U četvrtak, 26. studenoga, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je donio odluku koja je dodatno dolila ulje na vatru ionako napetim međunacionalnim odnosima na Balkanu. Odluka o Danu Republike Srpske, kakva god da je bila, izazvala bi prijepore i sukobe. Donesena odluka da je Dan RS-a 9. siječnja neustavan i protuzakonit izazvala je bijes, srdžbu i eksploziju nezadovoljstva kod svih srpskih stranaka u BIH. Jednako su žestoko reagirali inače vatreni protivnici Milorad Dodik,  Mladen Bosić, Dragan Čavić i ostali srpski lideri. Bošnjački predstavnici likuju, a hrvatski trezveno razmišljaju o smislu Ustavnog suda.

Odluka stranih sudaca

     I imaju pravo. Kakav je smisao u tome da stranci donese važne odluke u jednoj državi? Strani suci u Ustavnom sudu su i ovaj puta presudili tako da su zajedno s bošnjačkim preglasali hrvatske i srpske suce. Sastav suda (dva srpska, dva hrvatska, dva bošnjačka i tri strana suca) omogućuje da jedan narod preglasava ostala dva uz asistenciju stranaca. Loše i nedopustivo za jednu složenu višenacionalnu državu gdje bi se sve odluke trebale donositi konsenzusom svih strana. Uopće nazočnost stranih sudaca je primjer da se radi o protektoratu i da BIH je daleko od suverene države.

Suci Moldavac Tudor Pantiru, Makedonka Margarita Caca-Nikolovska i Njemica Constance Grewe donijeli su zapaljivu odluku. Ironično, oni nemaju nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom niti su upućeni u zbivanja na ovim prostorima. Njih je imenovao Europski sud za ljudska prava. Odradili su posao onako kako su im naredili njihovi strani gazde i nije ih briga kakve će posljedice imati njihova odluka. Uostalom, oni u Bosni i Hercegovini ne žive. A posljedice će biti veoma loše i za BIH ali i za cijeli Balkan.

Što se dogodilo 9. siječnja 1992.?

No, vratimo se na samu odluku da je obilježavanje 9. siječnja kao Dana Republike Srpske protuustavno. 9. siječnja se obilježava kao Dan RS-a u znak sjećanja na uspostavu tog entiteta 9. siječnja 1992. godine. Na taj dan Srpske autonomne oblasti proglašene tijekom 1991.: SAO Bosanska Krajina, SAO Sjeverna Bosna, SAO Semberija, SAO Romanija i SAO Hercegovina su Deklaracijom Skupštine srpskog naroda BIH (osnovana 24.listopada 1991. kao reakcija na preglasavanje Srba u Skupštini SR BIH) ujedinjene u Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Nakon nakon uspostave srpske republike, 28. veljače 1992. je donesen njezin Ustav. Kao reakcija na referendum o neovisnosti BIH i odluku o proglašenju neovisnosti BIH, koje su donesene protivno volji Srba, u travnju 1992. Srpska Republika BIH proglašava odvajanje od BIH i ostanak u krnjoj Jugoslaviji. Kako novouspostavljena SR Jugoslavija nije sebi priključila Srpsku, ona tijekom rata djeluje kao neovisna država. No, usprkos tome strani i domaći faktori je priznavaju kao legalni i legitimni faktor s kojim treba pregovarati o rješenju bosansko-hercegovačke krize. U kolovozu je preimenovana u Republiku Srpsku koje ime nosi i dan danas.

Dan RS je ustavan i legalan

Pitanje je jesu li ti postupci o formiranju srpskih autonomnih oblasti i republike legalni i u skladu s Ustavom? Jesu, ako ne prije, barem od 4. studenog 1991. Naime, toga dana u nacrtu Konvencije Lorda Carringtona uspostavljena su opća načela za pregovore o Jugoslaviji. Među njima su definirana prava konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine (Hrvata, Srba i Muslimana) na „samoupravu, u mjeri u kojoj je to moguće“, sa zakonodavnim tijelom, upravnom strukturom i sudstvom. Nakon toga srpski predstavnici donose navedene poteze a hrvatski predstavnici 18. studenog 1991. uspostavljaju Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Osim tih usvojenih načela po tada važećem Ustavu SR BIH konstitutivni i državotvorni narodi su imali pravo na samoopredjeljenje što bi značilo i pravo na formiranje nekih političko- društvenih cjelina.

Jasno je da je Dan RS-a legalan i ustavan jer su Srbi pravo na formiranje Srpske imali po domaćim standardima i po standardima koje su predložili stranci. Praktički svih tih ratnih godina međunarodna javnost je uvažavala Republiku Srpsku u planovima o unutarnjem uređenju BiH. U svim tim mirovnim planovima uvijek je bilo planirano da Srbi dobiju svoju autonomiju unutar BIH. Tako je npr. Carrington – Cuttillierov plan Srbima nudio sastavnu konstitutivnu jedinicu, Vance – Owenov plan provincije, Owen- Stoltenbergov plan republiku, plan Kontaktne grupe entitet kao i konačni Daytonski sporazum.

