Zračio je osobitim mirom, kao kakav drevni mudrac, bio je trezven i tih, vedra duha, velik optimist, susretljiv i uvijek spreman pomoći. Omiljeni nadimak Beg dobio je zbog svoje mirnoće i staloženosti, zbog toga što se gotovo nikada nije uzrujavao: za sve je bilo vremena i sve se moglo dobro svršiti.

Piše: Stjepan PAVIĆ

Neki ljudi jednostavno odu u priču. Što vrijeme više prolazi, oni i za znance iz zemnoga života sve više stvarno žive jedino u priči. Ovdje ću progovoriti o jednom bosanskom ujaku koji je po priči blizak i poznat i onima koji ga nikad nisu vidjeli. To je fra Branko Krilić zvani Beg. Evo nekoliko anegdota iz njegova života.

Kao župnik u Bugojnu nakon Drugoga svjetskog rata doživio je mnogo neprilika. Jednom mu zgodom policajac kod ispitivanja reče: Pope, nadrljao si. Fra Branko će mu sasvim mirno: Vidim i ja, sinko. Tukli su ga, a Branko bi napinjao stomak da ga što manje boli. Kad je Alojzije Stepinac imenovan kardinalom, došli su ga provocirati. Što misliš, fra Branko – pitao ga je službenik – zašto je papa baš Stepinca proglasio kardinalom? Fra Branko je u sebi mozgao kako će mu se o glavu obiti što god odgovorio, pa će nakon kratka oklijevanja: Ne znam, vala, volio bih da je mene. Udbaš je ružno opsovao i otišao neobavljena posla. Sa susjednim župnikom fra Borivojem Batinićem išao je jednom na izlet. Na povratku nije im se dalo obilaziti do mosta pa su odlučili pregaziti Vrbas. Fra Branko se izuo, a fra Borivoj se nećkao te ga je fra Branko odlučio prenijeti. Usred rijeke fra Branko Borivoja, onako u odjeći i obući, spusti u vodu govoreći: Da se ne bi hvalio kako si Bega jašio!

S dugogodišnjom kuharicom Bosom dobro se razumio. Morao je na sprovod pa dovikuje kuharici da mu donese cipele. Ujače, hoćete li one ili one? – odziva se Bosa. Nemoj one, nego one – odgovara fra Branko. I dobio je cipele, one koje je htio.

Za njegova gvardijanstva u Fojnici ljudi su učestalo sinovima davali ime Jedinko. Pa i onda kad su već imali više sinova, ili na početku roditeljske karijere kad se moglo očekivati još djece. Fra Branku to dojadi pa kupi magarca, nadjenu mu ime Jedinko i dade djeci da ga po gradu gonjaju. Magarac je vjerojatno nešto pretrpio zbog ujakove dosjetljivosti, ali roditeljima je omrzlo to ime.

A tko je bio onaj stvarni fra Branko Krilić? Bio je debeljuškast, valjkasta oblika, dosta ukočen, činilo mi se, slomit će se ako se sagne. Iza debelih stakala svojih naočala uvijek je gledao izravno u sugovornika, imao si osjećaj, potiče te na razgovor i željno iščekuje tvoje riječi. Zračio je osobitim mirom, kao kakav drevni mudrac, bio je trezven i tih, vedra duha, velik optimist, susretljiv i uvijek spreman pomoći. Omiljeni nadimak Beg dobio je zbog svoje mirnoće i staloženosti, zbog toga što se gotovo nikada nije uzrujavao: za sve je bilo vremena i sve se moglo dobro svršiti.

Po njegovu izgledu i skromnu držanju čovjek ne bi pomislio da je fra Branko studij svršavao u bijelom svijetu, da je u Parizu iz teologije i sociologije postigao licencijat (znanstveni stupanj nužan za predavača teologije). To ga je, uz prikladnu narav i primjeran život, preporučilo za profesora na Franjevačkoj teologiji. Okušao se kao odgojitelj pripravnika za Franjevački red i odgojitelj vanjskih đaka u đačkom domu u Visokom. Najviše je vremena, međutim, proveo kao gvardijan (Guča Gora, Gorica kod Livna, Sarajevo, Fojnica) i župnik (Bugojno, Gornji Vakuf, Jajce). Tri godine bio je član uprave Bosne Srebrene.

Vidimo danas kako pojedinci na svojim progonima i zatvorima grade karijeru. Drugi, u nemogućnosti da se time okoriste, svoje nevolje preuveličavaju, tuže se i kukaju. Fra Branko je pak svoje teške dane i godine prepričavao ležerno, praveći šale na vlastiti račun. Znao je da je u njegovo vrijeme bilo i onih koji su trpjeli puno više nego on, često bez ikakva razloga i povoda. Kao što je i pravo, sve je poteškoće primao jednostavno kao sastavni dio vjernoga služenja svome pozivu. Sigurno mu ne bi palo na pamet da to naplati na neki drugi način.

Bio je uvažen član zajednice i obnašao je važne dužnosti u njoj. Naravno, dok je bio u snazi i sposoban za njih. No zadivljuje u njegovoj osobi nešto drugo, mnogo važnije: nikada sam sebe nije umirovio i oslobodio služenja. Do kraja života radio je ono što je bilo moguće u njegovim godinama i stanju. Pod stare je dane bio kapelan i samostanski vikar. Kad je iskrsla potreba, pošao je kao starac u Innsbruck u Austriju i ondje župniku nekoliko godina pomagao u brizi za naše radnike. Posljednjih godina života marljivo je skupljao narodne pjesme, poslovice i zagonetke i objavljivao ih u pučkom Kalendaru sv. Ante, a i druge je poticao na to. Između ostalih, i oca autora ovih redaka.

Neka ovo nekoliko riječi produži sjećanje na fra Branka Krilića Bega, čovjeka plemenita srca, kipteće energije i požrtvovna služenja. / Izvor: Svjetlo riječi

 

Odgovori