku, ali se raspadom Jugoslavije ta logika ruši, pogotovo zbog toga što je unutar formalno jedinstvene države BiH između Hrvata i Bošnjaka preostao prevelik konfliktni naboj.

Vlasnički problemi

Nakon rata, 1997., tvornica je obnovljena početnim novcem Republike Hrvatske, u iznosu od devet milijuna američkih dolara, a poduzeće je ustvari bilo gotovo potpuno etnički oslobođeno hrvatsko područje. Usporedno s početkom rada obnovljene kompanije počinju i vlasnički problemi jer je sudskim rješenjima iz 1997. i 1998. uspostavljena vlasnička struktura govorila da je Aluminij Mostar vlasnik 38,87 posto svojih dionica, mali dioničari su imali 51,23 posto vlasništva, a Republika Hrvatska 9,90 posto.

Međutim, otad pa sve do 2013., kako se navodi i u studiji pod nazivom “Mogućnosti restrukturiranja Aluminija d.d. Mostar” koju je izradilo splitsko sveučilište pod uredničkom palicom profesora Dejana Kružića, javljaju se stalni nesporazumi na relaciji vlada F BiH i Aluminij d.d., koji se odnose na utvrđivanje već utvrđene i upisane vlasničke strukture društva. Nakon dugogodišnjeg sudskog sporenja i političkih tenzija 2013. se napokon postiže dogovor prema kojemu Federacija BiH i mali dioničari dobivaju po 44 posto dionica, a Republika Hrvatska 12 posto, čime je dovršena 16 godina duga agonija i otvoren put za normalan rad Aluminija.

Osim postignutog suglasja oko strukture kapitala, dogovoreno je da vlada F BiH, preko entitetskog Ministarstva energetike i industrije, utječe na FERK (Regulatorna komisija za energiju BiH) i pokuša sniziti cijenu električne energije velikim potrošačima Elektroprivrede HZHB ili potpuno ujednačiti cijene električne energije svim velikim potrošačima u F BiH. No, taj dio dogovora, o subvencioniranju poslovanja Aluminija, prvenstveno putem cijene električne energije (u sklopu pomoći svim velikim potrošačima električne energije), nikad nije realiziran, dobrim dijelom zato što se na razini F BiH odustalo od toga da se pomaže bilo kojem gospodarskom subjektu putem subvencioniranja cijene struje.