Kako vrijeme odmiče tako je sve više pokušaja izvrtanja povijesnih činjenica koje su se desile u prošlom ratu koji je vođen u Bosni i Hercegovini, te ulozi HVO-a i Armije R BiH.

Povijesna je činjenica, hrvatski korpus u Bosni i Hercegovini prvi je stao u njenu obranu još u rujnu 1991. godine kada je Bosna i Hercegovina vojno napadnuta, a onda kasnije kroz HVO kao političko-vojni dio do završetka rata u Bosni i Hercegovini, branio njenu neovisnost i teritorijalnu cjelovitost, za što su se Hrvati na referendumu o neovisnosti 1992. godine i opredjelili.

Pogotovo u proteklom četverogodišnjem periodu se jedna takva oružana komponenta, koja je u samom početku uspjela spriječiti ostvarenje velikosrpskih planova, osporava. Čak se Hrvate pokušava prikazati kao agresora na tu svoju zemlju, što je sa povijesnog i činjeničnog aspekta apsolutno netočno.

U tom kontekstu se može promatrati i aktualni udar na hrvatske pripadnike braniteljske populacije i ospravanja njihovih stečenih prava te izvrtanja povijesnih i svakih drugih činjenica.
Pogotovo je to očigledno u odnosu Federalnog ministarstva branitelja na čelu s ministrom Zukanom Helezom i njegovom svitom krivotroritelja dešavanja u proteklom domovinskom ratu.
Istine radi treba podsjetiti na činjenice i ono što se stvarno dešavalo.

To se zorno vidi na primjeru Travnika.

U proljeće 1993. godine rat u Bosni i Hecegovini je bio u punom jeku, a u Travniku situacija je bila izuzetno složena.
Sve do tada koliko toliko zajednički se vodila borba protiv srpskih snaga.

I u Travniku kao i u ostatku Bosne i Hercegovine Hrvati su se prvi organizirali i suprostavili dolasku tzv. JNA u Travnik, vršili pripreme za oružani otpor i sl. jer je bilo jasno da će rata biti.
Dok su se Hrvati pripremali za obranu neki drugi (neki od njih su prvi suradnici ministra Heleza, a vjerojatno i on sam) su s kruhom i solju dočekivali te iste koji su se kasnije svom snagom obrušili na naš grad.
Hrvati su se pripremali za obranu svoje općine i grada od Vojske Republike Srpske, a neki drugi, odnosno Armija R BiH u čijim redovima je bio i veliki broj osoba iz arapskih i drugih islamskih zemalja-mudžahedini (o kakvim se ljudima radi najbolje se vidi kroz aktualna dešavanja u Siriji, Iraku i drugim arapskim zemljama), se izgleda pripremala za sukob sa HVO-om i čini se da je to zaista dobro i uradila.
Tako će bar pokazati kasnija događanja. Sve je počelo s incidentima.
Od tada je prošlo evo 22 godine.
Travanj mjesec je vrijeme kada se konačno uvidjelo da je sukob između HVO-a i Armije R BiH i njihovih novopridošlih pomagača neizbježan. To je mjesec koga se Hrvati Travnika s tugom prisjećaju jer evocira bolne uspomene na tragična zbivanja. To je nešto što je teško zaboraviti.

Poslije višemjesečne napete situacije u Travniku, oružanih incidenata između gore navedenih vojnih formacija i ubojstava Hrvata koja su se do tada desila, bilo je evidentno da prijeti potpuni sukob vojnih formacija hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda.

Važno je napomenuti da su pripadnici Armije R BiH do tada već ubili zapovjednika «Travničke brigade HVO» pok. Ivicu Stojaka i to, mučki s leđa, u automobilu na istočnom izlazu iz grada 50-ak metara prije mosta na rijeci Lašvi (20.10.1992.g.), a tom prilikom teško u glavu ranili tada pomoćnika mu za sigurnost Zvonku Gašu. Poslije toga, 17.03.1993. g. na raskrižju puta u Docu na/L za Guču Goru ubijena su dva pripadnika HVO-a, Ivo Jurić i Zoran Matošević samo zato što su bili u odorama HVO-a. O tom ubojstvu je sačinjen zapisnik o očevidu od strane Općinskog suda u Travniku u kome je detaljno opisan način svirepe egzekucije ove dvojice mladića.

Međutim, tek travnj 1993.g. je bio mjesec koji je nagovijestio predstojeći križni put i stradanje travničkih Hrvata.

