Milan Bandić nedavno je izabran da, u svom šestom uzastopnom mandatu, vodi glavni grad Hrvatske. U fotelji gradonačelnika Zagreba posljednjih 17 godina tako obnaša drugu izvršnu i četvrtu političku dužnost u državi.

Politički protivnici mnogo toga mu zamjeraju, a građani ga ponovno biraju.

Za Al Jazeeru govori je o političkoj krizi u Hrvatskoj, oduzetoj tituli počasnog građanina Sarajeva i Srebrenice, odnosima u regiji…

Dobili ste nedavno šesti mandat na dužnosti gradonačelnika Zagreba. U isto vrijeme, mijenjale su se razne opcije na državnoj vlasti. S kim je bilo lakše surađivati – s HDZ-om ili SDP-om?

– Njima je bilo teže sa mnom, da se malo našalim. Otvoren sam čovjek i pružam ruku svima koji žele da napravimo bolji život Zagreba i Hrvatske. A Zagreb je pola Hrvatske, ne zaboravite to. Obnašam 17 godina drugu izvršnu funkciju u državi i četvrtu političku. Svima koji su mi pružili ruku, radili smo zajedno na dobrobit Zagreba i Hrvatske. Nažalost, u jednom vremenu, za vrijeme mandata Zorana Milanovića, nikakvog kontakta nismo imali. Stotine pisama, stotine poziva i nikada se nije odazvao. Žalosno je i skoro graniči sa znanstvenom fantastikom da prvi i drugi čovjek izvršne vlasti u Hrvatskoj, premijer i gradonačelnik glavnog grada nikada nisu sjeli za stol. To dovoljno govori o njemu, jer za dogovor su potrebna dvojica, a za svađu samo jedan. Očito je ovo drugo prevagnulo. Sad ulijeva nadu da smo s ovom vladom koja je formirana nedavno ostvarili dobre kontakte i počeli dobre razgovore. Nadam se da ćemo surađivati dobro.

Pokazuju li političke krize u državi i često održavanje parlamentarnih izbora nedostatak zrelosti, odlučnosti, mogućnosti postizanja kompromisa, zapravo nesposobnosti hrvatskih političara?

– Sve to spada u sferu demokratskog odrastanja. Prošli su to i drugi. Kod nas je sve to tri puta preslagivano u posljednjih godinu dana. Nadam se da je ovo posljednji put i da ćemo u narednim godinama nešto napraviti za ovu državu. Sa premijerom Andrejem Plenkovićem sam u dobrim kontaktima. Imamo tri-četiri projekta koje kanimo zajedno riješiti i koji su od velikog interesa – i za Zagreb, i za Hrvatsku.

Među prvim odlukama koje dolaze u novi saziv Gradske skupštine Zagreba naći će se referendum o promjeni imena Trga maršala Tita. Imali ste mogućnost, obzirom na većinu u gradskom parlamentu, problem o kojem se govori posljednjih četvrt stoljeća riješiti i drugačije?

– Možda je poruka dobra da je prenesete preko Al Jazeere svima na ovim prostorima koji se baš ne mogu podičiti demokratskim sustavima u posljednjih 100 godina. Ovdje je protutnjalo dosta autoritarih i antidemokratskih sustava. Šest puta se ime tog trga mijenjalo i uvijek je bilo u ime naroda, a nikad narod to nije odlučivao. Ne bi bio problem da to, jer imamo većinu u Skupštini grada, i napravimo. No, dok sam gradonačelnik, nikad taj prijedlog neću dati na Skupštinu upravo zbog povijesti mijenjanja imena trga. Jedini istinski način da zatvorimo tu priču jeste da to naprave Zagrepčani na referendumu. Moj prijedlog je već napisan i bit će upućen na sjednicu u srpnju. Tada neka građani odluče – ukoliko su za status quo, neka ostane kako jeste; ukoliko nisu, moj prijedlog je neka biraju između dva imena: Kazališni ili Sveučilišni trg. Kazališnim se nikad nije zvao, a Sveučilišnim jeste. Logično je da nosi jedno od ta dva imena jer je tamo hram hrvatske kulture, ali i duša i pamet Hrvatske. Zagrepčani će odlučiti.

Zaslužuje li ipak Josip Broz Tito, kao jedan od najvećih Hrvata 20. stoljeća, primjerenu ulicu ili trg u zamjenu?

– Josip Broz svakako – da, ali maršal Tito – ne. Pod maršalskom uniformom i zvijezdom dogodili su se zločini, poput Bleiburga. Josip Broz je bio državnik. Da nije bilo ZAVNOH-a i Hrvatske na strani pobjedničke antifašističke koalicije u kojoj je bio i Josip Broz, i Franjo Tuđman koji je zajedno s hrvatskim braniteljima utemeljitelj hrvatske domovine, ne bismo nikad imali Hrvatsku. Tuđman ne bi mogao sa braniteljima iskovati suverenu i demokratsku Hrvatsku da nismo 1945. bili na strani pobjednika.

