Katolici cijelog svijeta, pa i Bosne i Hercegovine, u nedjelju će proslaviti Uskrs, najvažniji i najradosniji blagdan Kristova uskrsnuća. Ovaj se blagdan obilježava uz niz običaja, a najpoznatiji je po obojenim jajima koja vjernici dijele između sebe, ali i prijateljima i susjedima, dok, ipak, najveću radost donose djeci.

Najčešće se farbaju u crvenu boju koja simbolizira Spasiteljevu smrt i njegovu nevino prolivenu krv na Golgoti, ali je ona u isto vrijeme i boja uskrsnuća. Prije je u nekim krajevima u BiH bio točno određen dan kada su se morala bojati jaja, ali nikada prije Velikog četvrtka. Prije upotrebe industrijski proizvedenih boja, jaja su se kuhala u čađi, ljuskama od crvenoga luka, cvjetova maslačka ili korijenja nekih biljaka koje su davale različite tonove žute, crvene, smeđe i rjeđe crne boje.

Zanimljivost je u nekim krajevima Hercegovine gdje se za dobivanje crvene boje koristila biljka broć (Rubia tinctorum). Ornamenti na jajima dobivani su različitim tehnikama s voskom na način da se prije bojenja rastopljeni vosak nanosi na jaje posebnim pomagalom koje se u Bosni naziva pisaljka. Bilo je mnogo bezuspješnih pokušaja da se napravi podjela šaranih jaja prema motivima na njima. Inače, bojanje jaja uglavnom je prije bio ženski posao. U krajeve, u kojima su žene vješto obavljale ovaj posao, spadaju Vareš i njegova okolica. Pred Uskrs u Velikom tjednu u nekim krajevima u BiH sije se sjeme za kupus, a na Veliki petak pije se crno vino. Na Veliku subotu kuhaju se jaja u ljusci luka i pripremi se obilje hrane.

Ne dira se zemlja

U nekim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu (negdje i na Veliku subotu) cvijećem (često ljubicama) i biljem. Katolici na području Gruda na Veliku subotu, dan uoči Uskrsa, u crkvu nose hranu na blagoslov, koju svećenik blagoslovi i koja će se na uskrsno jutro jesti. Sedamdesettrogodišnja Manda Vlašić iz Sovića kaže kako se na Veliku subotu boje jaja, većinom u ljusci od crvenog luka i posvete se u crkvi, a da se na Uskrs ukućani tucaju jajima, koja se potom posole blagoslovljenom soli i onda se jedu.

”Vjernici idu u crkvu na svečano misno slavlje i okupljaju se pred crkvom gdje čestitaju Uskrs jedni drugima i tucaju se jajima. Za uskrsni ručak priprema se sarma, uz koju se napravi još i pečenka ”,
kaže Manda. Sličan običaj za Uskrs je na području Središnje Bosne, uz posebnost uskrsnog ručka gdje se na stol serviraju tradicionalna bosanska jela.

Lucija Bilješko (1957) iz Turbeta kraj Travnika kaže kako je običaj u njihovom kraju da se tri dana uoči Uskrsa (od Velikog četvrtka) ne dira zemlja, odnosno ne vrše nikakvi radovi na zemlji radi Isusove muke.

”Dan prije Uskrsa, subotom, u crkvu se nosi “kolač” na posvetu(posvećenje). Također na posvetu se mogu ponijeti i jaja i sol. Na Uskršnje jutro doručkuje se posvećenje s kajganom koja se napravi sa slaninom i također ukućani međusobno razbijaju jaja”, kazala je Bilješko. Po njezinim riječima, prije i poslije uskršnje mise tradicionalno mještani se okupljaju ispred crkve, gdje se uz razbijanje jaja i
druženje slavi ovaj najveći katolički blagdan.

