Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u intervju Večerenjem listu govorio je o nepravednom daytonskom uređenju BiH,  razlozima iseljavanja iz Bosne i Hercegovine, životu Hrvata i odnosu Hrvatske prema njima, te drugim aktualnim pitanjima.

– Što se tiče iseljavanja, to nije problem samo nas Hrvata u BiH, to je problem i drugih zemalja, pa i vas u Hrvatskoj. Također je to problem i drugih naroda u BiH. Samo je uočljivije kod nas Hrvata jer od onoga koliko nas ima, kada odu obitelji, odmah je uočljivije. Taj problem iseljavanja je vrlo umjesno nametnut. Zemljama u kojima je natalitet opao treba radna snaga i ne žale novca da dobiju gotove školovane ljude za koje nisu ulagali, zato ne žale i više platiti. Također, to je taktika da ono što se krvlju obranilo, sada se badava napušta kako bi se ta složena BiH lakše riješila. Nadalje, u politici nije narod važan, nego stranka i interes, pa i ne rade na strategiji opstanka. Što se tiče hrvatskog jezika, iako nemamo medija, zahvaljujući našim političarima, nismo u strahu da ćemo izgubiti jezik. Prije će ga izgubiti svi oni koji odu jer se druga generacija integrira te ne znaju više hrvatski jezik. Nije točno da nas u Sarajevu nema. To je vrlo zlobna politika u javnost plasirala, nas još ima i te kako smo uočljivi svojim postojanjem, ali nemamo potporu svojih političara. To što se događaju preglasavanja većine nad manjinom kriva je Amerika koja je nametnula takav mirovni sporazum. Nije nikad proveden, a ono što se provodilo išlo je na štetu Hrvata, izjavio je Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u intervju Večerenjem listu.

Dugo godina predsjednik ste Međureligijskog vijeća (MRV). Ni jedna od tih strana nije ustala u obranu prava Hrvata na njihov materinski jezik.


-MRV nije nadtijelo crkvama i vjerskim zajednicama ni državnim strukturama da rješava državna pitanja, nego je to tijelo dijaloga među vjerama. U MRV-u se predsjednik mijenja svake godine. Sada u travnju sam ponovno preuzeo predsjedanje tim vijećem. Pravilo je da se predsjednik svake godine mijenja. Kod nas je pravilo da svaka strana piše svojim pismom i svojim jezikom i to uvažavamo. Na našim sjednicama ne rješavamo politička pitanja, ali upozoravamo koji put državnike kada su u pitanju kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda. Posebno smo pokrenuli nadzor napada na vjerske objekte. Tu pravimo pritisak na službe sigurnosti da istinski moraju istraživati te napade i procesuirati.

Dana 10. svibnja 2012. godine, u povodu obilježavanja Dana Europe, u Sarajevu dobili ste priznanje Europskog pokreta u BiH za razvoj tolerancije i kulture međureligijskog dijaloga. Koliko Europa stanuje u Sarajevu i koliko su druga dva naroda za Europu? Dojam je da Europi iskreno teži jedino hrvatski narod u BiH?!

-Možda je ta tvrdnja donekle točna jer Hrvati su zapadna kultura i normalno da se osjećaju europskim narodom. No, i druga dva naroda tvrde da su za europsku integraciju. Kod politike je jedan stav: nema moj grijeh, uvijek je drugi kriv. Zajedno s Amerikom su skrojili ovakvu nakaradnu državu i sada stalno viču kako to ne funkcionira, a neće da priznaju da su bili dužni provesti, a nisu ga proveli, a onda mijenjati Daytonski sporazum. Nažalost, kada su ga tako mijenjali bilo je to na štetu slabijih te je tako još nakaradnija država postala. “Isisavaju” radnu snagu, ne investiraju u ovu zemlju, a onda svi viču kako ne funkcionira. Slali su nam ljude koji su tolike krive poteze povlačili, ali se nije smjelo reći da je pogrešno jer iza njih stoji moć svijeta.

Uz sve ratne poteškoće i obveze, kao vrhbosanski nadbiskup i kardinal Rimske crkve, napisali ste osam knjiga: O stradanjima s nadom I; O stradanjima s nadom II. dio; Križni put; Moje prve konklave; Ne trnite svjetla (izbor iz propovijedi); Pisma Mariji; Pisma Pavlu i Cristiani a Sarajevo. Vrijedno divljenja i za nekoga tko se samo pisanjem bavi. Izlazi li uskoro nova knjiga?