Među projektima za ‘Zagreb 22. stoljeća’ navodite i nekoliko spomenika – Franji Tuđmanu, domovini, žrtvama holokausta, Nikoli Šubiću Zrinskom…

– Pred gradskom upravom i zagrebačkim fontanama do polovice iduće godine bit će gotova dva spomenika – jedan će biti spomenik domovini, a drugi prvom hrvatskom predsjedniku. Tako ćemo od katedrale, gdje leži blaženik i budući svetac Alojzije Stepinac, preko središnjeg trga gdje je spomenik banu Jelačiću, pa na Zrinjevcu Nikoli Šubiću Zrinskom, na Strossmayerovom trgu spomenik najvećem meceni u hrvatskoj povijesti, onda su tu Ante Starčević i kralj Tomislav, Radićev trg, spomenik domovini i Tuđmana, sve do Većeslava Holjevca, koji je bio jedan od najvećih, ako ne i najveći gradonačelnik u povijesti Zagreba, imati niz spomenika zaslužnim Hrvatima.

Je li tajna Vašeg uspjeha u glavnom gradu činjenica, koju znaju reći ponajprije Vaši simpatizeri, da ste svakom svom biraču bar jednom stisnuli ruku?

– Pretjeruju. Svakom drugom jesam, ali svakom nisam. Dovoljno je i to. Za naredne četiri godine možda će biti i u pravu – onda će biti svi.

Zagreb je za Vaših mandata postao poznat i po fontanama, a na ove ispred gradske uprave ste posebno ponosni. Uostalom, pred fontanama i radimo intervju. Da se našalim – zavidite li Beograđanima i svom kolegi Siniši Malom, jer fontane na beogradskom Trgu Slavija i svijetle, i sviraju?

– Sviraju i naše fontane, ali samo navečer jer je po danu buka. Od 21 do 23 svaku večer počinjemo sa Jelačić-maršom i taktovima opere Ero s onoga svijeta, jer Zagreb je ipak srednjoeuropski grad. Za moju dušu ćemo sada puštati i dvije pjesme – Zagreb je najljepši grad i Amigo, moju najdražu pjesmu, mog pokojnog prijatelja Arsena Dedića.

Ne zavidim ništa Siniši Malom, nego mu želim puno dobra, kao i svakome tko radi na dobrobiti ljudi – bez obzira bilo to u Beogradu, Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru…

Stajališta koja ste o položaju hrvatskog naroda iznijeli u jednom intervjuu Al Jazeeri, zamjerio Vam je dio bh. javnosti, a posebno lokalne vlasti u Sarajevu i Srebrenici. Tek dodijeljenu titulu počasnog građanina, Sarajlije su Vam prije tri godine oduzele. Žalite li i danas zbog toga što su Vam lokalne vlasti u Sarajevu i Srebrenici uskratile titulu počasnog građanina?

– Sarajlije i Srebreničani mi nisu ništa uskratili, nego tada vladajuća politička elita. Pozivam sve na Baščaršiju ili u Srebrenicu da vidite na licu mjesta da Sarajlije vole Bandića, a Bandić voli Sarajlije. I Srebreničane isto tako. Bit ću iskren do kraja – meni ne trebaju nagrade, nego nagrade trebaju Bandića. Ima naznaka da bi mi mogli vratiti to priznanje, ali za to ima vremena.

A uskoro ću i u Sarajevo, na jednu ‘razgovorušu’, pa ću pozvati i kantonalnog premijera, gradonačelnika i predsjednika Gradskog vijeća da popijemo kavu jer mislim da je taj mali incident koji se dogodio prije tri godine samo slučajnost, a ne namjera. Sve se to može uz dobru volju popraviti. Sarajlije i Zagrepčani su važni, a mi koji smo na čelu gradova smo prolazni – makar bili i 17 godina na čelu gradova.

Bez obzira na uskraćivanje priznanja, osjećate li se i danas, kako to volite reći, na Baščaršiji jednako dobro kao i na Trgu bana Jelačića?

– Nepodopština koju je ekipa napravila neka njima bude na dušu, a meni ostaju Sarajlije i Srebreničani, pošteni i korektni ljudi. Sretan sam što se u bilo kojem kutku Bosne i Hercegovine, a posebno u Sarajevu i Srebrenici osjećam kao da sam na Jelačić placu. Jedini sam čovjek u ovoj državi, i na prostoru bivše Juge, koji može doći u bilo koji kutak – od Đevđelije do Triglava bez ikoga u pratnji i popiti kavu sa običnim ljudima. To je moj najveći dobitak, jer volim ljude gdje god da su rođeni, bez obzira u što vjeruju ili ne vjeruju. Jednostavno sam takav čovjek. Jednostavno obožavam ljude.

Zalažete li se još za treći entitet u BiH, a prije tri godine ste govorili točno ovako, citiram: ‘Bosna i Hercegovina kao demokratska zemlja triju konstitutivnih naroda, a ja se nadam uskoro i triju entiteta’?

– Divni ste vi novinari. Molim Vas da još jednom pogledate taj intervju, pa da mi onda postavljate pitanja i ne vadite riječi iz konteksta. Potpisujem svaku riječ koju sam tada rekao i ponovit ću. Bosna i Hercegovina je i hrvatska zemlja, koliko i bošnjačka, koliko i srpska. Rođeni sam hrvatski sin Bosne i Hercegovine, ali prijatelj sva tri naroda u BiH. Tako će biti i ubuduće. Bosna i Hercegovina je od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku i moramo o tome voditi računa.

Odgovori