Danas se u području zapadne kulture svjesno razara brak i obitelj. Zanimljivo je da se to događa upravo na području zapadne civilizacije koju se doskora smatralo kršćanskom.

Nema toga u islamskim zemljama, nema u zemljama Dalekog azijskog istoka, niti u zemljama naroda Trećega svijeta, a koje smo znali s visoka zvati „primitivnima“. Iznimka su komunističke zemlje gdje se prisilnim mjerama i danas utječe na obitelj, a komunizam je ponovno izvozna roba „našega“ Zapada.

Bilo bi zanimljivo istražiti zašto se to događa u zemljama u kojima je kršćanstvo ostavilo tako dubok trag. I je li taj trag doista tako dubok kako smo voljeli misliti. A poznato je koliko je obitelj sveta upravo u kršćanstvu. I sin Božji Isus Krist došao je na ovaj svijet upravo u jednoj obitelji. Zovemo ju Sveta Obitelj jer ona to doista jest. A svaka je obitelj sveta, velika svetinja, ne samo u religioznom smislu. Po obitelji primamo život iz Božjih ruku. Iz obitelji nosimo, ne samo nasljeđe svojih predaka, nego i odgoj, usmjerenje za život, radne navike, stav prema drugim ljudima, dakle sve ono na čemu stoje međuljudski odnosi. Tko to ne ponese iz obitelji,  teško to može bilo kada kasnije nadoknaditi.

„Prava“ i zajednice

No danas, ne samo da se bračna vjernost smatra zaostalom, brak nadiđenom  i suvišnom ustanovom, nego se brakom proglašava ono što on nije niti može biti. To su kojekakve „veze“ male, ali vrlo agresivne manjine: homoseksualci, lezbijke i slična čeljad. Kako bi to zvučalo snažnije i stručnije (narod bi rekao: da se Vlasi ne dosjete!) nađoše si zajednički naziv i koriste se engleskom kraticom LGBT, a to su početna slova pojmova: lesbiangaybisexual i transgender koje ovdje nemam namjere tumačiti. A kako su se ove marginalne udruge stale umnažati, doskora će im trebati još slova iz abecede. Uostalom, to je i jedino što su oni u stanju „umnožiti“ jer broj članova ljudske vrste njihovim se načinom života ne umnožava, niti se bilo koja vrsta života u prirodi tako prenosi i umnaža.

Vrlo nametljivo traže za te svoje zajednice „pravo“ da budu posve izjednačeni s brakom i obitelji, da mogu usvajati – naravno tuđu! – djecu, i dakako, odgajati ih da budu kao i oni. Oni koji odbacuju Boga, pozivaju se na Prirodu. A upravo ih ona demantira. Priroda, naime, toga ne poznaje i ne trpi. U prirodi koju je Bog stvorio dvojica mogu biti par samo u jarmu, a inače par su uvijek dvoje: od goluba i golubice, mačka i mačke, do lava i lavice, slona i slonice. Valjda su i dinosauri bili dinosaur i dinosaurica jer bi inače prije izumrli nego što su nastali. A izumrli su iz nekih drugih razloga.

A zapravo te tvrdnje nisu ništa novo, samo su postale glasnije i agresivnije. Davno je to započelo. Komunistička ideologija radila je i rukama i nogama na tomu da razori najvažnije vrjednote: vjeru, obitelj, kulturu jednoga naroda, sve ono što čini identitet jednog čovjeka ili cijele narodne zajednice. Kako bi zvučalo privlačnije, jer komunizam se ipak jako kompromitirao, premda ga neki i danas svim silama brane, danas se to zove liberalizmom. A nositelji su opet uglavnom nasljednici komunističke ideologije. A jedno i drugo ima isti korijen. Komunizam je učio: sve je zajedničko, pa valjda i žene i djeca. Muž i žena smjeli su samo roditi dijete, a „kolektiv“ – to je onda značilo partija – ima ih pravo odgajati! Indikativan je o tomu jedan primjer iz naše ne baš tako daleke prošlosti.

