Djelatnik Kruha sv. Ante iz Sarajeva, Željko Tadić iz Zenice, koji je kao humanitarac sudjelovao u pomaganju poslijeratnog povratka Hrvata u travnički kraj pa ostao povezan s nekima od njih do danas, duže je vremena predlagao našoj redakciji da posjetimo Đelilovac, selo u Župi Potkraj u blizini Turbeta, kako bismo 20 godina po završetku rata zabilježili nekoliko lijepih povratničkih priča. Naum smo napokon ostvarili sredinom prosinca svašta pri tome naučivši od žilavih povratnika, naših sugovornika: Stipe i Luce Lovrenović, Josipa Lovrenovića te Ante Grgića.
Tek što smo se malo stali uspinjati prema Vlašiću cestom Turbe – Skender Vakuf (Kneževo) – Banja Luka i napuštati područje guste magle koja je prekrila cijelu dolinu Lašve, na Željkov znak da se skrene lijevo, našli smo se u seoskom dvorištu posred kojeg nas je već očekivao naš domaćin Stipo Lovrenović (70).
Već kod pozdravljanja mog suputnika s domaćinom bilo je vidljivo da je riječ o starim znancima, a isto se potvrdilo i kad smo ušli u kuću. Zapravo smo se iz dvorišta u razini kuće spustili u podrumski dio kuće jednim dijelom ukopane u padinu, a drugim naslonjene na ravno dvorište, onako kako su to nekada naši ljudi gradili na brdovitim terenima. Otvarajući vrata tople prostorije i ne dopuštajući da se izujemo, dočekala nas je Luce Lovrenović (66), Stipina supruga.
Onako s nogu odmah sam započeo s prvom serijom fotografiranja primjećujući kako se domaćini izvrsno snalaze pred objektivom kamere ne prestajući razgovarati sa Željkom. Sjeli smo za oniski stolić postavljen na sredinu između dva kauča u vrhu sobe. Pokušao sam odmah saznati što više podataka o ljubaznim i vedrim Lovrenovićima, jednim od prvih povratnika u Đelilovac.

Nije mi žao što sam ih rađala!

Pričljivi, a dobro raspoloženi začas načinju brojne dogodovštine kroz koje su prolazili, a Željko ih svako malo zapitkuje o ljudima i podsjeća na događaje. Zamjećujem kako jedno drugom spontano i simpatično uskaču u riječ nastavljajući što je onaj drugi započeo, ne nadmećući se pri tome niti nadvikujući. Očito je da su Stipo i Luce dobro uigrani u zajedničkom životu i da dijele zajednička iskustva. U braku su od 1969. i prošli su sito i rešeto.
Najprije ih pitam za ono o čemu većina roditelja rado govori – za djecu.
– Poženjeno i poudano, od Stare Bile do Hrvatske. – kazuje kratko Luce, a Stipo ponosno dodaje – Sedamnaestero unučadi!
Navaljujem da mi navedu sva imena i godine rođenja djece očekujući pravi školski diktat – i nisam se prevario.
Ankica je rođena 1970., Jele ’71., Ante ’72., Ivo ’74., Mare ’77., Josip ’79., Dragan ’80., Ljubica ’83. i Katica ’84. – Tu je završetak, – objašnjava Luce – rat je preuzeo i tada se moralo boriti.
Dok su zajednički nabrajali djecu rođenu od 1970. do 1974., da se malo i našalim upitao sam zašto je ’73. godina ostala nerodna? Zapravo i nije, doznajem, jer je te godine rođena Ružica.
– Ružica je imala godinu dana, pro’odala i umrla. Ispre’lađivala se, ja radila, ‘ko je onda djecu mog’o pazit’, – kazuje sa sjetom majka. Štoviše, djece bi kod Lovrenovića bilo još da nekoliko trudnoća, nažalost, nije bilo neuspješno.
Devetero djece u prvih 15 godina braka! Tako je to tamo gdje se vjeruje da će Bog providjeti. Većini današnjih roditelja ovakvo se svjedočenje može činiti kao priča koja više ne drži vodu, međutim mladi Lovrenovići pod Vlašićem nisu se time opterećivali.
– On je jedinak, ja jedinak, on je imao četiri sestre, ja nisam nikog imala, – objašnjava Luce motive za brojnu obitelj.
– Ja nisam išla među žene, da se to malo “razvuće”, da manje djece rodim, – dodaje na ovu temu.
– Ne more bit’ višak djece, – ubacuje se Stipan.
– Stipan je malo volio popit’, – prisjeća se Luce – nije razmišlj’o o meni, nije im’o sažaljenja k’o sad ljudi. Nije mi žao što sam ih rađala. Uvijek sam volila svoju djecu. K’o da sam jedno imala. U po noći da zovem, neće reći neću, obrazlaže svoj stav, – odlučno će.
Kad se rodi malo više djece, netko će ipak ostati kako-tako blizu da ga se ipak može dozvati. Na katu iznad Stipe i Luce tako živi sin Josip sa ženom Anđelinom. U kući preko ceste sin Ivo i nevjesta Ivka s tri sina, a nedaleko njih i sin Anto i nevjesta Štefica.

