Član Predsjedništva HDZ 1990 i delegat u Klubu Hrvata u Vijeću naroda RS Mijo Perkunić u razgovoru za Vijesti.ba ističe da nije suglasan sa konstatacijom da su lideri u BiH opredijeljeni za europski put. Zaista u tome ne vidim iskren pristup i mislim da je mnogim liderima u BiH opomena Ivo Sanader, bivši premijer Hrvatske. Prema mom mišljenju, onaj tko najviše priča o EU i NATO integracijama zapravo se najviše protivi ovim procesima, navodi on.
Klub Hrvata u Vijeću naroda RS razmatrao je danas akte koje je usvojila Narodna skupština na 22. redovnoj sjednici. Najinteresantnija točka svakako je Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti RS. Kakvi su zaključci Kluba Hrvata s tim u vezi?

PERKUNIĆ: Nije zaključeno ništa, po običaju, a razlozi su poznati. Međutim, moj, kao i stav kolege Tomislava Tomljanovića iz Hrvatske stranke BiH jeste da ova rezolucija nije bila potrebna. Osim toga, opet se povlači teza o konstitutivnost i jednakosti naroda na cijelom prostoru BiH.

Prvenstveno, Rezolucija je politički akt i mislim da ona nema posebnu težinu za procese koji će se dešavati u budućnosti na ovim prostorima. BiH je država i na nivou države će se donositi odluke o pristupanju ili nepristupanju vojnim savezima. Dakle, takvu vrstu odluka donosit će institucije države, a ne entiteta. Naravno, ja razumijem i stav Srba kada je u pitanju članstvo u NATO-u, ali smatram da nema potrebe za ovakvim reakcijama i da ovom pitanju treba pristupiti na drugačiji način.

Drugo pitanje je konstitutivnost i jednakost naroda. Naime, problematično je vezivanje statusa RS za Srbiju. Pa i mi Hrvati u BiH mogli bismo tražiti vezivanje statusa sa Hrvatskom, koja je već u NATO-u. Dok god u BiH važi argument sile jačega, nema nam napretka. Naprosto, moramo se međusobno dogovarati, a mislim da ima prostora za to.

Kažete da je usvojena Rezolucija politički akt. Što ona može značiti za BiH u kontekstu EU i NATO integracija? Deklarativno, svi politički lideri su za EU put BiH, a NATO integracije podržavaju politički predstavnici Bošnjaka i Hrvata.

Nisam suglasan sa konstatacijom da su lideri opredijeljeni za europski put. Zaista u tome ne vidim iskren pristup i mislim da je mnogim liderima u BiH opomena Ivo Sanader, bivši premijer Hrvatske. I on se u prošlosti malo zaigrao “ovo hoću, ovo neću, hoću ovako, hoću onako”. Prilikom pristupnih pregovora, ključna poglavlja tiču se pravosuđa. Prema mom mišljenju, onaj tko najviše priča o EU i NATO integracijama zapravo se najviše protivi ovim procesima.

Na koga konkretno mislite?

PERKUNIĆ: Mislim na predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Sve ono što on priča, svodi se samo na priču, a ništa od toga nikada nije ostvareno. Tu mislim i na europski put BiH i članstvo u NATO-u. Što je to Čović do sada realizirao, a što je obećao? Uoči izbora obećao je treći entitet, kanal na hrvatskom jeziku, ministarstvo branitelja, promjena Izbornog zakona… Čović je dobio izbore na priči o tome, a suštinska pitanja za Hrvate nisu riješena.

Promjena Izbornog zakona je ponovo aktuelizirana priča. HDZ BiH ima prijedlog, doduše, osporen od dijela političke javnosti, stručnjaka, čak i predstavnika međunarodne zajednice.

PERKUNIĆ: Kao Hrvat smatram da je potrebno mijenjati Izborni zakon. Moramo doći do uvažavanja svakog čovjeka na cijelom prostoru BiH. Čovićev prijedlog ne ide u korist Hrvatima, koristi isključivo njemu. To je suštinski problem i suštinska razlika između stava HDZ-a 1990 i HDZ-a BiH.

Ponavljam, smatram da je potrebno doći do promjene Izbornog zakona, Hrvati treba da biraju svoje političke predstavnike, ako i druga dva naroda. No, protiv sam načina na koji je to Čović predložio i kada je u pitanju izbor člana Predsjedništva BiH i izbor delegata u Dom naroda FBiH. Ako se zalažemo za ravnopravnost naroda, onda se to ne ostvaruje Čovićevim modelom. On svojim prijedlogom upravo ukida ravnopravnost Hrvata u BiH. Prijedlog HDZ-a BiH diskriminira Hrvate iz Bosne u odnosu na Hrvate iz Hercegovine.

Osim toga, Izborni zakon se mora promijeniti na teritoriji cijele BiH, a ne samo na područjima gdje to Čoviću odgovara. Ako je istinsko zalaganje HDZ-a BiH za ravnopravnost Hrvata i svih drugih naroda u BiH, onda se ta prava moraju ostvariti na svakom pedlju ove države. Zašto Čović u ovoj priči izostavlja RS? Kako je on reagirao na izbor Emila Vlajkija za potpredsjednika RS iz reda hrvatskog naroda? Nikada nije bilo reakcije. Koja je njegova reakcija na izbor delegata u Vijeću naroda RS, gdje Hrvati ne mogu potegnuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa? To je zbog politike Čovića i HDZ-a BiH.

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović nedavno je poručio kako je određenim političkim strankama iz hrvatskog korpusa najvažnije zadržati status quo, te pokušati podijeliti HNS, ali i naveo da dio međunarodnih dužnosnika razgovara sa tim strankama, njihove poteze tumače kao demokratizaciju političke scene i daje im novac. Kako komentirate ove Čovićeve navode?

PERKUNIĆ: Sa smijehom pratim tu situaciju. Ako je Dragan Čović mjerilo toga koliki sam ja Hrvat, onda je to stvarno tragedija. Ponosan sam što sam dio naroda kojem pripadam, poštujući sve druge narode.

Čović priča priču o izdajnicima. On je u HDZ BiH ušao 1996. ili 1997. godine. Gdje je on bio za vrijeme rata? Ako je on taj koji treba da određuje koliko je tko Hrvat u BiH, onda je to tragedija i za ovaj narod i za ovu zemlju.

Dragan Čović vrlo dobro zna šta je cilj opozicijskih stranaka u hrvatskom korpusu – dogovor sa drugim konstitutivnim narodima u BiH, a ne sukob. Naš cilj je opstanak Hrvata u BiH. Za razliku od toga, Čović je uputio poziv Hrvatima da se presele sa prostora BiH koje HVO nije obranio. To je za svaku osudu! Taj poziv na preseljenje je izdaja, klasična izdaja hrvatskog naroda.

On govori o podjeli HNS-a. Pa nije HNS vlasništvo Dragana Čovića, zamišljen je na sasvim drugi način i da funkcionira na sasvim drugim osnovama, gdje bi Hrvati zaista trebali artikulirati svoje nacionalne interese. Čović je HNS sveo na ekspozituru HDZ-a BiH i agenciju za iseljavanje Hrvata.

Može li doći do promjene?

PERKUNIĆ: HDZ 1990 je na sjednici Glavnog odbora upravo odlučio da ostaje u HNS-u kako bismo se borili za vrijednosti na kojima je osnovan HNS, za ono kako je on zamišljen, a ne ono u što je danas pretvoren.