‘Da su na ruševinama Jugoslavije podigli Švicarsku, svi bi im aplaudirali’

Uuuuu… Vi ste, momci, zakasnili, jučer je bio AVNOJ…
Tako nam je, sav u čudu, pokraj partizanskog spomenika u Jajcu, kazao jedan od mještana, dok smo ga mi gledali zbunjeno.

 ­Kako jučer?! Pa danas je 29. novembra…
– ­Jučer, jučer… Danas ti jest 29. i nedjelja, a proslava AVNOJ­-a vazda ti je u subotu najbližu 29. Mora se narod vratit na poso u Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju… Vidiš vijenaca, 40 delegacija je bilo, jarane. Bio i jedan ruski general, bili Talijani iz Trsta, vaši Splićani… Hajte vi po gradu, prohodajte malo, ima još koji su zakasnili…

AVNOJ živi vječno! A Hajduk?

Dok smo se češkali po glavi i zvjerkali po mitskom gradiću u srcu Bosne, naletjeli smo na skupinu iz Bačke Topole. Svi u crvenim majicama s golemim grbom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, znate kojim, onim s ujedinjenim bakljama i ispisanim datum rođendana davne Titove zemlje. Rođena je, mlađi to neće znati, baš u gradiću na ušću Plive u Vrbas.

– I vi zakasnili, baš ko i mi, a i makedonska delegacija na zasjedanje 1943. – govorimo Vojvođanima, pokraj spomeničkog obilježja palim hrvatskim braniteljima za slobodu Jajca u ovom posljednjem, “našem” ratu.
– ­Aaaa, ne, ne, oni su se zajebali, a ne mi. Mi se držimo tačnog datuma. Juče smo vrteli jagnje tu na Janju, pa danas u Jajce – pričaju nam.

Devetorica su, a svaki na leđima ima otisnut nadimak: Dejan (Savić), Milan (Tihi, iz Otpisanih), Marko (Premium BMB, točio benzin u dizelaša), Vladimir (Lugar, iz Kapelskih kresova), Milan (Pažljivi), Aleksandar (Brko), Velimir (Kečiga), Lajoš (Fric) i Borislav (Flert, zbog očitih sposobnosti).
Mi smo poštovaoci AVNOJ-a, AVNOJ živi večno – kažu veseljaci iz Bačke.

– ­A mi mislili da vječno živi samo Hajduk – 
dobacujemo.
– ­Neće biti, Hajduka ste malo iskvarili…

– ­Pa, ni Zvezda vam nije baš nešto – odgovaramo.
– ­Ih, Zvezda nije dobila platu sedam meseci, ali i takva bi vas pobedila – zaključuje Kečiga, na oduševljenje ostalih…

– Moš mislit, baš bi to tili vidit – ne damo se ni mi. Na oduševljenje ostalih…
Ne biste vjerovali koliko je Jajce hladno, toliko da smo bravu na autu ujutro morali odmrzavati grijanim ključem. A u kafani malenog hotela griju drva iz peći toliko da se skidamo u majicu kratkih rukava. Tu suRobert Vidović, Ismet Omerović i Zaim Đankić. Robert se upravo oporavlja od amputacije potkoljenice. Velik šećer… Ispod majice izvlači lančić, a na njemu dva privjeska, Hajdukov grb i križ.

– ­Moj ti je stari radio u Splitu, u “Konstruktoru”, a šef mu bio legendarni Frane Matošić. Otada stari navija za Hajduk, a ja i burazer isto – govori nam Robi.

Nama je danas gore!

Društvance pitamo kako im je u daytonskoj Bosni, 20 godina poslije rata. Zbog toga smo i krenuli Bosnu obilaziti.
– ­Meni je danas gore. Tada sam se nečemu i nadao, danas više ničemu – govori Ismet, al\’ ga svi zovu Grbo. Na Ismet se i ne okreće…

– ­Sve tri stranke koje su dovele do rata, a i vođe im, trebalo je stavit van zakona. Ali, ostadoše oni i dalje. Što bi rekli u nas, sjaši Kurta da uzjaši Murta. Iako, valja reći da smo mi u Jajcu Minhen za sve ove okolo. Ima još nešto firmi, a nije bilo ni rata između Hrvata i Bošnjaka – tumači nam Robi.

– ­Na TV Pinku sam gledo, ima načelnik Olova, nikad platu nije digo, sve daje studentima za stipendiju – ubacuje se Zaim.

– ­Jebiga, dabogdo imo pa nemo. To ti je stara jevrejska bila, a sad nas stigla sviju. Ja sam radio po hidroelektranama, vozo direktore, svašta nešto, da bi mi danas penzija bila 300 maraka (1200 kn) – kazuje Grbo.
– Avijacija ti je udarala po Jajcu 21 dan. Niški specijalci bili… Da su mornaricu mogli dovuć na plivsko jezero, tukli bi i s brodova – govori Robi.

