Kreševo, gradić u blizini Sarajeva, od davnina je poznat po vještim kovačima koji su vremenom od ovog zanata napravili umjetnost.

Tu su nekada bili smješteni brojni rudnici u kojima su rudari iskopavali živu i željezo. I danas ovaj pitomi kraj gaji različite tradicije koje su se prenosile sa koljena na koljeno. Jedna od tradicija, po čemu je danas i poznat ovaj kraj, je potkivanje jaja. Tradicija stara nekoliko stotina godina i danas živi u Kreševu, jedinom gradu u BiH i šire gdje se ova tradicija još uvijek njeguje.

Jaje je uvijek bilo simbol novog života, a potkovica simbol sreće. U gotovo svakom dvorištu u Kreševu nalazi se stablo na kojem se nalaze obješena potkovana jaja različitih boja.

Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je malu “kovačnicu” Stjepana Biletića u Kreševu. Jedan je od rijetkih koji se još uvijek bave ovim zanatom. Umirovljeni prosvjetni radnik kucka u svojoj maloj radionici gdje mu, kako kaže, često pomaže i unuk.

U Kreševu jaja danas potkiva šest mještana. Svi se međusobno poznaju i slično potkivaju jaja, iako svatko od njih ima specifičan način rada, od vađenja sadržaja, bušenja, uvlačenja i zatezanja eksera…

Stjepan je svoj rad na potkivanju jaja počeo ’80-tih godina prošlog stoljeća.

“Sve je krenulo iz znatiželje. Moj mlađi kolega Franjo se bavio potkivanjem jaja. Inače me zanima sve što je vezano za zanat, neovisno o tome što nisam u toj branši”, priča Stjepan za AA.

Kako kaže, zamolio je kolegu da mu pokaže kako se to radi, koji mu je osnovni alat potreban. Pokazao mu je i počeo je sa ovim zanatom.

“Prva potkovica je bila krojena od olovne cijevi, jako težak posao jer se mora nacrtati, uraditi razmjer i da se savije, da se rupe izbuše, a tada nisam imao ni blizu alat koji imam danas”, istakao je Stjepan.

Tada je zamolio još jednog prijatelja da mu napravi prvi kalup koji će mu pomoći u izlijevanju potkovice. Na taj način je Stjepanu olakšan rad. Vremenom je nalazio i druge načine kako bi sebi olakšao rad.

“Poslije sam potkivao samo u cilju darivanja potkovanog jajeta prijateljima. To mi je nekako najljepši poklon, dugotrajan”, kaže Stjepan za AA.

Međutim, kada je usavršio zanat shvatio je da bi mogao i prodavati potkovana jaja. Na taj način je poboljšao financijsku situaciju s obzirom da je trenutno u mirovini.

Jaja se potkivaju potkovicama, a dodaju se i drugi ukrasi poput grbova gradova, zemalja, klubova, stranaka…

“Osnov je potkovica s jedne strane. Vremenom sam počeo da dodajem neke motive, sa druge strane. To su motivi nogometnih klubova, grbova…”, ispričao je Stjepan.

Proces potkivanja jajeta, između ostalog, zavisi o tvrdoći ljuske, ali uglavnom traje oko sat vremena. Stjepan ističe da se često dešava da jaja i pucaju tokom potkivanja.

Kao i u mnogim mjestima u BiH tako i u Kreševu postoji legenda u vezi sa potkivanjem jaja.

“Mislim da bi legenda mogla biti istinita pošto znamo da su Kreševljaci bili izuzetno dobri kovači. Oni su trgovali sa Dubrovčanima”, ispričao je Stjepan.

Legenda kaže da se nijedan kovač u Kreševu nije mogao oženiti ako nije znao potkovati jaje. Nakon što bi šegrt potkovao jaje stavio bi ga u okno prozora, a djevojke, koje su bile za udaju, kada bi prolazile pored kuće vidjele bi potkovano jaje u oknu i to bi bio znak da je taj “ispekao zanat” i da je sposoban za obiteljski život.

Stjepan priča da se današnje potkivanje jaja radi sa pjesmom jer je ranije to bilo mnogo teže raditi. Iako je takva situacija u Kreševu je danas ostalo samo nekoliko kovača koji intenzivno rade kovački posao.

Stjepan poručuje da se njih nekoliko, koji potkivaju jaja, trude da ovaj zanat prenesu na mlađe generacije.

“Ja nešto pokušavam sa unukom koji je drugi razred. Malo se interesira oko toga. Pomaže mi, a ja mu dopustim da nešto i radi. Uzdam se da bi on mogao nastaviti ovaj zanat”, poručio je Stjepan.

Kako kaže, lijep je ovo zanat iako treba mnogo strpljenja, čovjek mora biti staložen, a ruke moraju biti mirne. Smije se i kaže da će se on potkivanjem baviti sve dok mu ruke budu pomagale.

S obzirom da je Uskrs praznik darivanja Stjepan kaže da će potkovana jaja pokloniti članovima obitelji i rodbine, a kupuju ih i oni koji iz inozemstva dolaze da praznuju u BiH i nose ih kao poklone u zemlje u kojima trenutno žive. (Anadolija)

Odgovori