Alen Bojić
Alen Bojić

Susret s Alenom Bojićem iz Čatića, naselja nadomak Kaknja, jedan je od onih koji se pamte dugo. Svojim vedrim duhom, znatiželjnim pitanjima i razgovorljivošću jednostavno vas razoruža od straha i predrasuda s kojima ste mu pošli ususret.

Ali krenimo ispočetka… tko je uopće Alen Bojić? Najlakše bi bilo reći: stopostotni invalid. Ili korektnije: osoba s posebnim potrebama – s teškoćama u razvoju. To će i reći oni koji ga pogledaju i prođu mimo njega. Njegovi najbliži susjedi i školske kolege najprije će se pak sjetiti specijaliziranog bicikla na tri točka u kojem su ga roditelji dugo godina gurali, jer je odbijao sjesti u invalidska kolica. Kaže da je bio tvrdoglavo dijete i plašio se da će zauvijek ostati u njima. Sada,s 40 godina, već odavno svjestan da hoće, drukčije gleda na sve oko sebe.

Alenova bolest, službenoga naziva Amyotrophiaspinalisprogressiva – intermedijerna forma, u praksi znači da će do kraja života ovisiti o drugima. Svojim rukama on ne može ni mušicu otjerati niti može koraka napraviti. No, njegov bistar um i druželjubivost otvaraju mnoga vrata, ali i srca.

Zahvaljujući potpunom predanju i upornosti Alenovih roditelja, Katarine i Ante Bojić, on je završio redovitu osnovnu školu još 1992. godine, premda su roditeljima savjetovali da ga upišu u specijalnu ustanovu. Njegovo daljnje školovanje omeo je rat, a danas se Alen rado prisjeća školskih dana i posebno se zahvaljuje učiteljici Vjekoslavi Tomić, uz mnoge druge nastavnike, koji su ga prihvatili među „zdrave učenike”. Ipak, najteže je podnosio što se ne može igrati s drugom djecom:

„Kad su oni igrali nogomet ili neku drugu igru mene bi dovezli na to mjesto da ih gledam. Teško je bilo gledati prijatelje i kad su krenule prve ljubavi, poslije i djevojke. Nisam bio ljubomoran, samosam želio da i ja tako mogu. Sve sam to kupio u sebe, pa sam već u osnovnoj školi dobio čir, a nerado kažem, razmišljao sam i o samoubojstvu”, prisjeća se Alen svoga odrastanja.

Uz rodbinu i prijatelje, njegova najveća potpora kroz cijeli život je njegova obitelj. Osim roditelja, brat Andrej mu je stalni oslonac, premda se oženio i danas živi u Nizozemskoj,
„Bogu hvala, s bratom i njegovom obitelji imam dobar odnos. Mlađi je od mene, a na njega sam uvijek bio ponosan. Igrao je nogomet, rado sam ga pratio i davao mu podršku koliko sam mogao, a on mi je uzvraćao tako što je uvijek pomagao roditeljima i meni. Nije mu bilo lako, jer su roditelji morali više vremena posvećivati meni, ali sada je i on sam roditelj pa vjerujem da drukčije gleda na sve. Drago mi je što u životu nije krenuo krivim putem”, kaže Alen dok razgledavamo fotografije Andrejeve supruge Dragane i dječice Gracije i Ive koje ukrašavaju njegovu sobu.

Oni su Alenov ponos i radost, iako se zbog udaljenostiviđaju tek nekoliko puta godišnje, najčešće za vrijeme ljeta i o Božiću i Novoj godini. „Djeca su Božji blagoslov. U naš život unijeli su puno radosti i veselja. Rado se igram s njima. Imao sam u početku strah kako će me Dragana prihvatiti, ali ona nije i mnogo mi je pomogla da se opustimu društvu, da mi ne bude neugodno što ne mogu ispružiti ruku kada se pozdravljam, da ne obraćam pažnju na poglede drugih kada sam na plaži, da mi ne bude neugodno kada me hrane u restoranu”, pojašnjava Alen.