– Jajce je bilo simbol Jugoslavije, zato je i platilo – domeće Grbo.
Stari su oni ratni drugovi, a uz kafu su tog jutra čekali proslavu godišnjice jajačke brigade Armije BiH, koja se imala održati za koji čas, baš nekako pokraj velikog spomenika poginulim hrvatskim braniteljima.
Jajce je 13. rujna proslavilo godišnjicu oslobođenja od srpske okupacije. Po gradu ima još jumbo­-plakata koji podsjećaju na hrvatsku akciju Maestral iz 1995. godine, koju slavi cijeli grad, Bošnjaci i Hrvati. Bude velika fešta, koncert, roštilj, puni kafići i ulice.

Seljaci su vodili rat

– Gradsku raju se nije baš dalo zavadit u ratu – govori Robert. ­– Seljaci su vodili rat, oni će se sjekirama pobit za komad zemlje. To ti je tako globalno i lokalno… – Meni je Robi puno bliži nego tamo neki Sandžaklija, neka je
musliman. Pa, s Robijem sam sto godina – uključuje se Grbo.

Bilo je grešaka, normalno. Kad je Jajce palo, odvajalo se Hrvate i Bošnjake, a poslije oslobođenja Bošnjaci jedno vrijeme nisu ni mogli u grad. Danas zna biti čarki u izborno vrijeme, kad političari bace kost među raju, a i Bošnjaci su pronašli drugi datum kao simbol nove slobode, ali većih antagonizama ipak nema, kako govore naši sugovornici.

– Evo i jučer, to je haos bio, dvije hiljade ljudi. Najviše Slovenaca. Ja ih pitam, pa šta vi sad hoćete, vi ste prvi Jugoslaviju počeli da rasturate?! Kažu oni, poštivamo AVNOJ, da ga nije bilo, danas ni Slovenije, ni BiH, ni Hrvatske, ni Srbije ne bi bilo – objašnjava Robi.

Slično nam je na zubatom jajačkom suncu malo poslije govorio i Miralem
Duranović Učo
. Djecu je učio cijeli život, pa zato Učo. Na glavi mu kapa s petokrakom, srpom i čekićem.
– ­Mene kad zaboli glava, ja ne pijem aspirine. Stavim ovu kapu i prođe glava za tren, vjerujte mi – ozbiljan je Učo.

Ko će kazat da Putalj nije moj

 ­Ima li podjela u gradu, kako se slaže narod?
– ­Hrvati, Srbi i Muslimani ne slažu se nikako. Samo se ljudi slažu… Ja sam planinar stari, čuli ste za Putalj iznad Kaštela, na Kozjaku. Ko će meni reć kad ja tamo dođem da to nije moja zemlja – odgovara Učo i vodi nas da vidimo čuveni jajački vodopad.

Slušajte sad ovo, Učo je nekoliko mjeseci išao svaki dan po 44 kilometra pješice, do sela Bešpelja i natrag, da škola ne bi propala i da bi učio djecu, bošnjačku i hrvatsku.
Pisale i novine o njemu.

– Kažu, jezik… Evo ti meni kaži đe to ima da ljudi iz četri­-pet država pričaju svak svojim jezikom i svi se međusobno razumiju?! Ili, ti i ja sad. Imamo li mi ikakvih problema u komunikaciji?! Normalno da nemamo. Vidiš li dolje, Pliva skače svom voljenom Vrbasu u zagrljaj, on dalje Savi, ona Dunavu, pa u Crno more i natrag u Jadran. Sve jedno u drugo. Tako ti je i sa zemljom, sve se to u nas prožima – tumači nam Učo.

I, nemojte misliti da je to tek samo folklor. Naljutit će vam se Jajčani. U Muzeju AVNOJ-–a održali su cijeli znanstveni skup, a Nataša Jagdhuhn piše doktorsku disertaciju na njemačkom sveučilištu u Jeni o muzejima posvećenim Drugom svjetskom ratu poslije raspada Jugoslavije.
– Ideologiju možemo ostaviti i po strani, ali univerzalnu vrijednost antifašizma moramo očuvati – govori Nataša.

Sve je uništeno

Većina stanovnika BiH rado bi se vratila u onaj sustav. Evo, pitajte ljude je li im draža daytonska ili Titova Bosna, kažu Emsada Leko, ravnateljica Muzeja, i Mirsad Duranović, administrativni ravnatelj.