Dakle, tijekom cijeloga rata od 1992. do 1995. strani i domaći faktori uvažali su Republiku Srpsku i nikad nisu njezino postojanje dovodili u pitanje iako se ona proglasila neovisnom u odnosu na BIH. Npr. Ustavni sud (de facto muslimansko-bošnjačke) Republike BIH tijekom rata nikad nije Srpsku proglasio ilegalnom. Srpski pregovarači u Ženevi, i drugdje vani na konferencijama o uređenju BIH, bili su prihvaćeni kao ravnopravni partneri. Stranci su im dali legitimitet i nije ih se smatralo nelegalnima niti neustavnima.

Osim spomenutih razloga Dan RS-a je ustavan jer je Republika Srpska doista osnovana 9. siječnja i od toga datuma postoji, a ne tek od potpisa Daytonskom sporazuma. Upravo u Daytonu je priznata sva ratna sukcesija RS-a. Srpska demokratska stranka (SDS) i drugi čimbenici su ostali na političkoj sceni. Današnja Srpska je osnovana 9. siječnja sviđalo se to nama ili ne.

Odluka s opasnim posljedicama

Kada imamo u vidu da su stranci 1991. dali zeleno svjetlo za formiranje RS-a postaje jasno njihovo licemjerje kada 2015. njezin dan osnutka proglašavaju neustavnim. Usto, smiješno je njihovo obrazloženje da se tog dana slavi pravoslavna krsna slava svetog Stefana. Pa svaki dan u kršćanskim kalendarima je neki blagdan. Nema toga dana koje ne štuje određenog sveca. Bilo koji dan se obilježava Dan RS-a bit će i neki kršćanski blagdan. Po toj logici niti Dan potpisa Daytonskog sporazuma, koji se slavi u Srpskoj 21. studenoga, se ne bi smio slaviti jer jer to pravoslavni blagdan Aranđelovdan. Niti Dan državnosti BIH se ne bi smio slaviti jer je 25. studenoga blagdan Svete Kate. Prozirno i neuvjerljivo objašnjenje.

Strani suci: Moldavac, Njemica i Makedonka će otići mirno živjeti u svoje države dok svojom odlukom su donijeli nove prijepore, sukobe, kontroverze na površinu. Takva odluka neće pridonijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa već će ih dapače još više narušiti. I da je bila suprotna bilo bi u konačnici isto. Suština problema je u tome da su strani suci uopće prisutni u Ustavnom sudu BIH, koji usput rečeno nije predviđen Daytonskim sporazumom već ga je nametnuo Visoki predstavnik. Izravna posljedica ove odluke je ujedinjenje Srba koji će možda provesti referendum o ovom Danu, a i najavljuju povlačenje iz državnih institucija. Dugo nije viđeno ovakvo jedinstvo SNSD- i SDS-a. Izgleda da bi se moglo dodatno narušiti funkcioniranje ionako slabo funkcioniranje bh. države. Pogotovo kad su neki SDA-ovski političari najavili apelaciju na Dan Herceg-Bosne koji se slavi u nekim općinama i županijama. Sve skupa na površinu će izaći novi nered i kaos. Također, ova odluka će narušiti međudržavne odnose BIH sa njenim susjedima a vjerojatno i šire.

Ovakav Ustavni sud ne smije postojati

     Ove odluke niti njenih posljedica ne bi bilo da Bakir Izetbegović nije početkom 2013. podnio apelaciju Ustavnom sudu o Danu Srpske. On je glavni krivac za novi nered i kaos. Svatko tko prosječno prati politiku mogao je predvidjeti kakva će odluka suda biti i kakve će to nemirne posljedica donijeti. Vođi SDA se puno lakše baviti ovakvim stvarima nego onim bitnim. BIH je jedna od najsiromašnijih država na svijetu a on i njegovi suradnici su jedni od najzaslužnijih za takvo stanje. Ustavni sud BIH je većinom bio sredstvo jednog naroda koji je uz pomoć stranih sudaca preglasavao druga dva naroda. Tako je bilo kad je nametnut nakaradni Zakon o konstitutivnosti ili kad je spriječeno osnivanje kanala na hrvatskom jeziku ili kad su rezane mnoge ovlasti entiteta i prenošene na državnu razinu. Ustavni sud ovakav kakav je ne smije postojati ili treba postojati tako da nema stranaca u njemu. Osnovni preduvjet za neki napredak BIH jest povlačenje stranaca iz njezinog političkog života. Ili ako stranci hoće nešto kvalitetno napraviti neka sazovu novu veliku političku konferenciju o BIH gdje bi se voljom i suglasjem predstavnika sva tri naroda dogovorio njezin napredak ili raspad. (Matija Šerić)

Odgovori