Bosna i Hercegovina je neobična zemlja po mnogo čemu, pa i po napuštenim selima. Tako je i sa selom Muratovići koje je od centra Viteza udaljeno samo desetak kilometara. Stanovnicima ovog sela je bilo lakše napraviti nove kuće tri kilometra od sela u kojem su rođeni nego izgraditi novi put.

Danas, među 23 kuće i isto toliko pomoćnih objekata, žive dva umirovljenika. Čuvaju selo i vode svoj mali biznis.

Hasan i Salko Muratović već dvije godine žive u selu bez stanovnika. Oni su i svojevrsni čuvari sela, a kažu da im je u rodnom kraju najljepše. Djeca ih povremeno posjete i donesu namirnice za normalan život. Žale se na vlasti koje su ih uvijek zaobilazile.

“Ni marke, ni prije rata ni poslije rata, ovo selo nikad nije dobilo. Mi smo sve radili. Put, vodu, telefon. Sve svojim parama”, govori Hasan.

Na pitanje, zašto su ljudi napustili ovo selo, odgovaraju kako “neće nitko radit’, neće nitko zemlje”. 

“Evo, i sad se može dole naći jabuka, krušaka pod stablima. Sve propalo, neće nitko da bere. Ponekad dođu oni kojima treba voće za rakiju. Naberu nekoliko vreća, odnesu i gotovo”, kaže Salko Muratović, a njegov prezimenjak Hasan dodaje: “Sve je napušteno. Zemlja, kuće, šuma. Tisuće dunuma zemlje ovdje propada. Kuće propadaju, a sve nove. Nema ovakve propasti nigdje.” 

Do sela Muratovići sada se dolazi osobnim automobilom. Istina, put nije najbolji, ali do prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo. Zbog lošeg puta i dugog pješačenja djece do škole, stanovnici su se spustili do obližnjeg mjesta Sadovače.

“Narod je najviše otišao radi djece koja idu u školu. Odavde nisu imali prijevoza. Put je bio loš, ali zar nije bilo lakše napravit’ kilometar i po puta nego nove kuće”, uključuje Salko svoju logiku.

Njegov prijatelj Hasan dodaje: “Ja sam odavde išao pješice u firmu. Sat i pol do posla, sat i pol s posla. Radio 40 godina i mirovinu zaradio. Danas mladi imaju put, automobile, struju, vodu, telefone, i opet im se ne dopada život u Muratovićima.” 

Dok čuvaju selo, dvojica umirovljenika vode i svoj mali biznis. Hasan je zasadio dva i pol dunuma maline, a Salko uzgaja junice.

“Podigao sam mirovinski kredit i kupio junice. Posijao dva dunuma kukuruza i kada rode može mi biti dvije godine hrane za stoku. Dok smo svi ovdje živjeli, odnosno dok nismo odselili, svatko je držao stoku. Išao u firmu i radio. Nikada nitko nije podigao kredit u banci, jer smo svi odlično živjeli. Imalo se novaca k’o blata. Danas, kako je tko selio odavde, tako se i zaglibio u kredite. E, to je to”, pojašnjava Salko filozofiju življenja mladih ljudi.

Za Salku i Hasana umirovljenički dani prolaze uz svakodnevne poslove. Međutim, i jedan i drugi osjećaju samoću, jer malo kada im navrate prolaznici, pastiri ili planinari da snjima popiju kavu, koju Hasan odlično pravi.

 

 

Odgovori