Skrivanje jaja za djecu

Blagoslovljena hrana jede se za doručak i na uskrsno jutro u okolici Dervente, ali se ne započinje jesti dok svi članovi obitelji ne uzmu malo blagoslovljene soli jer nema jesti dok se svi ne osole. Molitva za blagoslov se obavlja kao i u druge dane. Prije se kod odlaska u crkvu oblačila nova roba, “tazetno” odijelo. Isti su običaji poznati i u drugim krajevima, gdje se za istu pojavu koriste različiti lokalni nazivi, u Rami se kaže burečilo se. Naime, smatra se kako se dobro obnoviti i robom na Uskrs, kao i na Božić. Poslije misnog slavlja na Uskrs u crkvenim dvorištima igralo se kolo i muški su pjevali. Ženama je, kao i inače, bilo zabranjeno pjevati javno – sramota je da ženskinje pjeva prid crkvom.

Ima običaja koji nisu široko rasprostranjeni ni u bližoj okolici, ali postoje u nekoliko obitelji u selu Vijaka, u okolici Vareša, i u nekim hercegovačkim mjestima. Radi se o običaju darivanja djece kojoj zec donese gnijezdo. Roditelji spreme poklone u košaru gnijezdo i sakriju je u obližnji grm ili negdje u okolici kuće ili gospodarskih objekata. Djeca na uskrsno jutro odlaze tražiti košaru gnijezdo u kojoj su
šarena jaja, slatkiši ili dijelovi odjeće.

U selu Alibegovcima u Usori, ima uskrsni običaj ljuljanja. Na Uskrs poslije pučke mise na veće pripremljenu ljuljačku sjedaju muškarci i žene, stari i mladi na uskrsnu lilajku. Etnolozi su ovom običaju pridavali proljetno-agrarni karakter koji bi po analogiji s visokim ljuljanjem bio i zazivanje za veći i bolji rast usjeva i različitih plodova uz njegovu zabavnu funkciju.

Na području Kupresa na Veliki četvrtak od 3 sata poslije podne ne bi se radilo. Pravili bi se “križići” od drveta na koje bi se napravilo 33 zrna + 3 velika zrna. Ukućani su molili “križiće“, ukupno njih 100. To je služilo umjesto krunice i navijek bi se molila Isusova krunica. Na Veliki četvrtak, djeca bi od drveta pravila čekrkaljku i s njom bi čekrkali taj dan. Na Veliki petak radilo se samo do podne. Običaj je da se u kući križ prikrije sa tamnim platnom u spomen na Isusovu muku.

Zajednička molitva

Na Veliku (Bilu) subotu ujutro se nosi “posvetališće” na blagoslov u crkvu – (hrana koja se na nosila na blagoslov) i tek bi se jela ujutro na Uskrs. Najčešće tvrdo kuhana jaja, mladi provareni sir i kruh. Meso se nije blagoslivljalo. Djeca bi farbala jaja sa skuhanom guljom luka ili sokom od cikle. Navečer je misa u crkvi i pali se Uskrsna vatra – oganj ispred crkve pa se njome upali Uskrsna svijeća.

Na području Kupresa na dan Uskrsa, prije izlaska sunca, sva čeljad bi se digla i zajedno izmolili 300 Zdravomarija i 3 Vjerovanja. Iza molitve, jelo bi se “posvetališće” i išlo na misu. Uskrsni običaji u Bosni i Hercegovini pokazuju osobitosti svojstvene ostalim običajima vezanim uz crkveni god. Naime, nekada su to bili crkveni blagdani i blagdani cijele zajednice, a manje privatni obiteljski blagdani slavljeni na otvorenom i pokazuju tip društva i zajednice u kojemu pojedinac i obitelj žive unutar šire lokalne zajednice. Javna okupljanja pred crkvom i u predvečerje negdje u selu bili su nastavak uskrsne svetkovine jednoga mjesta i njegovih stanovnika. 

Danas se, unatoč razvoju svih oblika komunikacijskih
sredstava, običajnost povlači u zatvoreni obiteljski i uski prijateljski krug pokazujući promjene u shvaćanju zajedničkog slavlja, novog poimanja prostora i društva. (Fena)

Odgovori