U početku, nije se baš najbolje snašla u toj novoj ulozi. Dok su joj drugi sa oduševljenjem lijepili titulu tetke, ona nije znala što ju je snašlo. Do tada za nju je tetka, po definiciji, bila starija, odrasla žena, koja uredno kupuje Jadro kocke, vodi u šetnju ili brani od ljute mame.

I tako dok je bauljala između djeteta i tetke, ona je pomalo zbunjeno, a opet i sa nekom dozom ponosa, prihvatala tu predstavu, gdje je ona igrala tetku. Ne. Varate se. Njena uloga je bila sporedna. Glavni akteri slijede u nastavku.

Novoproglašena tetka, vremenom je shvatila, da biti imenovana, znači imati i svoje obveze. Kako su obiteljske okolnosti bile takve, skoro pa svake godine, postajala je tetka iznova. S prvim danima proljeća njen zadatak je bio guranje kolica u kome je počasno sjedilo to malo biće, kome je ona tetka. I dok su njeni prijatelji vijali leptire i trčali po travnatim kanalima, ona je bila u funkciji osobnog vozača, gore pomenutog bića. Znate, ta poslovna suradnja, nije uopće bila laka. Mali poslodavac nije mnogo mario za leptire, on je imao svoju svakodnevnu rutu od koje nije odustajao. Taman kada je pomislila da se riješila uloge vozača, stizala su nova zaduženje. Trčanje, ali ne za leptirima, nego za njegovom malom – velikom visosti.

Kao što rekoh ova žurka i rotacije zaduženja smjenjivale su se svakih godinu dana i tako tri puta zaredom. Malo li je?! Kako su mali poslodavci rasli, tako su njene dužnosti dobivale novu dimenziju. Igranje nogometa, kule u pijesku ili trke automobila. Pravi mali rat nastajao je kada bi se i ona unijela u igru. Od svađe, preko guranja, do kamena u glavu – njenu glavu. Opasna borba, koja se uvijek završavala, pretpostavljate već, u njihovu korist. Jer, bože moj, oni su mali, a ona „velika“. Ne, nije joj ovo najteže padalo. Najveća frka nastajala je kada su sva trojica zajedno. Ovaj ovoga počupao, ovaj ovoga ujeo, pa se ova dvojica udruže protiv ovog trećeg… Žurka bez prestanka. I opet, nerijetko, izvlačila je deblji kraj.

Vremenom kako su zajedno odrastali, situacija se drastično promijenila, u njenu korist. Nju je drmao pubertet, a oni su bili njeni pravi mali savjetnici. Na svako njeno histerično pitanje- „ Imam li veliki nos? Jesam li debela ili kakva mi je frizura?“, iskreno i sa strpljenjem su odgovarali. Ona je najviše vjerovala njima. Od savjetnika, nekako prećutno, dogurali su do drugara. Bila je to neka neobična energija, koja se narednih godina širila i bivala sve jača.

Da se razumijemo, nije tu bilo nekog klasičnog ispoljavanja emocija. Osim ta tri datuma rođenja zabilježena u njenoj glavi i nekih malih sličice u njenom novčaniku, krišom posmatranja u izlasku i osluškivanja mogu li sami da riješe neki izazov, nije bilo mjesta nekim deminutivima i tepanjima.

Kako životne okolnosti obično namjeste, svako od njih je krenuo u osvajanje nekih svojih izbora. Vremenom su se malo udaljili… taman toliko, dok se ponovo ne sretnu.

Znate što je zanimljivo? Dok su je svi oko nje zvali tetka, oni nikada nisu koristili tu riječ, jednostavno zvali su je imenom, baš kao i prvog dana kada su uspjeli da prelome mali jezik i oslove je.

I znate što, upravo sva draž je u tome. Bez upućivanja drugih,odraslih, njih četvero su sami, onako dječje, gradili svoj odnos. Rekla bih da su dobar posao odradili.

Ova čudna tetka, unapređena je u babatetku. Istina, bogu hvala, zvanično nije u upotrebi ovaj termin, osim u momentima kada je mali zvrk tako nazove.

160x600

Bit ću iskrena sa vama, mnogo je dobar osjećaj biti tetka i babatetka.