Osim fotografija, ono što prvo primijetite u Alenovoj plavoj sobi je i mnoštvo detalja Nogometnoga kluba Dinamo. Kaže da mu je tata još od malih nogu usadio ljubav prema Modrima:

„Sjećam se da me tata nosio na utakmice kada bi Dinamo gostovao u Zenici i u Sarajevu. Pratim sport i često posjećujem utakmice, ali ljubav prema Dinamu je nešto posebno. Plava boja će uvijek biti u mom srcu! Želja mi je da u derbiju bodrim klub s najvatrenijim navijačima.”

Ipak, njegova je najveća želja da osnuje vlastitu obitelj. Maštajući o tome kako će svoju suprugu na crkvenome vjenčanju iznenaditi nečim neuobičajenim i posebnim, došao je na ideju uređenja sakralnoga prostora. Kako su se njegov brat i nevjesta odlučili za brak, postao je to poklon za njih. Od crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, gdje je sve počelo, Alen je počeo ukrašavati i druge crkve, dvorišta, automobile… Tako već zadnjih sedam godina, u dogovoru s mladencima, svojim kreativnim idejama sudjeluje u njihovim sudbonosnim trenucima.

„Kada su ušli u crkvu svi gosti su bili ugodno iznenađeni, a posebno moj brat i nevjesta. Svećenik je tada rekao da prvi put vjenčava u tako lijepo ukrašenoj crkvi”, kaže s osmijehom Alen, a na pitanje kako sve uspijeva budući da je nepokretan dodaje: „Moje su ideje, alimi mama i tata pomažu da ih pretvorim u djelo. Uskoče tu i rodice i susjede, a s. Marija Mlakić mi puno pomaže oko aranžmana cvijeća.”

Brojni su u ratu protjerani iz župe Kraljeva Sutjeska i cijele kakanjske općine, a mnogi i danas odlaze sa svoga ognjišta u potrazi za zaposlenjem. Zbog toga nema puno crkvenih vjenčanja, kaže Alen, ali kad se sve zbroji, tijekom godine dekorira po nekoliko vjenčanja. Mladenci ga najčešće kontaktiraju preko facebook stranice „Decor AB”. Zahvaljujući internetu, koji je njegov prozor u svijet,Alen najveći dio svoga vremena provodi u druženju i dopisivanju. Mnoge dosadašnje prijatelje i divne osobe koje su ga prihvatile upoznao je virtualno, a s nekima se susreo i uživo.

Često su se događale i neugodne situacije, od čudnih pogleda do sažaljenja, jer mnogi iz vlastitih predrasuda, neznanja ili straha, ne prihvaćaju drukčije od sebe kao jednako vrijedne. No, Alen sada na to gleda s vedrije strane, pa nam prepričava neke zgode:

„Kad sam jednom na plaži čuo dječaka kako govori Mama, vidi malog čike i upire prstom u mene, u početku mi je bilo neugodno, ali poslije simpatično. Ili jedanput kad sam bio s tatom u Zenici ispred zgrade pošte. Budući da je bilo lijepo vrijeme nisam htio ulaziti u zgradu, nego sam ostao u blizini, pored klupe. Uživao sam u sunčanom danu. Pored mene je naišao poštar i ostavio mi novac. Govorio sam mu da nisam tu da prosim, ali on se nije obazirao na to. Sada se šalim na taj račun – da bih mogao izaći na ulicu i zarađivati.”

Brojne su prepreke za osobe s invaliditetom u našem društvu. I Alen se, kao i mnogi drugi, svakodnevno bore sa stepenicama, neprilagođenim pristupima bez liftova, trotoarima i nepropisno parkiranim automobilima. Sve to šalje jednu poruku da drukčiji nisu dobrodošli, a čini se da će biti potrebno još mnogo vremena da sazrijemo kao društvo i prihvatimo rješenja koja su se pokazala uspješnim u drugim zemljama.