Gorčine izbjeglištva i povratka

Kao i svima nama u BiH i Hrvatskoj, i Lovrenovićima se život naglavačke okrenuo s ratom – 1992. godine. Do tada su mirno podizali i školovali djecu, obrađivali zemlju, uzgajali i prodavali ovce, krave, svinje, kokoši, meso, mlijeko i sir, raspolažući s 14 objekata u selu i u planini. Ipak, jednog dana u rujnu te godine, oko 8 sati ujutro, u kuću im je uletjela granata sa srpskih položaja. U kući ih je tog trenutka s pokojnim didom Antom bilo 13 čeljadi, pripovijeda Luce dok polako pred nas stavlja i razlijeva najprije kavu i rakiju pa onda malo poslije narezano suho meso višalicu i vlašićki sir. Nekim Božjim čudom kod granatiranja nije smrtno stradao nitko. Luce je izbliza upamtila krhotinu granate – naziva je “zvijezdom” – koja joj je prohujala pored nogu.
Pred srpskom okupacijskom silom, skupa s drugim mještanima valjalo je spašavati živu glavu te su Lovrenovići uskoro počeli brojati prognaničke dane u Zabilju kod Viteza. Kada je na mladi Uskrs 1993. “puklo” između Hrvata i Muslimana, Lovrenovići su bili prisiljeni još jedanput spašavati goli život pred neprijateljskom vojskom. Skrasili su se u Staroj Biloj, a u svoj privremeni dom su pretvorili baraku poljoprivrednog dobra. Malo kasnije preselili se u selo Kulu. Tu su dočekali Dayton i odatle su kao prvi povratnici u cijelu župu Potkraj, 30. travnja 1996. došli na ruševine svoje zapaljene i uništene kuća u Đelilovcu. Poslije četiri godine potucanja od nemila do nedraga, kući se vratilo jedanaest Lovrenovića, s njima i kći Ankica, ratna udovica s djetetom te pokojni did Stipo. Nastanili su se u kući bez krova i počeli je obnavljati svojim skromnim sredstvima. Kako u kući nije bilo ničega, nije im preostalo drugo nego zbijeni jedni uz druge, noćivati pod otvorenim nebom, u nekoj traktorskoj prikolici.
Stvari su za ovu obitelj krenule nabolje kada je njihov povratak i obnovu, polovicom 1996. podržala Vlada Njemačke doniravši im građevni materijal. Kuću su obnavljali majstori muslimani, ugradivši pod lastavice po starom bosanskom običaju križ.
– Kad sam krov ugledala, k’o da sam se rodila, – govori i danas otpravna Luce, koja jedva da je i sjela cijelo vrijeme našeg boravka u njihovoj kući. – Nije ni ‘tica se čula kad smo se vratili, – nastavlja. – Kasnije su se vratile, – nadopunjava je Stipo. Struju su prikopčali uoči Badnjaka 1996.
Bile su to godine kada su u Središnjoj Bosni pod kontrolom bošnjačkih vlasti ubijani hrvatski povratnici i policajci, podmetane bombe, a povratak ometan na sve moguće načine. Kao i drugi, i Lovrenovići su morali otrpjeti brojna šikaniranja i prijetnje naoružanih susjeda koje nije radovao njihov povratak. Stipi su tako mudžahedini otvoreno prijetili da će ga zaklati, dok su jedanput atentat izbjegli tako što su igrom slučaja propustili doći na večeru u kuću povratnika koji su napadnuti te večeri. Zbog toga su u strahu proveli cijelu 1997. Nisu odustajali i danas su svoji na svome.

Kako žive danas?

Lovrenovići koji nikada nisu radili ni u kakvim firmama, danas žive kao i do sada, od zemlje i rada svojih ruku, kako sami kažu. Imaju preko 300 duluma zemlje, šume, livade, pašnjake, siju ječam, pšenicu, zob, kukuruz, bostan, krumpir, zelje, krastavce. Drže tri krave, dva junca, konja, nekoliko krmadi i kokoši dok sin Josip ima oko 100 ovaca.
– Ispek’o sam dvadeset kazana šljive, – kazuje domaćin te dodaje da šljivu nije kupovao nego je rodilo u njegovoj bašči. Stalnih prihoda i mirovine nemaju. Stipo je od vojske nakupio 8 godina, 6 mjeseci i 8 dana staža. Na birou je bio dokle nije napunio 65 godina, kada su ga odatle “skinuli”.
– Bog me čuva, u mene je srce veće nego u vola. – rekao je to Stipo za zaključak priče iz 1997. u kojoj zamalo nije stao na minu dok je napasao stoku po Vlašiću. – Zašla mi krava i poš’o je tražit’. K’o da mi ne’ko reče, pazi gdje ćeš stat’, – prisjeća se. Uspio je u zadnji trenutak ne stati na nagaznu minu. Iako po planini moraju hodati jer gore imaju zemlju i imanje, tri godine poslije toga nije dopuštao djeci hodati za ajvanom. Iako tog dana nije kapi okusio, od tada se zbog mina još čvrš¬će zavjetovao da neće pogledati u čašicu kad kreće u planinu.