– ­Privredu su uništili, javnog zdravstva skoro da i nema. Imali smo regionalnu bolnicu u Jajcu, a sad za sve moraš u Travnik ili Sarajevo. Školstvo je posebna priča: pod istim krovom dvije škole, na jedna vrata ulaze Bošnjaci, na druga Hrvati, a Srbe ionako niko ništa ne pita – nabraja Mirsad.
Kaže da je nekadašnja Elektrobosna, tvornica ferolegura, bila jedna od profitabilnijih firmi u bivšoj državi. Zapošljavala je 3000 ljudi, a danas 200. Kupili je Talijani. ­

– A što je s onom vašom fabrikom ferolegura u Dugom Ratu? – pita Mirsad.
– Nema je više, srušena. Bit će tu neki turizam – kažemo mu, a on odmahuje glavom.
Pitali smo ljude iz muzeja, kao visoko obrazovane i intelektualce, kako tumače činjenicu da u Jugoslaviji nije bilo demokracije, vladala je jedna stranka 50 godina, za drukčije mišljenje išlo se u zatvor…

– ­Eto ti danas stranaka i mišljenja kolko voliš, pa jel nam bolje?! Kažu da smo mi jugonostalgičari, a ja kažem ovo: da su oni na ruševinama Jugoslavije podigli Švicarsku, ja bi njima prvi aplaudiro, a vidi šta oni uradiše – odgovorio nam je Mirsad iz Muzeja…

PISALI I SNIMALI DAMIR TOLJ I ANTE ČIZMIĆ

Reporteri Slobodne u zaboravljenoj zemlji 20 godina nakon Daytona: 'Da su na ruševinama Jugoslavije podigli Švicarsku,…

Posted by Centralna on 4. prosinca 2015

Pašagina janjeća glavuša

Bosnu smo tražili cijeli tjedan i našli je tek sedmog dana. Skrila se pokraj tvrde Medvjed kule na jajačkom starom gradu, u Pašaginoj avliji. Slučajno smo naletjeli na tu kafanicu s udobnim sećijama, vezenim miljetićima po vrhovima naslonjača i niskim stolovima. Stara peć širila je ugodnu toplinu dok smo čekali kafu i domaću šljivu u čokanjčićima. Pašaga je gazda.
– ­Bujrum, Splićani, rade li još ona Tri volta u starom gradu? ­ – pita Pašaga.
– ­Kako vi znate za Tri volta?! Eno ih na istome mistu u Palači, isti đir ka ovaj vaš: sve konzervirano i spremno za put u prošlo vrime.
– Služio ja vojsku u Lori 1979. godine, a znaš kako je vojniku bilo, đaba brom i te stvari, kad si zagorio. Zato su nam i valjala sva tri volta ­ – govori Pašaga.
Razvila se odmah priča, svatko je bio u vojsci…
– U Lori ti je bilo sedam kantina i dok ih sve obiđeš, ode dan. Ima l\’ još ona Istranka dolje na Rivi? I na njoj sam se jednom nadeko: ne znaš ljulja li brod il\’ rakija – navio se Pašaga.
Na zidu iznad šanka veliki Titov reljef i potpis.
– ­Mi ga još zaboravili nismo, a ne sm\’jemo svima u čaršiji još ni reć da je Tito umro, ima ljudi osjetljivih – ­ priča Šemsudin Žuna i nazdravlja starom drugu Stjepanu Bakoviću.
– ­Ja sam ti 1965. prvi na glavu skako s onog Titova vodopada dolje na Plivi – ­
uključuje se Stipan.
Pašaga je iznio pečenu janjeću glavušu, a ekipici za stolom se pridružio i Miroslav Balač, pa su zajedno založili.
– ­Ja sam ti Miroslav, a Mirogoj me zovu jer radim na groblju, razum\’ješ ­ – kaže taj treći bosanski as, dok se ostatak kafane davi od smijeha.
– ­Ovo ti je to, oko glavuše se sabrali Musliman, Hrvat i Srbin. A danas niko više nikoga ne poštiva. Jbg, tijesna nam planeta ­ – ubacuje se Šemso.
Vrte se čokanjčići, slijede ih priče o socijalističkim ljetima, jajačkim odmaralištima po Kaštelima, vojničkim uspomenama, nekadašnjim gigantskim fabrikama i daytonskom ludilu, a od svega skupa se pomalo vrti i u glavi, ali doći ćemo opet i pozdraviti Fifu na Matejušci, po Pašaginoj zamolbi…

Hrvati idu u EU, Muslimani ostaju

U jednom od popularnih gradskih kafića, izdubljenih u prirodnoj pećini pod starim gradom, sreli smo mladog konobara Tomislava Saratliju i snimili ga nešto kasnije s jaranom Harisom Kavlakom.
– Sad je nešto više Bošnjaka u gradu, Hrvati odoše po Njemačkoj, lakše im je dobiti poso s hrvatskim papirima jer je RH u Evropskoj uniji. Hrvat neće kopat kanal za 500 maraka ovdje, kad ga može kopati u Njemačkoj za puno više, a Bošnjak mora jer će u Njemačku nešto teže – objašnjava nam Tomislav.
Kaže da jedni i drugi zajedno gledaju utakmice i Bosne i Hrvatske. Načelnik je iz SDA, ali nije loš, upravo postavlja sve nove vodovodne cijevi u gradu. Veće firme drže Hrvati, a turizam je najčešće u rukama Bošnjaka. Bila im je nedavno i Kolinda u posjetu. Svi se nadaju boljem životu…
– ­Ja ganjam naku Švicarsku, kuhar sam, pa ćemo vidjet – govori nam Haris.
Daleko je Švicarska, rekao bi onaj Mirsad iz Muzeja AVNOJ­a. Onaj koji bi “aplaudiro” da je na razvalinama Juge podignuta baš Švicarska.