U potrazi za boljom i sigurnijom budućnošću, obitelj Bojić se nakon rata odselila u Švedsku. Živjeli su tamo 14 mjeseci, ali su se vratili kući, jer nisu dobili boravišnu dozvolu. Ovo iskustvo Alena je ispunilo duševnim zadovoljstvom:

„Iako sam u toj divnoj zemlji bio samo azilant, osjećao sam se kao i svi drugi. Bio sam prihvaćen sasvim normalno, bez sažaljenja i čudnih pogleda. Gotovo sve je prilagođeno osobama u kolicima. Da sam ostao, mogao sam se dalje školovati te raditi u skladu sa svojim mogućnostima. Moji roditelji bi mogli birati hoće li se brinuti o meni, što bi im bilo plaćeno, ili će ići na posao. Imali bi vremena za sebe što bi i njima koristilo”, kaže Alen žaleći što se vratio u našu zemlju samo iz razloga što ne zna što će sutra biti s njim: „Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja, ali kao država nije dobro uređena za osobe kojima je potrebna pomoć. U Švedskoj bih imao kvalitetniji život i sigurniju budućnost. Ovdje ne prođe dan da ne pomislim na to. Materijalno jest bitno, ali bitnije je duševno zadovoljstvo i mir.”

I sami smo svjedoci da fizičko zdravlje nije presudno za život ispunjen mirom, radošću i unutarnjim zadovoljstvom. Često možemo susresti ljude koji su duboko nesretni. U njihovu životu nedostaje iskrenoga smijeha i poleta, uživanja u svakodnevnim obvezama i sitnicama, koje zapravo obogaćuju život, ako ih sagledamo na drukčiji način. A da bismo to postigli, potrebno je čvrsto uporište u Bogu.

Alena je njegova bolest i potraga za lijekom dovela na koncu do Boga.

„Tražeći lijek godinama smo obilazili različita mjesta itzv. liječnike, među kojima su bili i oni kojima se protivi naša vjera. Sve me to umorilo, a nisam ozdravljao. Ispovjedio sam se u Međugorju i tada odlučio da neću lijek tražiti kod svakoga. Samo Bog i medicina. Mi ljudi smo čudni: vidimo samo naše patnje i najteže su nam, a toliko drugih ima kojima je teže, a da ne spominjem koliku žrtvu je pretrpio sam Isus Krist da bi nas spasio od grijeha. Bog mi daje snagu da psihički izdržim ovu situaciju u kojoj se nalazim i zahvaljujem mu na roditeljima i cijeloj obitelji, svemu što imam.”

Okrijepljeni razgovorom koji nam je otvorio očii srce da možemo prepoznati svoje darove i razvijati ih u službi onih koji su nam povjereni od Boga, za kraj smo Alena upitali što bi on, da je primjerice na poziciji gdje se odlučuje, promijenio u odnosu na sadašnje stanje u društvu glede osoba s invaliditetom:

„Prvo bih izgradio adekvatne Domove da se osobe poput mene ne brinu za svoju budućnost. Svaka čast svima, ali ne mogu i ne smiju zajedno biti smještene starije osobe, osobe sa psihičkim zaostatkom i poremećajem te osobe s posebnim potrebama. Dao bih neke povlastice poduzećima koja bi zapošljavala osobe s posebnim potrebama, te onima koji bi nam omogućili rad od kuće. Na sve načine bih pomogao roditeljima i onima koji se brinu o osobama kao što sam ja, da im se olakša rad i život. Ne bih dozvolio izgradnju objekata koji nisu predvidjeli pristupe osobama s posebnim potrebama. Ima toga još, ali ovo je ono od čega bih počeo.”

A za svaki početak je sasvim dovoljna iskrena želja i nakana u srcu. Ako joj se prepustimo i začinimo je s malo volje, pa raširimo krila nade, dovest će nas do neslućenih obzora, gdje je sve moguće dok god smo tu jedni za druge.

(Rafaela Obučić/Svjetlo riječi)