– Upravo je izašla knjiga propovijedi, izbor iz posljednjih 10 godina propovijedi. Uz te nabrojene knjige, ima ih još koje su izašle, ali se ne mislim baviti pisanjem, nego pastirskim radom. Usput se dogodi i koja knjiga u službi pastorala. Sav moj rad ide u program naviještanja i hrabrenja vjernika. Važnije mi je čitati nego pisati. Potrebno mi je svaki dan osvježavati duh i pamet, da imam iz čega govoriti i naviještati.

Pamti se vaša izjava: “Crkva će živjeti i djelovati bez obzira na to kako se država zvala. U ovoj zemlji, BiH, nikli smo i obikli i tu želimo živjeti. Tog prava neću se odreći. I Sveti Otac podržava naše pravo da svi mi, koji smo ovdje nikli i obikli, možemo tu i jednakopravno živjeti.” Jesmo li tome bliže nego ikada?

160x600

– Nisam izmislio “toplu vodu” kada sam to izjavio. Naši ljudi su živjeli i preživjeli teška osmanlijska vremena tijekom 4 stoljeća, kada su bile porušene sve crkve i skoro svi samostani. Preživjeli smo obje Jugoslavije, koje su itekako imale negativni stav prema katolicima, posebno prema njihovim pastirima. Preživjeli smo i I. i II. svjetski rat, komunističko vrijeme i ovaj Domovinski rat. U svim tim vremenima krv mučenika je natapala ovu grudu i korijene na kojima smo nikli. Države su se mijenjale, narod i Crkva su hrabro ostali i opstali. I ova država, ako se gradi na nepravdi, nije duga vijeka. To moraju znati svjetske sile. Unatoč svim tim sumornih zbivanjima, naš čovjek još živi u vjeri i iz vjere. Krist je naš oslonac, bez obzira kako nas nazivali i prozivali. Nije lako izgraditi državu u kojoj će biti vladavina prava jednaka za sve. Ako toga nema, onda cvjetaju kriminal i korupcija.

I dan-danas odjekuju vaše riječi: “U prvom redu treba zaustaviti agresora. Ne smije se ozakoniti pravo jačega, mora se ispraviti nepravda i omogućiti povratak prognanih. Genocid ili etničko čišćenje je zločin, a onaj koji na zločinu gradi budućnost, taj sebi gradi prokletstvo. (1995.)”. Dojam je da se ozakonio zločin – Republika Srpska. FBiH ni u čemu nije usrećila Hrvate, niti su oni u njoj jednakopravni. Sve se čini da im se dokine i to malo prava.

– Iako postoje proklamirana ljudska prava na međunarodnoj razini, vidimo da uvijek imaju pravo oni koji su jači i bogatiji. Vidimo da se i zakoni donose kako bi odgovarali moćnijima. U tom kontekstu treba gledati i ovaj proces ozakonjenja nepravde i ozakonjenja etničkog čišćenja. Isto tako možemo gledati i te presude koje itekako nose političke boje. Iako smo mali, ne smijemo dati “pokopati istinu”, ne smijemo odustati od borbe za jednaka prava. Barem nas povijest neće osuditi jer smo učinili što smo mogli učiniti. Nije to samo kod nas taj problem zločina i nepravde. Vidimo to za kršćane i u Iraku, Pakistanu i drugim zemljama gdje se moćnici poigravaju s malim čovjekom, a onda “zažmire” na progon kršćana jer su izazvali tu “revoluciju”.


“Pravedan mir ne temelji se na pravu jačega i ne gradi se snagom oružja na nesreći drugoga. Mora se ostvariti na osnovnim pravima: pravu na život, pravu na dom i pravu na identitet. (travanj 1995.)”. Sporazum koji je donio mir, ništa drugo dobroga, životoopstojnoga nije donio.

– Treba priznati da je taj sporazum zaustavio rat, ali je, nažalost, ozakonio nepravdu. Velike sile su se htjele riješiti rata i pragmatički su “skrpale” neki sporazum jer se ne tiče njihove kože, a jadni ljudi kojima je rat dosadio prihvatili su bilo što samo da stane rat. Nadali su se mirovnom procesu. Moćnici su i dalje perfidno išli da stvar riješe s dva naroda, zato im je treći narod smetao. Uime Hrvata se premalo borilo za sve Hrvate na svim prostorima BiH. Kada smo dizali glas za nepravdu, tada su naš ušutkavali, da se ne bavimo politikom. Tada sam znao reći: ne tražimo nikakav privilegij, nego samo ono što i drugi narodi imaju.

“Ako se netko iskreno Bogu moli, taj neće raditi protiv drugoga!” Vaše su riječi aktualnije nego ikada kada se ubija uime vjere, uime Boga. Kada imamo tzv. Islamsku državu. Kada je prisutna prijetnja u BiH ekstremnoga islamizma. Prisutnost vehabija u BiH. Vjerska netolerancija.