Fratarska kobasica

Fra Mario je bio u žurbi, sutra kolju, kako kaže, pa se treba pripremiti za izradu
kobasica. Evo vam recepta:
– ­6 kg svinjske plećke
– 3 kg junećeg ili goveđeg buta
– 1 kg leđne svinjske slanine
– 250 g krupne morske soli
Sastojke izrezati na komade veličine kutije cigareta i uvaljati u sol. Držati pet do sedam dana na hladnom. Meso samljeti, a slaninu izrezati na male komadiće. Ako se stisnula, potopiti je malo u toplu vodu, pa ćete je lakše usitniti. U smjesu mljevenog mesa i izrezane slanine dodati jedan decilitar bijelog vina i 10 grama papra u zrnu. Nadjenuti kobasice i sušiti ih samo na dimu, onoliko dugo koliko mislite da vam je dovoljno.

Kraljevski grad u jakni punoj propuha

Jajce je i kraljevski grad, u njemu su kosti Stjepana Tomaševića, posljednjeg
bosanskog kralja i posljednjeg despota Srbije. Eno ih u staklenom sarkofagu
jajačkog franjevačkog samostana sv. Luke, uz crkvu Velike Gospe. Trobrodna crkva bila je sravnjena sa zemljom, srpske snage su je srušile i još se obnavlja. Sva je bila u vrijednim Antoninijevim freskama.
Stjepan je u Jajcu 1461. krunjen krunom koju mu je poslao papa Pio II. ­Kralja Stjepana ubili su Turci 1463. godine, čime je i Bosna pala, kaže nam fra Mario Jelić, franjevac, rodom iz Rame.
Pokazao nam je i stare bosanske grbove s polumjesecom i zvijezdom, daleko prije osmanlijskog prodora (kasniji ilirski simbol), baš kao i grb kraljevske dinastije Kotromanića, čiji sin je bio i Stjepan Tomašević.
– To su ljiljani na plavoj podlozi, ali naš narod slabo to poznaje i pogrešno povezuje s bošnjačkim simbolima. Pa, znate da su ljiljani vezani i za Gospu, a o sv. Anti da i ne govorim – kazuje nam fra Mario i spominje da je u Jajcu i okolnim selima danas ima nešto više od 6000 katolika.
Pitali smo ga kako on komentira obljetnicu AVNOJ-­a, a on se nije ustručavao reći:
– Meni je to simpatično. Treba ljude razumjeti, dobro su živjeli za Titina vakta. Jedan mi je reko: “Ja se nisam puno mislio koju ću jaknu ponijet vani, u svakoj je bilo para. Danas sam vazda u jednoj, a para ni za lijeka, samo propuh…” Trebaju nam malo širi pogledi, pa i u tom smislu valja reći da su oni bili antifašisti – kaže fra Mario.

Vojvoda Hrvoje, Tito i Dioklecijan

Jajce je opasano zidinama, a u stari grad vode dvije kapije. Na vrhu je tvrđava Hrvoja Vukčića Hrvatinića, osnivača grada i velikog vojvode bosanskog, koji je u živoj stijeni podno gradine dao isklesati obiteljsku grobnicu. Danas je nazivaju podzemna crkva ili katakombe. Mnogi kažu da je cijelo mjesto povezano podzemnim hodnicima i da su tu ljudi nestajali. Mitova ne manjka, pa ćete čuti da je i Tito tuda bježao Nijemcima, a gotovo svačija baka nosila je Maršalu mlijeka i sira u vrijeme zasjedanja AVNOJ­a. To vam je kao što danas u svakoj dalmatinskoj ćibi nude originalni paški sir, ne bi da je Pag ko Australija…
Vukčić Hrvatinić bio je još i splitski herceg i hrvatsko­dalmatinski ban. Svaki od naših sugrađana morao je čuti za Hrvojevu kulu i Hrvojevu ulicu uz istočne Dioklecijanove zidine. Jedno od najvažnijih naših dijela pisanih glagoljicom je čuveni Hrvojev misal, rađen za splitsku crkvu sv. Mihovila. Original se čuva u
Istanbulu.

Odgovori