Poznaje ovce po imenu

Istinitost Isusove priče o dobrom pastiru koji poznaje ovce po imenu i one idu za njim, uživo sam provjerio kod mlađeg Lovrenovića – Josipa koji sa suprugom Anđelinom stanuje na katu iznad, a živi od uzgoja ovaca. Iako sam ga zbunio prijedlogom, u stadu od stotinjak ovaca u toru na rubu dvorišta, počeo je poimenično prozivati i upirati na prepoznate, najprije ovnove pa onda i ovce: Brnjo, Brizan, Ćupo, Buco i Kikan, te Ćupe, Vranovka, Cuna, Zvonara, Šara, Puta, Milaćka, Lina… Bliskost s blagom pokazao nam je odmah zatim pozirajući s jednim od ovnova te izvodeći ovce na pašu uz asistenciju ovčara Cige. Nakon toga uporno nas je pozivao da vidimo njegovu “štalu kakve nema u srednjoj Bosni”. Ubrzo nas je doveo do svog “ovčinjaka” – polukružnog tunela ispod ceste dugog 80 i širokog tri metra. Kako su Lovrenovići svojevremeno dopustili da se na njihovoj zemlji sagradi propust za vodu ispod ceste, zauzvrat su dobili koristan prostor za smještaj ovaca. Josip koji je cijelo vrijeme među nama hodao odjeven u radnički kombinezon i majicu kratkih rukava, uspješno prodaje janjad, ovce i sir. U ovoj godini 1,6 tona nadaleko cijenjenog vlašićkog sira otišlo je k’o halva iz njihovog pogona, a i plasman janjadi i ovaca išao je više nego odlično.
Tko dobro zasuče rukave, može dobro živjeti od rada svojih ruku i u Đelilovcu.

Stipina literatura

Nedugo nakon što smo sjeli za stol u kuhinji, pitao sam ih čitaju li možda Svjetlo riječi, a Luce mi je zauzvrat izvadila jedno od naših izdanja molitvenika Biserje sv. Ante, s krupnim slovima. Nazvala je to svojom “literaturom”. Dok sam ih slikao oko stola, stalno nam je smetala boca rakije koju smo premještali čas na jednu čas na drugu stranu stola, kako ne bi išla u kadar (malo se tko voli slikati s bocom rakije, zar ne?). Što smo mi bocu više gurali u stranu, ona se sve nekako kao namagnetizirana kretala prema Stipinim rukama pa je Luce šeretski pojasnila da je to “Stipina literatura”.

Starac s pletaćim iglama

Iznenađenjima nikad kraja u selu pod Vlašićem. Na povratku, natječući se već s mrakom i maglom, svratili smo u kuću starca koji plete vunene čarape!? Naime, Željko nikako nije htio otići iz Đelilovca, a da ne posjetimo 85-godišnjeg povratnika Antu Grgića u čijem je povratku svojevremeno sudjelovao. Pred kućom je u korito iz slavine tekao tanki mlaz vode prilično okovan ledom od prethodne noći, a na vratima nas je dočekao vedri, krepki starac. U lijepo uređenoj, jednostavnoj, toploj kući zatekli smo i Antinu unuku, Mariju iz Travnika koja se obvezala brinuti o djedu preko tjedna. Završila je fakultet bankarstva, financija i osiguranja i ne žali vremena koje posvećuje djedu.
Anto je već tri godine udovac. S pokojnom ženom Ružom izrodio je 14 djece, od kojih je devetoro živih, u Travniku, Sloveniji, Austriji i Švicarskoj. Ni on nije nikada radio u firmi. Da je uplaćivao mirovinu, zaradio bi je poljoprivredom, stočarstvom i trgovinom kojima se vazda bavio. Na to ukazuje i njegova izjava: – Nema pijace da nisam bio! Baš kao i neprežaljeni žal za davnom propašću – Jugobanke.
Više od svega iznenadilo me Antino umijeće pletenja vunenih čarapa. Klupka i igala dohvatio se nakon kraćeg nagovaranja i strpljivo čekao da sve poslikam.
– Ležim, šutim i gotovo, – odgovara na pitanje kako protječu dani. O životu bez mirovine odsječno kazuje: – Dok morem priko praga u dom neću./fra Vjeko Eduard Tomić/Svjetlo riječi

Odgovori