Uoči pravomoćne presude šestorici dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne, na stranicama Haškog suda medijima je dostupna prvostupanjska presuda bivšem premijeru HR HB Jadranku Prliću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a generalima Milovoju Petkoviću i Slobodanu Praljku, ministru obrane i unutarnjih poslova Bruni Stojiću i Valentinu Ćoriću, te predsjedniku Komisije za razmjenu zatočenika Berislavu Pušiću.

U toj su presudi detaljno opisani zločini koji se stavljaju na teret pripadnicima HVO-a, te šestorici dužnosnika, koji su nepravomoćnom presudom osuđeni na ukupno 111 godina zatvora, piše HMS.

Sažetak nepravomoćne presude hercegbosanskoj šestorki možete pročitati na ovoj poveznici.

Iz nje se, međutim, ne može imati uvid u sve strahote rata, u ovom slučaju bošnjačko-hrvatskog u BiH. Naprotiv, neupućeni u ratna zbivanja u BiH, čitajući ju mogu steći dojam kako je BiH u vrijeme rata bila mirna oaza u kojoj je postojao samo HVO, zločinačka organizacija, koja je činila razna zlodjela prema civilima Bošnjacima. Zato uz uvid u zločine opisane u nepravomoćnoj presudi u Predmetu “Prlić i ostali” na 17 stranica, Hrvatski Medijski Servis objavljuje  i sažet prikaz (ne svih) zločina koje je počinila Armija RBiH nad Hrvatima, kako bi ste, umjesto jednostranog, imali, koliko toliko cjelovit, prikaz, bez uzročno posljedičnih veza, zločina počinjenih na obje strane:

Sukobi između HVO-a i Armije RBiH počeli su u jesen 1992. godine. Do tada su se i Hrvati i Bošnjaci skupa borili protiv JNA i srpskih snaga.

Tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba više od 1600 Hrvata izgubilo je život u ratnim zločinima (onako kako međunarodna zajednica definira ratni zločin). Među onima koji su život izgubili u masovnim zločinima bilo je i 1088 civila. Za vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo ili prognano 144.000 Hrvata. U tom broju nisu obuhvaćeni Hrvati izbjegli iz Sarajeva i nekih drugih mjesta, u kojima nije bilo izravnog ratnog sukoba.

U nastavku će biti ukratko predstavljeni samo neki od većih ratnih zločina ili zločini na Hrvatima koji su imali naročit odraz na neka kasnija doganjaanja na prostorima srednje Bosne, uz napomenu da ovim prikazon nisu obuhvaćeni zločini nad Hrvatima u brojnim logorima Armije RBiH, kojih je bilo više od 300.

12. siječnja 1993.

Lužani (Uskoplje) – Armija RBiH napala je hrvatsko selo Lužane i počinila pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano više civila). Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.

19. siječnja 1993.

160x600

Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.

26. siječnja 1993.

Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a, a 4 od 5 njegovih pratitelja je ubijeno. Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio hrvatskih civila je korišten kao živi vojni štit.

23. ožujka 1993.

Orlište (Konjic) – ubijena 4 Hrvata civila dobi izmedju 70-80 godina.

5. travnja 1993.

Sušanj (Zenica) – ubijeno 17 hrvatskih civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ARBiH nakon povlačenja HVO.

8. travnja 1993.

Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i hrvatskih civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici rađeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina.

16. travnja 1993.

Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno je 16 Hrvata i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ARBIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile Hrvate koje bi tamo zatekli, a od njihovih tijela su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali.

18. travnja 1993.

Grm (Zenica) – ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

24. travnja 1993.

Miletići (Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 hrvatskih civila.

8. lipnja 1993.

Čukle (Travnik) – ubijeno 9 hrvatskih civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.

8. lipnja 1993.

Krpeljici (Travnik) – ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

10. lipnja 1993.

Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

13. lipnja 1993.

Kraljeva sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila Hrvata i spaljene hrvatske kuće.

13. lipnja 1993.

Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 Hrvata; žene, djeca i starci.

13. lipnja 1993.

Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 Hrvata.

16. lipnja 1993.

Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).

18. lipnja 1993.

Ljubinci, zaselak Jurići – ubijeno troje Hrvata

28. srpnja 1993.

Doljani (Jablanica) – pri upadu pripadnika ARBiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila Hrvata, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat)

Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Međunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.

16. kolovoza 1993.

Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 hrvatskih civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila Hrvata, koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, među kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

5. rujna 1993.

Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).

9. rujna 1993.

Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ARBiH ubijena je 32 Hrvata civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ARBiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije RBiH od 10. svibnja 1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km.

9. rujna 1993.

Vrbica kod Zavidovića – pripadnici Armije BiH ubili šest hrvatskih civila.

14. rujna 1993.

Uzdol (Prozor) – prilikom upada u selo ubijen 41 Hrvat (29 civila i 12 pripadnika HVO).

16. rujna 1993.

Hudutsko – pripadnici Armije BiH provalili u selo i zarobili 25 vojnika HVO-a, trojicu strpali su u logor Muzej u Jablanici, a ostale zarobljenike (22) strijeljali.

30. listopada 1993.

Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 Hrvata koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dođe ARBiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

13. studenoga 1993.

Fojnica – Predsjednik Predsjedništva RBiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije RBiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili: fra Nikica Miličević – župnik i gvardijan samostana te njegov zamjenik i samostanski vikar fra Leon Mato Migić. Samostan se nalazi na prostoru kojeg kontrolira Armija BiH.

22. prosinca 1993.

Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe hrvatske nacionalnosti (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.

9. siječnja 1994.

Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 Hrvata – civila i pripadnika HVO.

Za zločine HVO-a nad Bošnjacima u srijedu će biti izrečena pravosnažna presuda predsjedniku Vlade HR HB dr Jadranku Prliću, ministrima obrane i unutarnjih poslova Bruni Stojiću i Vlantinu Ćoriću, te načelnicima Glavnog stožera HVO-a generalima Slobodanu Praljku iMilivoju Petkoviću, te predsjedniku Komsije za razmjenu zarobljenike Berislavu Pušiću.

Od dužnosnika njihovog ranga za višestruko brojnije zločine Armije R BiH nad Hrvatima nije odgovarao ni predsjednik Vlade RBiH, de facto bošnjačkog ratnog entiteta, niti ministri obrane ni unutarnjih poslova. Od dvojice načelnika Glavnog Štaba Armije RBiH general Sefer Halilović oslobođen je optužbi pred haškim sudom, dok je general Rasim Delić osuđen na 2 godine zatovora, donosi HMS.