Početkom 1982. godine Igor Čupahin, poznati turistički djelatnik i vodič iz Zadra, ispričao nam je kako se grupe turista, pretežito talijanskih, koje vode u obilazak Mostara i Počitelja na jednoj lokaciji “zalijepe” uz staklo autobusa, počnu križati i moliti. 

Spominju čudesne događaje u tom dijelu Hercegovine, u selu Međugorju – bio je Šoltaninu Goranu Zlendiću(62) prvi glas o fenomenu koji je do sada privukao više od trideset milijuna hodočasnika, i tada nije ni slutio kako će upravo on utemeljiti začetke službenog vjerskog turizma u bivšoj Jugoslaviji.

U to vrijeme Zlendić je bio šef makarske poslovnice opatijskog turističkog giganta “Kvarner-expressa”, i taj dio Hercegovine ulazio je u njegovo područje.

Igor Čupahin ga je doveo u kontakt s vlasnikom velike turističke agencije u Milanu, koji je predložio organizirano dovođenje talijanskih hodočasnika, pa su odmah sjeli u auto i otputovali u Opatiju, u sjedište” Kvarner-expressa”, gdje su sklopili ugovor. Jedina preporuka je bila “ne talasati, doći će autobus, dva i sve će prestati…”.

Nigdje hotela

Naime, događanja u Međugorju su brzo nakon vijesti o “ukazanjima” dobila karakter kontrarevolucionarnog, povezivani su s nacionalizmom i klerikaštvom, a vjerski turizam u komunističlkoj Jugoslaviji bio je nepoznata i nepoželjna činjenica.

– Prvi organizirani autobus krenuo je za Međugorje u veljači 1982. godine, dotad su strane vjernike prevozili taksisti. Nešto prije i ja sam se prvi put zaputio u Mađugorje i jedino što sam vidio bila je pustopoljina. Velika crkva sv. Jakova i stotinjak metara dalje velika kuća Ivana Jerkovića, načelnika općine Čitluk i općinskog suca. Bilo je par potleušica, a prve kuće koje su se vidjele bile su u Bijakovićima, zaseoku ispod Podbrda – prisjeća se Zlendić, koji je pripremajući teren za prve goste obišao tadašnju hercegovačku hotelsku i ugostiteljsku infrastrukturu.

– Najprije sam išao u hotel “Čitluk”, ako se to moglo nazvati hotelom. Muha je bilo na rojeve, sanitarni čvor “čuo” se po amonijaku, pa sam direktoru Jakovu Soldi kazao: “Neka je sve staro i trošno, ali moraš ovo sve očistiti!” Prepuručio sam da dezinficiraju cijeli objekt, ormare oblože bijelim papirom, postave vješalice, jer ni njih nije bilo, na krevete stave čiste lancune. 

Ručak za prvi autobus bio je u njihovu restoranu “Lovački dom”, a otkrilo se da ima samo jednog konobara. Onda su moja supruga Smiljana i Soldina supruga zavrnule rukave i posluživale goste. Ručak je bio tipičan za tadašnje vrijeme i mjesto: odrezak, pomfrit i salata… 

Gosti su obišli mjesto ukazanja, molili u crkvi, susreli se s fratrima i vidiocima u sakristiji, uglavnom, bili su zadovoljni asketskom uslugom koja im je ponuđena.

– Tadašnji hercegovački hoteli mogli su primiti samo po jedan autobus gostiju, stoga sam, jer su najave novih hodočasnika stalno dolazile, krenuo u obilazak ostalih hotela. Najbliži je bio u Lištici, današnjem Širokom Brijegu, gdje je direktor bio Ante Kutle. 

Stanje kao i u Čitluku, možda malo gore. Treći hotel bio je “Narona” u Metkoviću, na sreću novouređen, B-kategorije, a vodio ga je sposobni Nikola Vučković, jedan od direktora moćnog “Razvitka”. Uključili smo i hotel “Grude”, ali ni to nije bilo dovoljno. Počeo je avioprijevoz, najprije su Atavijini avioni slijetali u Split, a potom smo teškom mukom osposobili i mostarski aerodrom. 

On je bio vojni i nije imao ILS-sistem potreban za civilne zrakoplove. Koliko je to bio profitabilan posao može se shvatiti iz činjenice da im je ILS kupio vlasnik agencije iz Milana! Uključila se i slovenska kompanija Inex-Adria, kasniji Adria Airways. U prvoj “sezoni” imali smo četiri, pet tisuća gostiju, a ubrzo su smještani od “Medene” kod Trogira do “Sunca” u Neumu – navodi Zlendić, pa se sjeća i dvojice mladića koji su kao “radnici turist biroa Čitluk” došli k njemu i zatražili 1,2 marke po gostu na ime turističke pristojbe. A nisu imali ni ured…

Prvi problemi

Tih dana za njega počinju i prvi problemi. Vjerski turizam uznemirio je Partiju i Udbu. Pozvan je na razgovor u Savezno izvršno vijeće u Beogradu.