Podsjećanja radi, u travnju 1993.g. dogodilo se sljedeće: šestog dana tog mjeseca u stanu u gradu, mučki je ubijen mladi pripadnik HVO-a Dario Meljančić.
Uoči Uskrsa, 09.04.1993.g. u Travniku su skinute i zapaljene sve zastave hrvatskog naroda koje su u gradu bile izvješene povodom tog blagdana. I ne samo to. Tog dana uvečer više od 40 uglednih Hrvata hapšeni su u svojim stanovima, kućama ili na ulici. Bila je to prava hajka-lov na Hrvate. Svi oni su nakon toga zatvoreni i maltretirani u staroj srednjovjekovnoj tvrđavi.
Nedugo nakon toga, 20.04.1993. godine u svom stanu u centru grada kroz zatvorena ulazna vrata stana ubijena je umirovljenica Danica Gašo, supruga od ranjenog Zvonke. Jedan od osumnjičenih u međuvremenu je umro.
Nakon ovakvih incidenata, nije trebalo dugo čekati da se dogodi i prvi masovni zločin koji će postrojbe Armije RBiH počiniti nad hrvatskim življem u Travniku.
Prvi takav zločin dogodio se u subotu, 24.04.1993.g. u malom hrvatskom selu Miletići u neposrednoj blizini Mehurića. To je bilo selo od svega 10-ak kuća i par desetina žitelja, koje u vojnom ili bilo kojem drugom smislu nije predstavljalo nikakvu opasnost po postrojbe Armije R BiH, muslimasko-bošnjačko stanovništvo ili bilo koga drugog. To je malo hrvatsko selo okruženo s daleko većim selima nastanjenih isključivo muslimanima-Bošnjacima.
Jedno takvo nebranjeno selo bilo je cilj napada lokalne postrojbe Armije RBiH.

Tada je na svirep način ubijeno pet mještana civila i to: Franjo, Stipo, Vlado i Tihomir Pavlović te Anto Petrović. Uz to dvojica od njih petorice bili su pripadnici vjerske sekte «Jehovini svjedoci» i ni pod koju cijenu ne bi uzeli oružje u ruke.

To su bili dvadesetogodišnjaci Vlado i Tihomir Pavlović. Svi ostali mještani, njih 30-tak muškarci i žene, stari, mladi i djeca, odvedeni su i zatočeni u logoru u Mehuriću, kroz koji je kasnije prošlo još preko dvije stotine drugih hrvatskih civila, uključujući i novorođenčad. Znaju to i neki od aktualnih suradnika ministra Heleza.
Taj zločin nad mještanima Miletića bio je samo nagovještaj puno težih stradanja travničkih Hrvata u narednim mjesecima teške 1993. godine.
Prošlo je punih 22 godine od izvršenog zločina u Miletićima.

Trebalo bi da su počinitelji poznati. Nitko još nije odgovarao ni za što. Ne smijemo se praviti kao da se ništa nije dogodilo. Ubijeni su nevini ljudi, a svi ostali protjerani iz svojih domova koji su prvo opljačkani, a potom srušeni i spaljeni. Tako je i dan danas.

Počinitelji su već imali slično iskustvo sa srpskim selom Orlice iznad Mehurića, koje je potpuno spaljeno i srušeno skoro godinu dana prije.
Nema potrebe napominjati da u Miletićima, sada 22 godine poslije nema više niti jednog Hrvata.

Za ovaj zločin, ali i još druge teže zločine nad travničkim Hrvatima još nitko nije odgovarao, baš nitko!!! Pitamo se zašto?

Ovo samo radi podsjećanja na nevine žrtve i doprinos istini o dešavanjima u proteklom ratu na prostoru općine Travnik kao dijelu Bosne i Hercegovine.
Bosni i Hercegovini je potrebno istinsko pomirenje, a do njega ne može doći ako će se izvrtati povijesne činjenice.

Za istinsko pomirenje u Bosni i Hercegovini potrebno je navesti riječi jednog nobelovca, katoličkog biskupa u Istočnom Timoru Carlosa Filipe Ximenes Bela objavljene u “Svjetlu Riječi” od ožujka 2009. godine. “Među prve pretpostavke pomirenja spada govorenje istine. Istina o dogođenom živi, onom što se dogodilo možda prije sto godina, živi među nama. Ako se istina ne prizna ili krivotvori političkim procesima suglasje o dogođenom je nemoguće. Ako tvrde da se izvjesni događaji nisu dogodili, iako žrtve svjedoče pred nama da se to dogodilo, vlasti će izgubiti svoju vjerodostojnost i autoritet. Ljudi koji žive u neprijateljstvu uz nasilje i diskriminaciju iznova mogu prihvatiti miroljubive međusobne odnose samo ako priznaju istinu koja se dogodila. Tek tada mogu graditi zajedničku budućnost. Sve dok se ne prizna istina, a sjećanje na nju ostaje živo, odnosi će ostati napeti.” završen citat.
Kako su samo ove riječi danas aktualne u ovoj našoj Bosni i Hercegovini.

Vijećnik Općinskog vijećaTravnik, Tomislav Rajić

Odgovori