U vrijeme kada su mnogi odlučili potražiti sreću u inozemstvu, jedan primjer govori o tome kako inozemstvo za neke nije uvijek “obećana zemlja”.

“U inozemstvu ovisi koji posao radite, jeste li sami ili imate obitelj. Sve to utječe hoćete li s poslom vani biti zadovoljni ili će vam on biti razočaranje, kao što je meni”, govori za Virovitički list Vid Banić iz Virovitice.

Ovaj školovani drvodjeljni tehničar četiri mjeseca je radio u Njemačkoj, u Hannoveru i Karlsruheu. Do posla je došao putem jedne agencije koja služi kao hrvatski posrednik između domaće radne snage i njemačkih tvrtki.

“Radio sam kao dostavljač paketa, u prosjeku sam imao oko 200 do 250 paketa i radio oko 16 sati dnevno”, kaže Vid Banić. Bio je to posao za koji je bilo neophodno znati jezik, barem osnove, poručuje. Sam je vozio kombi za dostavu, komunicirao s klijentima, mobitel mu je bio uključen 24 sata dnevno. Zajedno s kolegama radnicima živio je u trosobnom stanu. Svaki od šestorice plaćao je po 200 eura mjesečno za smještaj. Samome, dostajalo je za životne potrebe. No kada je poželio da s njim dođe živjeti i obitelj, supruga i dvoje male djece, izračunao je da mu, unatoč poslu koji radi gotovo dan i noć, plaća ondje neće biti dovoljna za život.

“Stanarina je u Njemačkoj jako skupa, za nas četvero trebalo bi nam oko tisuću eura samo za stanarinu s režijama, a moja se plaća u najboljem slučaju kreće do 1400 eura. Supruga, koja ovdje ima stalan posao, budući da je majka dvoje djece koja još ne idu u školu, u Njemačkoj može raditi samo na pola radnog vremena, odnosno najviše četiri sata. Živjeti samo od moje plaće, ne bi nam bilo dovoljno”, govori Vid o razlozima povratka u Hrvatsku.

S njim se, kaže, vratilo i dvadesetak drugih kolega, mahom obiteljskih.

 

 

/hms/