Koferi, karte, suze i rastanak…..posljednji pozdrav….zbogom ognjište mojih pradjedova….

Piše: Dragan Vidović – Portal Kockice.ba

Došlo je neko čudno, prokleto vrijeme. Rat je rastjerao mnoge, mnoga ognjišta su zauvijek ugašena, obavijena su mukom i visokom travom, ožiljcima rata. Zastaneš i osluškuješ koliko je samo života bilo tu, a koliko je suza proliveno zbog rata i odlaska za nekim boljim sutra, s nekoliko stvari u ruci, s krunicom koju si čvrsto stiskao, uzdajući se u Boga da će ovo ludilo jednom prestati. Gledao si kako tvoji roditelji ostaju uplakani na kućnom pragu, s mišlju hoće li doživjeti sutra.

Rat je stao prije dva desetljeća i mnogi su pomislila da dolaze neka bolja vremena, da će se našim kućama oriti dječji glas i plač, da ćemo nastaviti čuvati ognjište naših predaka. Budit će nas prkosna zvona naše Crkve, koju metci nisu mogli utihnuti i najljepši se prizor pružao nedjeljom, kada je cesta vrvjela od ljudi koji su se išli zahvaljivati Bogu za sva dobročinstva, kada su se djeca igrala u župnom dvorištu. Mislili smo svi da ćemo našu sreću sviti u svome selu, kojeg ni rat, ni sva zločinstva i pokušaji da nam se zatre svaki trag nisu mogli izbrisati.

No, onda su došla vremena koja su mučnija i od rata, kada te tvoja politika, politika drugoga tjera da bježiš odavde, jer je ovdje više ne izdržljivo, jer je moj dom, postao tuđin. Mlad, zdrav, pun života, s diplomom u ruci i svaka dva mjeseca u centru za zapošljavanje, život koji te baca u očaj. Polako se počelo gasiti moje selo, svakim danom samo se govorilo tko se sada odselio, sam ili s obitelji, u miru, ali s najtežim ranama na srcu.  U ruci je karta u jednom pravcu, u nadi da će ti nova majka Njemačka pružiti ono što su ti stoljećima predci pokušavali osigurati. Suze niz lice same krenu, kofer polako lupka, nemaš snage okrenuti se i ugledati uplakanu majku koju ostavljaš jer su svoji, politikom kojom vode, natjerali da sreću tražiš negdje drugo.

Zar je moguće da je moje selo, moj grad, moja kuća, postala toliko strana, toliko mrska, da mi se počinje gaditi svaki političar koji slaže pare za uspješnost iseljavanja nas, onog što su počeli ’91., sada s lakoćom i bez ispaljenog metka završavaju. Zar je moguće da moram ostaviti svoju kuću, svoje roditelje, jer ovoj državi, ovoj vlasti nisam dovoljno dobar, da moja diploma sa državnog fakulteta služi samo za podbaciti pod ormar da se ne klima, dok djeca povlaštenih tajkuna hrane svoj ego dok nečija majka radi od jutra do sutra za 400 KM, nadajući se da će ih dobiti i da će svom djetetu kupiti toliko željenu stvar.

Odlazim jer je ovo pakao u kojem je nemoguće živjeti, mjesto koje Hrvatima više nije domovina, mjesto zbog koga su nekad suze tekle i drhtala brada na spomen, a sada je gledam s prezirom. Što se učinili s mojom grudom, za koje je poginuo moj otac, djed, ujak ili rođak…Što učiniste s mojom grudom dok sebi gradite vile i kućetine. Što ste uništili ono što mi je bila svetinja…

Sada je ostala samo uspomena, sjećanje na svako jutro i sunce koje me umivalo s brda, na zvuk zvona koji se razlijevao mojim selom, na miris svježe pečenog kruha i majke koja mi je pružala ljubav. Zar je to sve postalo samo uspomena, sjećanje koje se urezalo u srce i kojeg se s suzama i gorčinom prisjećam. I dok ovo pišem netko u mojoj Zenici, u mojim Crkvicama, Čajdrašu, Perinom Hanu, Gornjoj Zenici ili Podbrežju spakirao je kofere i sa suzom u očima ostavit će svoju rodnu grudu kako bi si osigurao život dostojan čovjeka.

Početak nestajanja Čajdraša onakvog kakvog smo poznavali!- zapisao je vlč. Božo Markotić na početku župne kronike ratnih događanja u Čajdrašu. Te riječi tek sada shvaćam, dok pustoš obavija moje selo, dok se magla polako spušta, dok stare ruke majke čekaju zagrljaj svog sina, na pragu kojeg suze kvase.

Odgovori