Višestruko nagrađivani hrvatski i bosansko-hercegovački romanopisac i scenarist Josip Mlakić izjavio je  kako su se sarajevski kulturni djelatnici pobunili protiv ravnomjerne raspodjele novca iz federalnog proračuna za kulturne projekte jer su to doživjeli kao ugrožavanje svog feuda. On je, u intervju za Hrvatski Medijski Servis, to usporedio s pobunom protiv imenovanja urednika portala Poskok.info Ivana Šušnjara za generalnog konzula BiH u SAD.

HMS: Što mislite o primjedbama sarajevskih kulturnjaka na raspodjelu federalnog novca za projekte iz kulture i optužbama da federalna ministrica kulture uskraćuje novac  „vrhunskim i internacionalnim kulturnim projektima” poput Sarajevo film festivala, MESS-a i sl, a daje provincijskim manifestacijama, misleći pri tom na one na hrvatskim područjima?

MLAKIĆ: To je jedna tipična ovdašnja priča koja se svako malo, u različitim oblicima ponavlja.  Slična je priči oko postavljanja Ivana Šušnjara za konzula u SAD-u i peticija koje su pisane tim povodom. Zaboravljalo se tom prilikom koje su besprizorne hulje dosada predstavljale ovu zemlju vani, koje, primjerice, ne da su brojali krvna zrnca, već su po potrebi bojili vlastita.

U principu, da se vratim na vaše pitanje, radi se o ugrožavanju nečijeg feuda, javnog dobra koje je pretvoreno u privatno vlasništvo. Ja bi ove primjedbe uvažio i prihvatio da se radi o principijelnom stavu. Gdje su ti kulturnjaci bili kada se silni novac za kulturu trošio na vodanje pijanog Mickeya Rourkeja na relaciji Sarajevo-Dubrovnik ili prošetavanje balkanskih celebrityja crvenim tepihom SFF-a? Ili na snimanje filma o opskurnom pop-folk bendu, koji nam se prodaje pod rock instituciju, čiji su tekstovi blago je reći infalntilni, a o kojem su u filmu govorili i “stručnjaci” poput Stipe Mesića. Mogao bi nabrajati do sutra. Hoće li itko jednom izračunati koliko je, primjerice, javnog novca progutao SFF koji se pretvorio u nešto što bi veliki Danilo Kiš nazvao “gozbom u vrijeme kuge”?

Ne bih volio da se moje riječi shvate kao obrana federalne ministrice kulture. Krajnje je vrijeme da se kulturne politike pođu kreirati, a ne biti dnevnopolitički support. Bio bih, primjerice, neusporedivo sretniji da se 12.000 KM predviđenih za kupreške “Dane kosidbe” preusmjeri na kupovinu knjiga za kuprešku knjižnicu (ukoliko uopće postoji). To je otprilike princip koji zastupam. Ili, jedan drugi primjer: prije desetak godina bilo je govora o osnivanju književne nagrade Nikola Šop koja bi se dodjeljivala u pjesnikovom rodnom Jajcu. Međutim, od te ideje nije bilo ništa. Odgovorna kulturna politika bi morala realizirati slične ideje. Ili ih “internacionalizirati”. Primjerice na način da u toj nagradi participiraju gradovi Zagreb i Beograd u kojima je Šop živio. Ja vjerujem da bi u oba ova grada sličnu inicijativu objeručke prihvatili. Ili manifestacija u Varešu u čast filmskog genija Ivice Matića. Evo jedne sramotne informacije koje bi se cijela kulturna javnost trebala stidjeti: ime Ivice Matića ne postoji na Wikipediji. Postoji zapravo nogometaš istog imena i prezimena. I to je sve.

Da skratim: između financiranja kupreških “Dana kosidbe” i prošetavanja lokalnih i svjetskih celebrityja crvenim sarajevskim tepihom, definitivno sam na strani “Dana kosidbe”. A onaj tko je šutio u prvom slučaju, treba šutjeti i u drugom. Ovdje se radi o onom biblijskom bacanju kamena: tko to ima moralno pravo u ovoj zemlji prvi baciti kamen?

HMS: Je li kvaliteta u kulturi određen zemljopisnim ili, pak nekim drugim kriterijima?

MLAKIĆ: Ne. Svijet se odavno pretvorio u globalno selo, tako da su nekadašnje “zemljopisne kategorije” i kultura u priličnom neskladu. Odnosno treba redefinirati pojam provincije. Provincija je danas isključivo u glavama ljudi bez obzira gdje žive.

HMS: Treba li i kultura na tržište? Kako znati koliko nešto u kulturi vrijedi, ako će se kulturni projekti financirati isključivo državnim novcem. Što i na koji način bi država, s različitih razina, trebala (su)financirati u kulturi?

MLAKIĆ: Kultura i tržište se u većini slučajeva isključuju. Pogotovo to vrijedi za male jezike. Tu ne treba otkrivati toplu vodu.  Knjiga i film, primjerice, definitivno ne bi preživjeli bez institucionalne podrške. S mitskim tržištem dobili smo Dan Browna ili filmske franšize poput “Američke pite”. Nažalost, danas ovim pomalo tradicionalnim kategorijama treba dodati i tiskane medije. Veselko Tenžera je svojedobno napisao kako “preživljava samo dobro pisanje”.  Danas više ni to nije slučaj.

