Kako pogovornici odlaska, tako i njegovi protivnici ne mogu negirati realnu činjenicu to je jako aktualan trend u našoj državi i on poprima pomalo alarmantne oblike.

Ovo nije tekst o tome koliko je i kojim političkim strujama ovaj problem zaista temelj proučavanjima i prolaska potencijalnih riješenja, već ćemo ovoj problematici pristupiti s potpuno drugog gledišta.

Ovo je problem o kojem se dosta govori, ponajviše u svakodnevnoj komunikaciji s mladim ljudima, neovisno o tome jel riječ o onima koji planiraju odlazak, oni koji planiraju svoju budućnost ovdje ili pak onima koju su već otišli. Možda je to razlog zbog kojeg u posljednje vrijeme on zaokuplja i značajan dio mog svakodnevnog razmišljanja o društvu u kojem živimo.

Ukoliko počnemo od pretpostavke kako je upravo znanje jako dragocijeno na tržištu rada i toga  kako se upravo mladi, obrazovani ljudi najčešće odlučuju na ovaj korak mogli bismo vrlo lako doći do zaključka kako je upravo emigracija stručnih kadrova postala glavni predmet vanjskotrgovinske razmjene naše države.

Krenimo korak dalje, to nisu samo stručni ljudi na tržištu rada, već su to potencijalni nositelji pozitivne natalitetne politike u praksi, budući kako veliki broj njih ili razmišlja o pravljenju potomstva u skorijoj budućnosti ili je već počeo raditi na tome, kao i ljudi koji bi ukoliko bi bila povoljnija situacija u društvu plaćali ovdje porez i sve druge vrste nameta koje je država propisala.

Problem je zapravo znantno kompleksniji nego što li se čini na ”prvi pogled”, a samim tim znatno su i veće posljedice koje iz njega proistjeću. Ljudi odlaze vrlo često bez ostavljanja prostora za mogućnost povratka, tražeći neko adekvatnije mjesto ne samo za rad, već za život.

Ovaj prostor je i prošlosti bio podložan migraciji, to je recimo naročito izraženo u Hercegovini, na području Središnje Bosne neznatno manje, budući kako smo 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća ljudi odlazili na rad u inozemstvo kako bi prehranili svoje obitelji. Razlika je u tome što je u tom periodu najčešće odlazio otac kako hranitelj obitelji, a ostatak obitelji je ostajao na povijesnom ognjištu. To je fenomen bolje izučavan kroz znanost kao odlazak ”trbuhom za kruhom”.

U posljednje vrijeme čitave obitelji odlaze u potrazi ne samo za poslom, već uređenom državom i boljom budućnosti za generacije koje dolaze. Oni zapravo svojim odlaskom ukazuju na sve ono probleme koje ova država i društvo ima, a koji nisu adekvatno riješeni. Nije to samo pitanje stanja na tržištu rada, već je i pitanje infrastrukure i naročito pitanje sigurnosti. Vjerojatno kad bi se napravila prava analiza u ovoj državi oko toga koliko se građani osjećaju sigurnima došlo bi se do poražavajućih podataka.

Ukoliko država, ali i društvo namjerava smanjiti ovaj trend zajedno trebaju raditi na rješavanju problema koji ga uzrokuju. Puno teže od ”upiranja prstom jednih u druge” jeste preuzeti zajedničku odgovornost i konkretne akcije. Ovo nisu zasigurno nisu problemi koji će se riješiti sami od sebe, njihovo ignoriranje neće učiniti da isti nekim čudom nestanu sami od sebe.

Odgovori