Više nije nikakva vijest slušati kako mlade osobe oko nas napuštaju svoja ognjišta i odlaze u Njemačku. Više ni političari na vlasti ne vide problem u tome,  sve im češće preko jezika izleti fraza: Pa šta ima veze, ljudi odlaze tamo gdje im je bolje!

Nebi ni mene posebno dotaklo da nisam od ranog jutra sudionik jednog takvog ispraćaja, ispraćaja kojeg smo unaprijed dogovorili, a počeo je na Humcu ispred crkve nakon rane nedjeljne mise.
Tri djevojke s tri fakulteta odlaze na rad u Njemačku, sutra ih čeka, metla, kanta i pune etaže hotelskih soba.

Evo ih, Irena (agronomija) vuče svoje stvari preko parkinga, otvaram prtljažnik, Marija (pravo) već uredno složila svoj kufer i ostavila dovoljno mjesta za prijateljice. Po Anđelu (fizioterapija) svraćamo u Veljake i krećemo put Splita. Dolazi do promjene plana, cure poželjele još jednom razgledati morsku obalu, žele se voziti magistralom, meni se nikako ne da tim putem.
One bi tugaljivo promatrale otoke koji se udaljavaju i lagano zaokreću, ne znam što bi vidjele u pustim plažama koje se u trenu pojave i brzo nestaju.

Ipak su popustile, biram bržu dionicu puta, još samo malo, i, evo nas u zgradi splitske zračne luke.
Tu nastaje neizbježna fotografija za rastanak, prije toga im kazah kako ću staviti naziv: Tri fakulteta –  metla, kanta i pregača“, sve tri prasnuše u smijeh i ovjekovječiše ovaj naizgled nasmijan rastanak.

Gore sam na katu, promatram avion na pisti, odbrojavam prozore i mašem prema jednom od njih. Mašem prema avionu, magle mi se stakla, magli mi se cijeli avion pred očima, nije važno što ga više ne vidim, i dalje mašem, važno je da mi kćerka ne vidi suze u očima!