Danas je tvoj dan domovino. Gledam slike iz devedesetih godina kada sam s puškom na ramenu hodio tvojim brežuljcima. Kako si mi tada tužna, ali ponosna izgledala. Izgledala si mi kao Feniks koji se umoran ustaje iz pepela, čeka da zablista. Vjerovala si i nadala se, kao i mi…

Trčeći tim livadama sna, boreći se protiv neprijatelja, u krvi je buktio adrenalin, a u mislima slika budućnosti. Gledao sam te kao malu, a bogatu i uzornu državu u srcu Europe. Onu koju će s neba gledati i blagoslivljati kraljevi Tomislav, Domagoj, Zvonimir, kraljica Katarina…

 

Sanjao sam Božiće svoje obitelji, kako idemo na polnoćku i radujemo se Bogu i zahvaljujemo mu jer smo ostvarili tisućljetne snove svojih predaka. Sanjao sam nove godine u gradovima sa svom infrastrukturom, gospodarski moćne, konkurentne zapadu…

 

a što sam dosanjao…

 

Dosanjao sam vodeće ljude crkve gdje se tobože kuneći u tvoje ime razjedinjuju puk. Dosanjao sam javna poduzeća prepuna uhljeba koji te se sjete tek 18. 11., a i tada si im u drugome planu. Dosanjao sam hrvatske ministre koji ti ne žele izgraditi ni metar ceste ili autoceste, a donose zakone da još više osiromaše tvoj narod, da njima bude bolje. Dosanjao sam gladne radnike koji se bore za preživljavanje kod onih koji te nakon rata više ne smiju spomenuti, a najviše su koristi od tebe imali…

 

Nisam se za ovo borio Herceg Bosno. Nisam se borio za ovakvu tebe. Oprosti mi. Oprosti svima nama kojima su u radni staž upisane godine u HVO-u. Neprijatelj je u našim redovima bio lukaviji. Ti i ja smo Herceg Bosno bili idealisti. I zato smo tu gdje jesmo. Oprosti svome naivnom sinu.

160x600

 

Glava/Grude.com