Dragi prijatelji Fojničke škrinje, iza nas je ostalo veoma uzbudljivo vrijeme u kojem su najavljivali brz i bezbolan nestanak našeg planeta, dramatične preokrete na političkoj karti svijeta, pa onda i one, nimalo manje važne za nas, na lokalnoj razini.

Ali, evo nas, na početku 2013. godine! I što nam je taj početak dosad ponudio? Puno obećanja i lijepih želja, nakon toga uobičajenu, sivu svakodnevicu. Protiv nje se Fojnica bori na razne načine.

Pravi ljudi na pravom mjestu uspjeli su realizirati ideje koje gradu donose živost. Ne život, energično kolanje ideja, novca i dobrog raspoloženja, nego živost – minimaliziran i marginaliziran dah prisutnosti. Par projekata, poput samostalne izložbe Jelene Cvjetković, humanitarne akcije “I oni su djeca”, te ekološke akcije spašavanja Gotuše, zaslužuju daleko veću pozornost. Međutim, našu pažnju i dalje više privlače pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. Sramotni unutarstranački incidenti, slični i gori ispadi predsjedavajućeg Općinskog vijeća, toleriraju se i odgađaju se sankcije…

Zašto Fojnica ne može biti ujedinjena oko egzistencijalnih pitanja vode, zraka, empatije i kulture? Zašto stanovnici Fojnice trpe samovolju nekolicine ljudi bez obraza, bez morala, bez znanja? Zar se niti u ovako maloj čaršiji ne zna tko je pošten čovjek? Koliko još Fojnicu treba smanjiti kako bismo shvatili gdje smo i tko je tko?

Srećom, još imamo mladih ljudi koji žele kreirati svoju sudbinu na potencijalima općine. Optimističan uzorak u članku Ivana Katavića daje malo nade… Srećom, tu je i “Fojnička škrinja”, još uvijek…

Biti netko drugi, dozvoljeno je u vrijeme maškara. Poslije toga se vraćamo sebi i onome što su nas naučili svi koji nas vole: Bog, majka i otac, braća i sestre, prijatelji. Prekratak je život da bismo bili i oholi. / Suzana LOVRIĆ, gl. urednica

fotografije

Odgovori