Ivica Vujica iz Busovače ratni je vojni invalid. Dragovoljac. Organizator otpora. Ivica od rata nosi tek ožiljke. Nema odličja. Nema medalje. Živi od vlastitog zanata. Zanata koji umire. Zanata koji je zaboravljen. Vlastitim rukama i idejama prehranjuje svoju obitelj. Kako kaže, da nije tako – bili bi gladni.

Ivica je cijeli rat proveo „na crti“ , a  nastradao je 28.1.1993., tražeći pomoć.

Naime u spletu nesretnih okolnosti ostao je bez stanice, te nije mogao konaktirati bazu. Tek dva tjedna nakon – prebačen je u bolnicu u Split.

Oporavak je bio dug i naporan, no Ivica tvrdi – sretan je što je preživio. Mnogi, kako kaže, nisu imali tu sreću.

Čim je bio fizički sposoban, Ivica se vratio „na crtu“, no sve što mu je iz tog razdoblja ostalo – su ožiljci.

„Iako sam cijeli rat proveo boreći se. Iako sam riskirao vlastiti život te sigurnost svoje obitelji; nemam niti spomenicu. Invalid sam, no da nemam obrta – bio bih gladan. Toliko o pravdi…  No, to je već neka druga tema“ , prisjeća se Ivica za Dnevnik.ba.

Situacija u Busovači je, barem što se Središnje Bosne tiče , najlošija. U egzodusu stanovništva većina mladih je otišla. Firme zatvaraju svoja vrata, a gospodarstvenici se odlučuju sredstva uložiti u neka perspektivnija mjesta. Posao u Busovači teško opstaje.

Ivica je karijeru započeo u željezari u Zenici. Radio je kao pomoćni obućar, te se upoznao s materijalima i zanatom.

Po završetku rata Ivica je odlučio svoje znanje pretvoriti u posao.

1996. godine otvara vlastitu obućarsku radnju.  Prvu u Busovači.

Dva desetljeća nakon – Ivica je i dalje jedini obučar u Busovači. Posao mu, kaže, ide. No, prostora za napredak uvijek ima.

„Posao sam proširio te ga prilagodio potrebama tržišta. Nisu to više samo cipele; bavimo se i proizvodnjom, dizajnom te popravkom kožne galanterije. Radimo kožne torbe, papuče, čizmice, remenje , ruksake te sve što nam se učini izvodivo. Za nas ne postoji nemoguće“, nasmiješen je Ivica.

Ivicin posao vremenom je napredovao. Njegov kreativni duh otvorio mu je vrata diljem regije. Mnogo prijateljstava je stekao kroz svoj posao, i kako kaže – nema dana kada nema što raditi.

„Materijale nabavljam gdje god stignem; od Zagreba do Zenice – imam prijatelje, suradnike i poznanstva. Jedini i krajnji cilj posla mi je ostaviti nasljeđe obitelji“.

Ivicina kći trenutno je u procesu preuzimanja posla, no obitelj se nada da će i unuci pokazati želju za održavanjem istog.

Recept za uspjeh , po Ivici je jednostavan: „Posao ako ne radiš s ljubavlju – nikad nećeš uspjeti“.

U svom poslu Ivica se susreo sa svim profilima ljudi.

„Mnogi su mi pokušali smjestiti, nadali se da nemam potrebno znanje, no, nisu me potkopali. Važno je biti svestran. Biti kreativan. Predznanje nije presudno. S nekim osobinama čovjek se mora roditi, a upravo to je ono što je mene održalo u poslu; upornost, svestranost, volja i kreativnost“.

Ivica je uvijek volio eksperimentirati. Kako kaže, uvijek je bio sposoban od ničega napraviti nešto.

Cijene u Ivicinoj radnji su prilagođene kupovnoj moći tržišta. Ivica radi iz ljubavi; prema poslu i ljudima.

„Rad me spašava. Uvijek radim, ako ne u radnji – onda kući. Rad oslobađa loše energije i spašava duh“.

O svojim životnim uvjerenjima Ivica je kratak i određen – sve što ima dužan je Bogu.

„Svakog jutra kad ustanem najprije se zahvalim Bogu; na novom danu, zdravlju, životu. Rijetko kad se molim, a uvijek zahvaljujem. Sve je dobro , i sve se nadoknadi osim izgubljenog zdravlja. Stoga, hvala Bogu. Na zlu i dobru“, zaključuje Ivica.

Ivica Vujica  iz Busovače ratni je vojni invalid. Nema primanja, nema odličja. Ivica je oživio mrtav zanat i stvorio obiteljski posao. Ivica je uspio. Uz rad, trud i vjeru. Vjeru u Boga, u sebe. Vjeru u ljude. Iako, mnogi – baš vjeru i nisu zaslu

Odgovori