HMS: Josip Mlakić je malo poznati strojarski inženjer i jako poznati i nagrađivani književnik i scenarist. Kako je i kada strojarski inženjer otkrio dar za književnost?

MLAKIĆ: Oduvijek sam puno čitao, a to je najbolja priprema za pisanje. Ista je stvar i s filmom. Ne postoji fakultet koji će vas naučiti pisati. Iako su takozvani “tečajevi kreativnog pisanja” dobra stvar, ja sam ipak malo skeptičan prema njima. Ostaje čitanje. Postoji ona čuvena Borgesova misao kako je na svijetu mnogo manje dobrih čitatelja, nego li pisaca.  Ja sam, da se vratim na vaše pitanje, samo slijedio jedan prirodan tijek. Ili, da podsjetim na Alberta Camusa, koji je jednom izjavio kako se cijeli život pripremao biti pisac, te da je u tom cilju do svoje 35-e godine isključivo čitao.

HMS: Zašto ste ostali živjeti u Uskoplju? Zbog inspiracije za stvaralaštvo ili iz drugih razloga? Bojite li se živjeti u Uskoplju?

MLAKIĆ: Ostao sam tu, jer ne vjerujem u onu Kunderinu po kojoj je “život negdje drugdje”. Naravno, ni Kundera to nije tako mislio, on je sa skepsom i ironijom pisao o tome. Bojim li se živjeti u Uskoplju? Ne, naravno.  Danas ne. Ali sam se bojao “živjeti u Uskoplju” za vrijeme rata, pa sam unatoč tome ostao.

HMS: Može li se u BiH živjeti od književnosti?

MLAKIĆ: Ne. Tu se možemo vratiti na jedno od vaših prethodnih pitanja, ono o tržištu. Danas od pisanja mogu živjeti isključivo oni koji su mu se prilagodili, ali tu više ne možemo govoriti o književnosti. To vrijedi za svjetske relacije, dok u BiH od knjige ne može živjeti nitko.

HMS: Što trenutno radite, pišete li neki novi roman i što radite kada ne pišete?

MLAKIĆ: Uvijek imam poneki tekst na kojem radim. Tako je i sada. Trenutno radim na romanu koji sam započeo prije gotovo petnaest godina. Kada ne pišem, onda sam u tvornici gdje sam zaposlen.

HMS: Kako komentirate tvrdnje da je treći svjetski rat već počeo?

MLAKIĆ: Treba biti malo oprezan s tim tvrdnjama. Živimo u vremenima egzistencijalnog straha koji ubija kreativne potencijale u ljudima. A ta priča samo je kap koja prelijeva ionako prepunu čašu.

HMS: Može li, po Vašem sudu, BiH opstati kao država, ili je osuđena na tiho propadanje?

MLAKIĆ: Ovakva kakva je danas i s političkom elitom kakvu imamo, jako teško. A tiho propadanje već duži niz godina živimo.

HMS: Što su Vam životne ambicije?

MLAKIĆ: Nemam nikakvih ambicija, a i u takvim sam godinama. Evo, ponudit ću vam jedan genijalan citat Meše Selimovića umjesto odgovora: Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

O JOSIPU MLAKĆU 

Rođen je 1964. godine u Bugojnu. Gimnaziju je završio u Uskoplju, a u Sarajevu je diplomirao na Strojarskom fakultetu te je po zanimanju strojarski inženjer. Prvo objavljeno djelo mu je zbirka priča Puževa kućica iz 1997. godine u izdanju Hrvatske uzdanice. Na natječaju malog izdavača Faust Vrančić 2000. zahvaljujući dobrim ocjenama i kritikama izdan mu je prvi roman pod naslovom Kad magle stanu. Drugi roman Živi i mrtvi izdan je 2002. godine. Za ovaj roman nagrađen je VBZ-ovom književnom nagradom koja je tada dodijeljena prvi put. Za isti roman 2003. godine dobiva nagradu Ksaver Šandor Gjalski i nagradu Zrinski. Za roman Tragom zmijske košuljice nagrađen je godišnjom stipendijom Ministarstva kulture RH, te nagradama Ivan Goran Kovačić i Kočićevo pero za 2007. godinu.

Po nagrađivanom romanu Živi i mrtvi je snimljen istoimeni film za kojeg je Mlakić napisao scenarij, koji je 2007. nagrađen s osam Zlatnih arena na 54. Festivalu igranog filma u Puli. Također je napisao scenarij za nagrađivani film Tu (2003.) redatelja Zrinka Ogreste, a prema njegovom romanu i scenariju snimljen je film Mrtve ribe plivaju na leđima redatelja Kristijana Milića. Za Branka Ištvančića napisao je scenarije prema romanima Čuvari mostova (Most na kraju svijeta) i Kad magle stanu. U Ištvančićevoj režiji snimljen je i kratki film prema Mlakićevoj priči Ponoćno sivo. Napisao je scenarij za film Imena višnje redatelja Branka Schmidta za koji je dobio Zlatnu arenu na 62. Pulskom filmskom festivalu održanom 2015. godine.

Romani su mu prevođeni na njemački i slovenski jezik.

 

Odgovori