“Onda presjekoše Draganu (konopac) i odvedoše Dragana. Tamo je bila neka klada gdje se presijecaju drva. Drži (Arap) neku sablju. I opat zapovijed, pjesma, molitva – Allahu ekber, tekbir. Sto grla u glas. I uze on Dragana za kosu jednom rukom, uze ga domaći mudžahedin, domaći koji se priklonio, valjda polaže svečanu prisegu. Ovaj uze Dragana za usta. Dragan je jako lijep, fizički lijep mladić. Uze ga za usta, stisne ga, uzbuđen i on. Ovaj opet nešto reče – Meho, San, valjda ne smije mučiti. I on za glavu i onu sablju i odsječe mu glavu.

Kao prizori ISIL-a

Kako odsječe glavu, on je počeo povraćati i pao je. Odsjekao je na panju. Onda je malog (zatočenik Adžaip) odveo. Mali je morao uzeti glavu Draganovu i donio je ovamo da se poljubi glava Draganova u usta. Mi smo ljubili Dragana u usta”… Taj užasavajući opis od kojega se ledi krv u žilama izrekao je Ivan Rajković, profesor iz Travnika, koji je bio svjedok životinjskog iživljavanja više mudžahedina i islamskih ratnika koji su ga zajedno s drugim vodećim Hrvatima zatočili u logor, a njegovo svjedočenje koje je dano i istražnim tijelima svjetlost dana ugledalo je u monografiji “Od tvorca logora do radosti poricanja” koju je izdala Hrvatska udruga logoraša Domovinskog rata u BiH. U ovom slučaju riječ je o događaju iz lipnja 1993. i stravičnom smaknuću Dragana Popovića koji je izabran za ritualno ubojstvo u logoru nedaleko od Travnika, u blizini drugoga mjesta zatočenja gdje je profesor Rajković svjedočio i mučenju jednoga franjevca kojemu je mudžahedin zarezao vrat te je potekla krv, a časnoj sestri je otkinuo prst kako bi skinuo prsten. Najveća vrijednost tog kapitalnog djela je to što donosi desetke potresnih svjedočanstava ljudi, logoraša koji su preživjeli stravične torture, svjedočili ubojstvima, silovanjima, mučenjima, odvođenjima, pa čak i strijeljanjima. Prema podacima, bilo je više stotina logora za Hrvate, od Prijedora, Sarajeva, Bugojna, Zenice, Viteza i Fojnice, Konjica i Jablanice, Srbije i Crne Gore.

Čekajući smrt “

Kad smo došli u logor Manjača doživjeli smo još jedno razočaranje. Muslimani zatočenici su nam se rugali i vrijeđali nas govoreći: Eto ni Hrvatska vas neće. Kad smo tražili naše stvari Muslimani su nam govorili: neka vam ih Tuđman da, j… vam mater hrvatsku. Čuvari logora su nas morali rastavljati. Nakon par dana stanje se primirilo, a pojedini Muslimani su nam se ispričavali”, napisao je u svom iskazu bivši logoraš Mato Tadić iz Šurkovaca, koji je bio zatočen u zloglasnoj Manjači. U monografiji se navode i likvidacije te konkretni počinitelji zločina, a među najgorim bila je Omarska. 
“29. 7. 1992. Omarska: ubijen lider HDZ-a općine Prijedor Silvester Sarić, Nikole Matanović Drago. Ubili ih Momo Gruban, Nedjeljko Paspalj, Nikica Janjić. Taj su dan odvezeni u nepoznatom pravcu u jalovinu gdje se likvidiralo: liječnici Osman Mahmuljin, Jusuf Pašić…”.

Hrvatski logoraši još uvijek traže zadovoljštinu, no najgore od svega je, unatoč tome što su svjedočanstva podloga za brojne optužnice, ni do danas nisu dočekali pravdu, ali ni materijalnu odštetu. Najgore od svega je to što bošnjačke vlasti krivotvore istinu o logorima za Hrvate predstavljajući ih gotovo humanim centrima.

Odgovori