Obitelj u komunističkim raljama

Dana 17. studenoga 1945. komunisti su u Trogiru strijeljali – dakako posve nedužna – hrvatskog dominikanca o. Dominika Barača. Glavni razlog bila je njegova knjiga (iako su to u presudi nastojali skriti) Socijalna filozofija boljševizma. U njoj se kritički osvrće i na boljševičko shvaćanje obitelji. Evo kako njegovo pisanje prenosi Ivan Armanda: „Barač kritizira i činjenicu da je obitelj za boljševizam zastarjela ustanova koja mora izumrijeti kako bi se ostvario idealni kolektivizam. Brak je desakraliziran i demoraliziran, a time i degradiran. Na udaru je i zdravi oblik odgoja djece i mladeži, koji se svodi na odgajanje klasno svjesnih i po zvanju školovanih proletera.“ Tomu o. Barač suprotstavlja shvaćanje sv. Tome Akvinskoga i njegovih sljedbenika, „koji u obitelji vidi temeljnu jezgru društva, a u braku prirodni temelj za obitelj“ (S krunicom na stratište, u: Glas koncila, br. 51, 2010., str. 21). Vidi ono što je i Bog „vidio“ i zamislio s obitelji, već s prvim ljudskim parom, da bude zdrav okvir za osobnu sreću supružnika, te za prenošenje života i odgoj potomstva.

Uzgred rečeno: o. Dominik je genijalno analizirao sovjetsku diktaturu koja je bila uzor svim kasnijim komunističkim zemljama, a to je komuniste najviše pogađalo. Još jednom citiram Armandu: „Sama diktatura u sovjetskoj je državi provedena kroz tri faze: u prvoj se javlja diktatura proletarijata nad Rusijom, u drugoj se javlja jedna boljševička komunistička stranka koja vrši diktaturu nad proletarijatom, a u trećoj fazi jedan čovjek stoji kao diktator nad komunističkom strankom. Ta je osoba ujedno diktator nad čitavom državom, a komunistička stranka služi mu kao izvršni organ njegove vlastite volje.“ (nav. mj.) Sve je dosloce kopirao i Josip Broz u državi koja ga je nadživjela samo deset godina, kako dobro znamo mi koji smo živjeli u to vrijeme.

Biblijska pouka

O. Barač to napisa i život izgubi, ali dušu spasi. A nama ostade razmisliti kamo mi to danas idemo dopuštajući razaranje naših obitelji. Uništavamo tako i vrjednote osobe i cijeloga naroda. A tako odgajani onda se mogu mijesiti i po kominternovskim i po eu. miješalicama. Stvara se masa. A masom se lako manipulira. Nema osobe, nema čovjeka, nema stava! Kršćanin ne smije šutjeti niti čekati da netko drugi donosi odluke. Na to nas često upozorava i papa Franjo. Koliko je važno pitanje braka i obitelji, pokazuje i to što je Papa sazvao izvanrednu Biskupsku sinodu za listopad 2014. na temu Pastoralni izazovi obitelji u okviru evangelizacije. Svi nosimo odgovornost za zajedničko dobro, za zajedničke vrjednote. A vrjednote su univerzalne, trebaju ne samo nama vjernicima, nego svakom čovjeku. Mi ne dižemo glas jer smo protiv nekoga, niti ikome uskraćujemo njegova prava, nego dižemo glas „za“, za sve ono što je dobro i ispravno. Od nas se traži samo glas za te vrjednote, a brat naš o. Barač nije ustuknuo ni kad se glava od njega tražila. Nije li nam time uputio najsnažniju poruku i dao najjasniji primjer? Pogotovu što su se vlasti i mediji u Hrvatskoj upeli iz petnih žila da referendum propadne. A ja kanim prije nego pristupim glasovanju na referendumu otvoriti knjigu koja je ne samo nama kršćanima sveta – Bibliju – i u prvom poglavlju pročitati: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27). Ili kako netko duhovito reče: stvori Bog Adama i Evu, a ne Adama i Stevu! A Bogu običavam vjerovati puno više nego svim vlastima i svim medijima svijeta.