– Dočekali su nas na nož, pitanjem: “Koji k… radite vi u Bosni?!” Tražili smo još jedan carinski prijelaz u Mostaru jer je jedini bio u Sarajevu. Bio sam mlad i nadobudan, slutio sam da sam prvi otkrio najbolji turistički posao u Jugoslaviji. Objašnjavao sam, a tako je i bilo, kako je riječ o čisto komercijalnoj, visokoprofitabilnoj djelatnosti, nisu me zanimali ni nacionalizam ni crkvena pitanja. Prošli smo u SIV-u! Prvi avion s talijanskim hodočasnicima sletio je na mostarski aerodrom. 

Goste su dočekali predstavnici mostarske općine s crvenim karanfilima i monografijama o Titu. A prvi koji je izišao bio je padre Medi s punom torbom krunica, s kojima su ga zaustavili na carini. Da će ih švercat! Kad padre Medi izvadi fotografiju s Titom i objasni kako je doveo prvi konvoj humanitarne pomoći u potresom porušeno Skoplje 1963. godine. Nakon toga, mogao je što hoće – veli Zlendić, na kojeg se politički pritisak pojačavao, pa je preko Republičkog sekretarijata za kulturu došao do Stipe Šuvara.

Premijera ‘Gospe’

– Našli smo se u kavani hotela “Park” u Zagrebu. Sa Šuvarom su bila dva čovjeka iz Udbe. Objašnjavao sam im da je riječ o sjajnom turističkom poslu i visokoj zaradi, da kod nas nema ni riječi o nacionalizmu. Regib Merdžanić, visoki dužnosnik Udbe, koji se i danas spominje po zlu, kazao mi je: “Neće tebe nitko uhapsit, u ovoj zemlji ja odlučujem tko će u zatvor!” Šuvar mi je rekao: “Ajde doma i radi svoj posao.” Nakon toga pritisak i na Međugorje i na mene je splasnuo, povukle su se i milicijske snage iz mjesta – prisjeća se.

Milanski vlasnik turističke agencije s početka priče u to vrijeme je zatražio od generalnog direktora “Kvarner-expressa” Rade Premuža da mu omogući ekskluzivitet na svim hotelima u Dalmaciji i Hercegovini. To je bilo nemoguće po ondašnjim pravilima, a Talijan je ubrzo – propao! Međugorje, pak, od 1984. godine postaje turističko-vjerska meka, dolaze “Kompas”, “Atlas”, “Dalmacijaturist”, a irski i talijanski ulagači s domaćinima podižu prve apartmane.

– Do tada sam već bio sit svega, “posao stoljeća” platio sam stalnim sumnjičenjima, razgovorima na miliciji, pretragama ureda u vezi najmanjih sitnica i nepravilnosti u poslovanju… Otišao sam iz tvrtke i našao se na ulici, dvije i pol godine bio sam bez posla. 

Radio sam za deset maraka po satu kao teniski sparing-partner u hotelu “Lav”, te ponovno počeo raditi u turizmu gdje me dočekala propast Jugoslavije. Počinje rat, pristupio sam HV-u, te pet godina bio zapovjednik Časničkog doma u Poljudu – priča Zlendić, kojeg je 1995. jedan događaj vratio na sam početak:

– Operna pjevačica Cynthia Hansell Bakić pitala me funkcionira li kinodvorana u Časničkom domu. Da, zašto? Odgovorila mi je kako bi to bilo najbolje mjesto za splitsku premijeru filma “Gospa” o počecima međugorskog fenomena! Ugostili smo i glumca Michaela Yorka, a mogu kao svjedok iz prve ruke kazati kako je filmski prikaz prvih dana međugorskih događanja bio vjerodostojan – zaključuje Zlendić, kojeg smo pitali i kakva mu je dojam iz današnjeg Međugorja:

– Ha, to je sasvim druga priča, koja je narasla do neslućenih visina što se tiče vjerskog, ali i uobičajenog turizma. Međugorje ima goste svih dvanaest mjeseci što ni Dubrovnik ne može postići.

Nekako sam ponosan što sam još davne 1982. godine namirisao da će to, s turističkog gledišta biti – veliki posao!

PIŠE: Damir Šarac (SD)

 

Odgovori