– Taj duh ekstremizma nije iznikao iz duha muslimana koji su tu živjeli. To je uvezeno kroz te ekstremne skupine, te su se nametnuli kroz razne načine: kroz rat, sredstva koja su donosili itd. Mehanizam ratne mržnje je pogodovao i još pogoduje širenju ekstremizma i netolerancije. Ovdje je vrlo opasna zloupotreba vjerskih osjećaja za političke ciljeve. Sav rat na istoku je izmanipulirana vjera, i to je strašan zločin protiv vjere. Uime Boga se zlo ne može činiti jer je to strašna uvreda Boga.

Ništa se kao ova izjava ne uklapa u vaš dolazak u Arbanase: “Baština je nešto sveto. Tko ne zna svoje korijene čuvati i voljeti i za to se žrtvovati, nema pravo na budućnost. Ono što se voli, za to se žrtvuje ili umire, a ono za što se umire, to ne odumire.” Što znate o hrvatskim Arbanasima?

– Boraveći devet godina u Zadru kao duhovnik sjemeništaraca, često sam navraćao u tu župu iz raznih prigoda. Poznat mi je njihov dolazak u Zadar pod vodstvom nadbiskupa Zmajevića koji je imao vizije u crkvi za Crkvu. Ono što je zanimljivo da su žitelji do danas sačuvali uspomene na svoje korijenje i baštinu koju su donijeli ugrađujući sebe u novu sredinu.

Često s pravom ponavljate: “Mi ovdje, u Sarajevu i u cijeloj BiH, ne ostajemo da preživimo, nego da se ostvarimo na svojoj grudi. Dok izborimo svoja prava i slobode, trebat će nam još mnogo nastojanja, ali dotle i hrabrosti podnijeti mnoge nepravde. Oni koji bi htjeli da odemo – uspjeli bi u svojoj želji ako bi nam dosadilo uporno se boriti za jednaka prava.” Koliko Republika Hrvatska kroz svoje institucije pomaže u toj borbi?

– Nažalost, kada nam je bilo najpotrebnije, Hrvatska se borila za ulazak u Europu te su je pritiskali sa svih strana. Ona je bila politički suzdržana. Nakon toga se osjeća da pokazuje veći i učinkovitiji politički stav u obranu našeg opstanka i izgradnje jednakih prava. Važan bi bio medijski pozitivni pristup koji bi nam ulijevao hrabrost i nadu. Crkva u Hrvatskoj organizira tjedan solidarnosti, ali i osim toga bilo je pojedinih akcija potpore. Hvale je vrijedno kada pojedini politički lideri, dolazeći u BiH, pokažu blizinu i zauzetost za nas. Ali isto to vrijedi i za sve ljude iz Hrvatske da se ne boje doći i pokazati solidarnost. Reklo bi se “da se ne stide svoga naroda na ovim prostorima”.

Završimo ovaj intervju citatom jedne vaše izjave…: “Prvo moram reći da nema idealnog društva, nego svi težimo boljem. To bolje ne bismo smjeli tražiti i graditi na račun drugoga pokraj nas. Ovdje nije cilj samo za Hrvate graditi ovo društvo, nego jednako za sva tri naroda. Ne osjećam se ni mjerodavan ni pozvan davati strateška rješenja, ali rado sudjelujem u razmišljanjima jer volim ovu zemlju i veselim se njezinu napretku u izgradnji mira i prosperiteta.

Trebalo bi se osjećati kao kod kuće na cijelom području BiH, a ne samo tamo gdje su oni koji imaju većinsku vlast. To nije jednakopravnost. Teško je graditi bolju budućnost dokle god je pravo jačega na tapeti ili podupirano velikim silama. Toliko se razbacujemo ljudskim pravima, a u biti ta prava teško zaživljavaju. (2005.)” Koliko se vama čini da su druga dva naroda spremna dati drugima ono što traže za sebe? Kako gledate na Hrvatsku u svjetlu svega do sada rečenoga?

– Zaista tako mislim – da se ne može graditi mir i napredak samo za jedan narod, pogotovo ne na račun drugog naroda. Međutim, u politici prevladava interes i borba za položaje te narod nije važan. Tako možemo reći i za druga dva naroda – partnere u vlasti. Vrlo često u javnosti koriste nacionalne interese, a iza njih se kriju drugi interesi. Trebala bi vladati ona evanđeoska: što želiš da ti drugi čine, čini i ti drugima. Za nas je važna stabilna i prosperitetna Hrvatska, na koju se možemo osloniti kao potporu, pogotovo sada kada je u EU. •/HMS/

 

Odgovori