Sedamnaest godina iščekivanja, vjere i opet – ljubavi. Par je u borbi – jačao. Ljubav ih je spasila. Održala. Čak i onda kad je život bio protiv njih.

Nikad teže napisati nikad ljepšu priču. Priču o ljubavi, o nadi, o upornosti. O vjeri, o suzama , o ljubavi. Ah, da, to sam več rekla. Priču o ljubavi; muškarca i žene, čovjeka i života, ljubavi vjere i nade. Ljubavi roditelja prema djetetu. Mislila sam, bit’ će lako prenijeti emociju na papir (pardon ekran), no nije. Hajde piši, a ne umanji vrijednost osjećaja, doživljaja. Borbe, nade i opet te ljubavi.  Nemoguće.

Marinka Blažević Šantić još jedna je „obična“ majka. Krunoslav Šantić – otac.

Punih 17 godina bezuspješnog pokušavanja proširenja obitelji .

Sedamnaest godina iščekivanja, vjere i opet – ljubavi. Par je u borbi – jačao. Ljubav ih je spasila. Održala. Čak i onda kad je život bio protiv njih.

Sedamnaest godina borbe nakon –  rođen je maleni Mark. Treba li uopće spominjati kako je to bio najljepši Božić novopečenim roditeljima?

Marinku poznajem godinama. Osoba je koju krasi niz vrlina kojima sam se uvijek divila. Ono što je najviše inspiriralo – njezina je upornost.  Upornost koja joj se – i isplatila.

„Vjenčali smo se 1999., početkom godine. Već na ljeto sam ostala u drugom stanju“, započinje svoju priču Marinka.

Kako kaže, i prije liječničke potvrde – znala je. Žena, jednostavno, zna. No, nije znala da će joj san o roditeljstvu uskoro biti potresno srušen.

Nakon prvog odlaska liječniku dobila je dijagnozu – izvanmaterična trudnoća. Plod mora biti odstranjen hitnim postupkom. Marinka je dijagnozu teško primila, ali nije znala da je i njen život – ugrožen.

„Nakon komplikacija hitno sam upućena u Split , gdje je operacija i izvršena. Nakon fizičkog oporavka vratila sam se kući. No , onaj emocionalni iziskivao je mnogo više vremena“, nastavlja.

Marinka i Kruno hrabro su ponijeli svoj križ u mnoge bitke koje su ih čekale.

„Godinu dana nakon operacije ponovno sam zatrudnijela. I ovoga puta – znala sam. I ovoga puta – isto. Nepodnošljivo je gledati kako kuca jedno maleno srce, jedan maleni život u tebi, a znaš da ga uskoro neće biti. Zašto? Samo jer je nekako, negdje zalutao… Moje dijete koje nikada nisam upoznala“.

Shrvani, ovoga puta – oboje su se godinama oporavljali od gubitka.

U nevolji – jačali su. Za Šantiće su uslijedile godine borbe. Odlasci liječnicima, travarima, bio-energičarima… Godinama – bez rezultata. Godinama – iščekivanje.

„Dovela sam se do točke kada više nisam znala što napraviti. Bila sam spremna žrtvovati svoj brak , nebih li usrećila supruga. Zašto da on ispašta zbog mene?  No, on nije odustao od mene… i hvala Bogu da nije“, nastavlja.

Hoću li uvijek sve na svijetu gledati kroz ljubav?

Da.

Uvijek.

„Bilo je preteško. Bilo je dana kada bih sve najradije bacila niz vodu i nestala iz vlastitog života. Dana kada sam se osjećala kao društveni otpadak, kao manje vrijedna jedinka, kao neuspjeh… Bilo je dana kada sam htjela odustati od svega, kada sam griješila, kada sam se bojala. No, nikada, NIKADA, nisam odustala. Postoji odabir za svakog od nas, viša sila. Postoji ljubav. Postoji On. On je ljubav. On pobjeđuje“.

Početkom 2016. Marinka dobiva poziv. Rođakinja joj oduševljeno javlja kako je u drugom stanju , te je čula kako u Sarajevu postoji odlična klinika za oplodnju i neka se okuša. Neka im djeca idu zajedno u školu.

Marinka je savjet poslušala.

U ožujku – bila je trudna.

U prosincu – majka.

Obitelj.

„Nisam se bojala niti jer sam starija prvorotkinja, niti jer je umjetna oplodnja u pitanju. Moje šanse za trudnoću smanjivale su se iz dana u dan, a opet, Bog je dao čudo. Maleno, mekano, nasmijano čudo“.

Cijelu trudnoću Marinka je bila aktivna. Vesela. Puna pozitivne energije i sretnih misli. Sada – najsretnija je osoba na svijetu. Zaljubljena u život.

Rekla mi je: „Napiši samo kako nikada ne treba odustati. Kako dobro uvijek pobjedi zlo. Kako strah staje na putu ka sreći. Kako pobjeđuje samo – ljubav. To napiši“, i napisala sam.

Sedamnaest godina patnje, iščekivanja, vjere i razočarenja.

Sedamnaest godina ljubavi.

Sedamnaest godina upornosti.

Kruna – obitelj.

Nekome tek imenica, nekome nada.

Cilj.

Svrha.

Dnevnik.ba

Odgovori