Nad Škabrnjom tužan oblak vapi!
U njem’ nema niti jedne kapi,
isplakao sve je svoje suze
Kad nebo sinove joj uze!

Tri je sina Domovini dala i
od bola na koljena pala.
Slomila je žalost i tuga.
Ubiše joj zločinci i supruga!

Izgubi ih u jednome danu.
Pa je oblak gleda uplakanu.
Kako moli Boga sa visina:
Da joj vrati barem jednog sina!

Il da uzme i nju u milosti.
Da ne pati sama u starosti!
Ne želi živjet život u samoći.
Za sinovim poželila je poći!

Povedi je najljepša zvijezdo,
da svije još jedanput gnijezdo.
Odagnaj od nje patnje i boli,
u zagrljaju onih koje voli.

I posla Bog zvijezdu s neba!
Da dovede Evu do nebeskih visina.
Njenoj duši malo mira treba
u zagrljaju supruga i njezina tri sina!

Nitko više rastavit ih neće!
Ne ulazi tuga u kraljevstvo sreće.
Dragi Bože nagrada im budi
a njezina suza zločincim nek sudi!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

160x600